Glas žena se ne čuje u Glasu koncila

Crkva trajno živi u napetosti između Pisma i predaje, često dajući prednost ovom potonjem namećući tumačenje Pisma uvjetovano razvojem crkvene i ljudske antropologije kao jedino ispravno čak i stoljećima nakon što su se okolnosti tih uvjetovanosti promijenile. Posebice je to slučaj kada je riječi o odnosima moći među vjernicima, točnije: među svećenstvom i laicima.

Žene dugo nisu imale nikakvu moć. Ne treba biti posebice upućen, ne treba biti čak ni žena da bi se vidjelo kako žene, premda one u većem broju od muškaraca pune klupe po mjesnim crkvama, osim u iznimnim slučajevima, još uvijek nemaju puninu svojega glasa u Crkvi. Ne samo zbog toga što im nije dopušteno obavljati iste funkcije kao i muškarci, nego i zbog toga jer im nije otvoren prostor da pridonesu životu Crkve u punini onoga čime ju mogu bogatiti i hraniti.

Premda je jasno dao do znanja da je apostolsko pismo Ivana Pavla II. Ordinatio Sacerdotalis (Svećeničko ređenje) iz 1994. definitivno zatvorilo vrata potezanju pitanja o ređenju žena, u objavljenu intervjuu s isusovcem Antonijem Spadarom te u niz drugih prilika papa Franjo poziva na razvoj ”nove i duboke teologije žena“ te na ozbiljnije prepoznavanje njihove ključne uloge u Crkvi.

Žene dugo nisu imale nikakvu moć. Ne treba biti posebice upućen, ne treba biti čak ni žena da bi se vidjelo kako žene, premda one u većem broju od muškaraca pune klupe po mjesnim crkvama, osim u iznimnim slučajevima, još uvijek nemaju puninu svojega glasa u Crkvi. Ne samo zbog toga što im nije dopušteno obavljati iste funkcije kao i muškarci, nego i zbog toga jer im nije otvoren prostor da pridonesu životu Crkve u punini onoga čime ju mogu bogatiti i hraniti

Činjenica da je nedavno odlučio formirati povjerenstvo koje će razmatrati opciju prema kojoj bi žene mogle postati đakoni u Katoličkoj crkvi, ne znači da će do radikalnijih promjena doći, ili barem ne tako skoro, ali – put je otvoren. Unatoč tomu što su mu prethodni pape zavezali ruke.

U deklaraciji Inter insigniores (Među značajakama; 1976.) zabrana ređenja žena učininjena je nepopustljivom zapovijeđu. Što je 1994. papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Sacerdotalis ordinatio (Svećeničko ređenje) potvrdio: “Zbog toga, kako bi otklonili sve sumnje glede pitanja od tako velike važnosti, pitanja koje spada u samo božansko ustrojstvo Crkve, na temelju svoje službe potvrđivanja braće, izjavljujem da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama te da se ove prosudbe definitivno moraju držati svi vjernici Crkve”.

Ne bi trebalo zaboraviti da su tijekom stoljeća postojala samo dva razloga za isključivanje žena iz svećenstva – onaj da su one niža bića nevrijedna obnašanja takva dostojanstva i onaj da ih njihova obredna nečistoća drži podalje od oltara. Prvi je argument uglavnom dospio iz paganske antike, a drugi iz židovske hramske prakse.

Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo zapravo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Stvaranja i Prvog grijeha.

Unatoč tomu što je aktulna biblijska egzegeza pokazala da je stvaranje Eve iz Adamovog rebra, lingvističko i simboličko, a ne povijesno, pa čak ni teološko pitanje, još uvijek se u Crkvi govori o prvenstvu Adamovu te se na njemu temelji hijerarhija moći u Crkvi.

To da je Eva prva posegnula za zabranjenim plodom kada je riječi o Prvom grijehu još uvijek je izvor razmišljanja o ženinoj inferiornosti zanemruajući novu Evu koja je petom satrla glavu Zmiji.

Mariju, Isusovu majku doduše se itekako časti, ali kao majku i djevicu, mnogo rjeđe kao ženu.

Njezina apsolutna spremnost da surađuje s Bogom smatra se teološkom, a ne ljudskom, ženskom vrlinom. A njezinu poslušnost poimlje se više kao podložnost nego kao slobodno sebedarje iz ljubavi.

Kad je papa Ivan Pavao II. 1979. posjetio Sjedinjene Države, svugdje je dočekivan s oduševljenjem koje je graničilo s ulagivanjem. No, kad je dospio do Washingtona i govorio skupu redovnica, susreo se i s uljudnim neslaganjem. Sestra Theresa Kane nije bila mlada buntovnica, već poglavarica sestara milosrdnica, predsjednica Konferencije redovničkih poglavarica.

Nema razloga da sumnjamo u autentičnost podataka kako su žene putovale s Isusom i njegovim učenicima pomažući im i financijski i duhovno. “Pratile su” (synakolouthousai, Lk 23,49) Isusa cijelim putem iz Galileje do Jeruzalema i one bijahu te koje su ostale s njim do kraja, stojeći uz njegov križ kad su se svi muškarci osim jednoga bili razbježali

Odabrana da pozdravi Papu, iskoristila je priliku da javno zatraži da se ”polovica čovječanstva” prizna dovoljno vrijednom da bi se mogla ”uključiti u sve službe Crkve”. Papa je odgovorio da bi uzorom redovnicama trebala biti djevica Marija, a ona nije bila svećenica. Argument na koji se ne može uzvratiti protuargumentom jer promašuje problem. Marija doista nije bila svećenica, ali nisu to bili ni Isus ni njegovi učenici.

Nema razloga da sumnjamo u autentičnost podataka kako su žene putovale s Isusom i njegovim učenicima pomažući im i financijski i duhovno. “Pratile su” (synakolouthousai, Lk 23, 49) Isusa cijelim putem iz Galileje do Jeruzalema i one bijahu te koje su ostale s njim do kraja, stojeći uz njegov križ kad su se svi muškarci osim jednoga bili razbježali.

Iako je Isus jednako postupao prema muškarcima i ženama, taj egalitarizam nije dugo potrajao niti se zadržao u životu Crkve. Prvi kršćani postupno su se prilagođavali očekivanjima helenističkoga svijeta te su se društveno slabije skupine (uključujući, očito, žene) morale podvrći jačima.

Kako je estetski ideal i utjecaj gnostičkih ideja bio sve veći, pojavila se sumnja u ljudsku seksualnost i počelo veličati djevičanstvo. Mizoginisti poput Jeronima ili Augustina žensku su seksualnost smatrajući krajnje opasnom, odbacujući je kao blisku prezira vrijednoj prirodi i tjelesnosti. Žena je izvor grijeha; budući bliska rađanju, bliža je i smrti, iz koje da se muški duh mora vinuti u svjetlost i život.

U skladu s patrističkom antropologijom, žena ne može predstavljati sliku Božju tako potpuno kao što to može muškarac jer da on savršenije u sebi povezuje racionalno i duhovno.

Činjenica da se u povijesti naše (zapadne) kulture muškarca uzimalo za normativ čovječnosti još je ostala otpornom u brojnim europskim jezicima: oni za muškarca i čovjeka nemaju dvije nego samo jednu riječ. Hrvatski jezik je, začudo, izbjegao takav androcentrizam.

Nit mizoginije možemo slijediti sve do danas. Možemo prepoznati njezine žilave, otporne korijene i u argumentima koje Crkva nudi protiv mogućnosti da i žene budu svećenice, argumentima kojima nedostaju i biblijski i teološki temelji.

Nit mizoginije možemo slijediti sve do danas. Možemo prepoznati njezine žilave, otporne korijene i u argumentima koje Crkva nudi protiv mogućnosti da i žene budu svećenice, argumentima kojima nedostaju i biblijski i teološki temelji

U evanđeljima nema ničega što bi dalo naslutiti da je sam Isus mogao zagovarati ikakav stav o ženskoj inferiornosti i nečistoći kakav su crkveni učitelji stoljećima uporno pronosili te nametali u Njegovo ime. Takvo što Isusu su podmetali biskupi, teolozi i sveci koji su mislili da znaju više od Evanđelja. Oni su propovijedali Aristotela, a ne Krista.

Iz takve perspektive nije izašao ni naš teolog Ivan Raguž (u dvadeset prvom stoljeću!) pišući o ovim pitanjima povodom blagdana Marijina uznesenja u Glasu koncila (br. 33-34). Ipak, u jednom je zacijelo na dobrom tragu: ”Crkva ne može živjeti samodostatno, divlje, kao da ju uopće nije briga za svijet, za današnjeg čovjeka. Žene u Crkvi sile Crkvu da se počne brinuti za ovaj svijet.“

U svečanoj deklaraciji Inter insigniores (Među značajakama; 1976.) Kongregacija za nauk vjere izjavljuje kako Crkva nema moći da zaređuje žene jer je Krist samo muškarce učinio svojim izvornim apostolima.

Dvanaestorica su apostola bili muškarci, stoga svi svećenici moraju biti muškarci. No jedanaestorica od dvanaestorice apostola bili su oženjeni (Mk 1, 29-31; 1 Kor 9, 5), a crkvene su vlasti odlučile da to mogu mijenjati.

Deklaracija je, uz taj slab argument, pokušala navesti još jedan: žene ne izgledaju poput Isusa (“Kad se Kristova uloga u euharistiji mora sakramentski izraziti, ne bi bilo one prirodne sličnosti koja mora postojati između Krista i njegovog službenika ukoliko ulogu Krista ne bi preuzeo muškarac. U takvom bi slučaju bilo teško u službeniku vidjeti sliku Kristovu”). Dakle, žene, navodno, ne mogu nositi Isusovu ”ulogu”. Kao da je biti Krist uloga, a ne temeljni poziv i zbilja kršćana, i muškaraca i žena.

Nije ni važno zastupamo li stav da bi žene trebale biti svećenice ili ne, nego treba da se o tome, kao i o mnogo čemu drugome, razgovara otvoreno.

Kontinuitet zabrane ređenja žena održava i dalje cijelu ideološku strukturu laži o ženama, a na tome se zabrana i temelji. Tvrditi da su razlozi protiv doktrinarno utemeljeni, te da nikakve veze s tom zabranom nema opći stav crkvene hijerarhije prema ženi, bilo bi jednako kao tvrditi da uvjerenje o rasnoj inferiornosti crnaca nema veze ni s jednom nepravednom gestom Sjevernjaka prema crncima; ili: da činjenica da se Židove smatralo ubojicama Krista nema nikakve veze s pogromima, progonstvima i Holokaustom.

Ženama će se i dalje činiti nepravda, sve dok im se nepravde počinjene u prošlosti ne prizna kao nepravde. No, budući da Crkva ne može griješiti – kako tvrdi Vatikan – to se neće tako lako priznati.

Jednom prilikom papa Franjo je duhovito, u svom stilu, kazao da pape nemaju izravnu telefonsku liniju s Bogom te da o pitanjima vjere ne mogu donositi odluke ex cathedra, nego su one rezultati stoljetnih procesa – refleksija i rasprava.

Sve dok žene ne budu spremne izaći iz uloge što su im namijenili društvo i Crkva, ni do kakvih promjena ni ne može doći ma što rekli svećenici, pa i sam Papa. Sve dok ne postanu ”neposlušnima“, odnosno, dok se ne udalje od kršćanske vjere kako ju razumije Ivica Raguž, a vjerojatno i većina naših biskupa i svećenika

Već samom tom izjavom papa Franjo upravo otvara prostor za nove procese: redefiniranje uloge papinstva, vraćanje biskupima veće samostalnosti u donošenju bitnih odluka, otvoreno iznošenje svih problema u Crkvi, spremnost na autokritiku, osluškivanje bila vjernika i poziv na avanturu zajedničkog promišljanja.

Sve dok žene ne budu spremne izaći iz uloge što su im namijenili društvo i Crkva, ni do kakvih promjena ni ne može doći ma što rekli svećenici, pa i sam Papa.

Sve dok budu ”poslušne“ svećenicima koje im savjetuju da u brakovima u kojima ih muževi varaju i zlostavljaju šute i trpe.

Sve dok u slučajevima kada takvo emocionalno i seksualno zlostavljanje doživljavaju čak i u odnosima sa svećenicima, budu radije štitile tzv. ugled Crkve nego otvoreno govorile istinu.

Sve dok budu pristajale da im Evanđelje tumače muškarci kakvi nisu izašli iz svojih seksističkih, patrijarhalnih uvjetovanosti.

Sve dok svoj život i svoju vlastitu duhovnost ne uzmu u svoje ruke.

Sve dok ne postanu ”neposlušnima“, odnosno, dok se ne udalje od kršćanske vjere kako ju razumije Ivica Raguž, a vjerojatno i većina naših biskupa i svećenika.

Papa Franjo možda neće moći učiniti radikalnije promjene, ali razvezuje još jedan čvor kakav priječi Crkvi da se mijenja, a to je prigoda ne samo da se propituju odnosi moći u Crkvi u svjetlu Evanđelja radije nego u svjetlu predaje, nego i poziv ženama da se pitaju o sebi.

Još tekstova ovog autora:

• Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
• Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
• S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
• Želim li da se svijet promijeni?
• Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
• Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
• Susret s Irinom iz Mariupolja
• Bio nam dobar Prelazak!
• Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
• Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

» Svi tekstovi ovog autora