autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Gledajmo u svijet ne bismo li se odmorili od sebe

Autor: Miljenko Jergović / 17.04.2016. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Damjan Tadić - CROPIX

Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX

Novi rat za Gorsku Crnu Bašču

Došlo je proljeće, godišnje doba kad u narodnoj epici i u životu započinju ratovi. I tako nas je prije nekoliko dana, sve u pokušajima da okrenemo glavu od onog što se zbiva oko nas, ili izvijajući vrat ne bi li vidjeli ima li nevolja i izvan Hrvatske, sustigla vijest da je u subotu 2. travnja došlo do razmjene žestoke artiljerijske vatre na Malom Kavkazu.

Na portalima hrvatskih tabloida pisalo se o nastavku jednoga davno prekinutog rata, ali se ne bi reklo kojeg, sve da bi dokon klikadžija još jednom kliknuo i time tabloidu podigao reputaciju. I na tom se kliku, uglavnom, i zaustavio sav interes hrvatskih medija za nagoviještenim ratom.

Za bilo kakvu sadržajniju informaciju trebalo bi čitati strane novine i gledati informativne emisije inozemnih televizija, te po mogućnosti šarati i po istočnim i po zapadnim medijima, jer se radi o još jednom od ratova o kojima se krajnje neuravnoteženo izvještavalo još od 1988, kada se na Malome Kavkazu prvi put za naših života zaratilo.

Mali Kavkaz prostire se južno od Velikog Kavkaza, i prolazi kroz četiri međunarodno priznate države: Gruziju, Armeniju, Azerbajdžan i Iran. Najviši vrh, nazvan Aragac, nalazi se u Armeniji. Najviša je tačka te zemlje, kojoj se, međutim, njezina mitska planina, i mitska planina naše zajedničke judeokršćanskoislamske civilizacije, nalazi s one strane granice, u Turskoj. Riječ je, naravno, o Araratu.

Došlo je proljeće, godišnje doba kad u narodnoj epici i u životu započinju ratovi. I tako nas je prije nekoliko dana, sve u pokušajima da okrenemo glavu od onog što se zbiva oko nas, ili izvijajući vrat ne bi li vidjeli ima li nevolja i izvan Hrvatske, sustigla vijest da je u subotu 2. travnja došlo do razmjene žestoke artiljerijske vatre na Malom Kavkazu

Armenci su drevan narod, s crkvama i manastirima koji su stariji od sviju nas drugih, te s pismom koje je, također, starije od naših pisama. Kroz povijest živjeli su raseljeni, ali čvrsto ukorijenjeni kao manjinci u tuđim carstvima, najprije u osmanskoj Turskoj i u Rusiji.

Kada se Otomanski imperij raspadao, da bi iz njega izrasla moderna turska republika, ustrojena po uzornim europskim načelima, Armenci su bili najveće žrtve. Nad njima je proveden prvi genocid u dvadesetom stoljeću, oko kojeg do dana današnjeg vlada nesporazum između Europe i Turske.

Malena Armenija – koja se u odnosu na svoje povijesne teritorije i narodnu rasprostranjenost smanjila do mikroskopskih razmjera – nakon 1918. postala je dio Sovjetskog Saveza. I moglo bi se reći da je Armence ulazak u novi tuđinski imperij spasilo od potpunog uništenja. Naime, sovjetizirani su usred rata što su ga za teritorije vodili protiv nadmoćnih Azerbajdžanaca, koji su, također, ušli u Sovjetski Savez.

Tokom sovjetske ere Armeniju je, nemojmo ni to prešutjeti, spašavala Staljinova naklonost. Kao što je pojedine male narode došao glave i učinio da nestanu, tako je Armence zaštitio od nestanka. Bila je to jedna od rijetkih sretnih okolnosti u posljednjih dvjestotinjak godina njihove povijesti. Ali to, naravno, ne znači da Armenci nisu osjetili crveni teror, niti da ih nije bilo po kolimama i sibirima. Individualna sudbina u pravilu je odvojena od narodne sudbine, što god nacionalisti mislili o tome.

Kada je 1918. uspostavljan mir između dvije buduće bratske sovjetske republike, između njih je povučena provizorna granica, koja je, manje ili više, slijedila prirodnu i geografsku logiku. Uostalom, time što će značajan broj Armenaca živjeti u Azerbajdžanu, i što će brojni Azeri živjeti u Armeniji, samo će biti učvršćena ona šira, sovjetska, zajednica.

Azeri će se u Armeniji osjećati kao kod kuće, pa će je smatrati malo više svojom nego što se to Armencima sviđa, dok će Armenci u Azerbajdžanu živjeti na kompaktnom teritoriju, u Autonomnoj Oblasti Nagorno Karabah, osnovanoj 7. srpnja 1923, upravo zato da bi se oni u Azerbajdžanu osjećali kao svoji na svome. Ali onda je počelo bivati sve izvjesnije da bi se netko jednoga jutra mogao probuditi u tuđini, a da se nigdje nije pomjerio iz svoga doma i svoje domovine. Možda vam je odnekud poznat taj osjećaj

Tako se, barem, mislilo. I tako će se misliti sve do 1988, kada će se, uslijed Gorbačovljeve liberalizacije društva, a možda i iz slutnje o raspadu zajednice, obnoviti međusobni sukob, tako što će i jedni i drugi polagati pravo na isti teritorij. Azeri će se u Armeniji osjećati kao kod kuće, pa će je smatrati malo više svojom nego što se to Armencima sviđa, dok će Armenci u Azerbajdžanu živjeti na kompaktnom teritoriju, u Autonomnoj Oblasti Nagorno Karabah, osnovanoj 7. srpnja 1923, upravo zato da bi se oni u Azerbajdžanu osjećali kao svoji na svome.

Ali onda je počelo bivati sve izvjesnije da bi se netko jednoga jutra mogao probuditi u tuđini, a da se nigdje nije pomjerio iz svoga doma i svoje domovine. Možda vam je odnekud poznat taj osjećaj.

Na dan 20. veljače 1988. parlament Autonomne oblasti Nagorno Karabah (Ili Gorski Karabah, Planinski Karabah, gdje je riječ Karabah spoj turskog kara i perzijskog bakh, i znači Crna bašča, pa bi ovo bila: Gorska Crna Bašča.) proglasio je odcjepljenje od Azerbajdžana i pripojenje Armeniji. Tri i pol godine kasnije Azerbajdžan se, kao i Armenija, odvojio od Sovjetskog Saveza, da bi u zimu 1992. punom snagom izbio jedan vrlo opasan rat, od kojeg su Europljani više strahovali nego od rata u bivšoj Jugoslaviji, koji se vodio u isto vrijeme. Razlozi za brigu bili su ekonomske, energetske i geopolitičke naravi.

U ratu su sudjelovale dvije međunarodno priznate države, i još jedna – Nagorno Karabah, koja se u međuvremenu osamostalila, premda je nitko nije priznavao, ali su tom ratu što pasivno, a što aktivno, asistirale još i Rusija te Turska, obje u to vrijeme rovite, politički nestabilne i nesigurne, obje na rubu vojnog puča. Da stvar bude zabavnija, na azerskoj strani ratovali su afganistanski i čečenski mudžahedini, tako da je rat za Nagorno Karabah bio prvi u nizu budućih ratova u kojemu će se javiti fenomen islamske solidarnosti…

Iako im je vojska brojno inferiorna, iako se rat vodio na teritoriju koji po međunarodnom priznanju pripada Azerbajdžanu, Armenci su, barem privremeno, izašli kao pobjednici.

Kada je u svibnju 1994, uz rusko posredništvo, potpisan mirovni sporazum, Nagorno Karabah bio je u njihovim rukama, i tako će ostati sljedeće dvadeset dvije godine. Kao zalog da će rat jednoga dana biti nastavljen stajali su tada brojevi 4592 mrtva na armenskoj i između 25.000 i 30.000 mrtvih na azerskoj strani, uz 4500 nestalih vojnika, te neutvrđeni broj civilnih žrtava.

Armenci su frustrirani što su neovisnost Nagorno Karabaha u svijetu priznale samo jednako nepriznate države: Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje, Azeri su frustrirani time što dvadeset i koju godinu ne kontroliraju solidan komad svog teritorija. Granice između dviju država trajno su zatvorene, kao i armenska granica s Turskom, koja normalizaciju uvjetuje armenskim povlačenjem iz Nagorno Karabaha

I naravno, ostala je dvostruka frustracija: Armenci su frustrirani što su neovisnost Nagorno Karabaha u svijetu priznale samo jednako nepriznate države: Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje, Azeri su frustrirani time što dvadeset i koju godinu ne kontroliraju solidan komad svog teritorija. Granice između dviju država trajno su zatvorene, kao i armenska granica s Turskom, koja normalizaciju uvjetuje armenskim povlačenjem iz Nagorno Karabaha.

Pritom, koga zanima sva složenost ovoga rata – i svo tragično šarenilo i izmiješanost ovoga svijeta – neka pogleda na geografsku kartu, na kojoj će vidjeti izraslinu na jugozapadnim granicama Armenije. To je Autonomna oblast Nahičevan, koja pripada Azerbajdžanu, iako s maticom zemljom nema teritorijalni dodir. Kako u Nahičevanu živi golema azerska većina, moglo bi se reći da se Armenija nalazi u vrlo temeljitom neprijateljskom okruženju, i osim kratke granice na sjeveru, gdje je Gruzija, ova zemljica nema ni pedlja normalnog komšiluka.

U dvadeset godina tog jadnog mira, ali ipak mira, uz više stotina tisuća armenskih i azerskih izbjeglica koje, vjerojatno, snuju osvetu i povratak kući, povremeno su izbijali oružani incidenti, ali nikad ovakvo što kao u subotu, 2. travnja. Tada je, po svoj prilici, Azerbajdžan izveo prvi napad, upotrebljavajući toga i sljedećih dana tenkove i borbene zrakoplove.

Ne treba sumnjati niti u to da su Armenci odgovorili na napade, i da se mrtvih glava našlo na obje strane. Karen Mirzojan, ministar vanjskih poslova nepriznatog Nagorno Karabaha, spominje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je granata ubila ispred škole, kao i obitelj Kalapjan iz sela Tališ, koju su za kratke okupacije pobili Azeri. U Tališu je tako nađeno i iskasapljeno tijelo devedesetdvogodišnje Marusje Kalapjan.

Čudo je Kavkaz, tu ljudi žive dugo kao u Starom zavjetu. Žive sve dok ne dođu komšije i ne poubijaju ih.

Osim što je nastavak onoga rata prekinutog 1994, ovo je bio i nastavak rata između Turske i Rusije, koji se već neko vrijeme odvija na gostujućim terenima, a započeo je u Siriji. Naročito je opasno to što protiv Rusa posredno ratuje članica Nato pakta. Ne treba nam, naime, velika geostrateška pamet pa da shvatimo kako nastavak rata za Nagorno Karabah ne treba nikome, osim velikim azerbajdžanskim pokroviteljima u Stambolu. A možda još i ponekome u Europi.

Zemlja kojom vlada predsjednik Ilham Alijev, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca Hajdara Alijeva, glavni je pokrovitelj madridskog Atletica, čiji igrači na prsima ponosno nose natpis: “Azerbaijan Land of Fire”, što je, navodno, reklama za azerbajdžanski turizam

Iako, nipošto ne bi trebalo podcijeniti ni azersku samoinicijativu: od 1994. Azerbajdžan se iz nekad pasivne i primitivne sovjetske nedođije razvio u uglednu orijentalnu despociju, pod pokroviteljstvom Bruxellesa, od koje se, možda, kosa na glavi diže europskim borcima za jednakost i ljudska prava, ali je, isto tako, neobično cijene i vole europski nogometni funkcioneri.

Zemlja kojom vlada predsjednik Ilham Alijev, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca Hajdara Alijeva, glavni je pokrovitelj madridskog Atletica, čiji igrači na prsima ponosno nose natpis: “Azerbaijan Land of Fire”, što je, navodno, reklama za azerbajdžanski turizam.

Neugodan dojam o prirodi najavljenog rata može ostaviti i to što čak dvije petine azerbajdžanskog izvoza, a izvoze plin i naftu, odlazi u Francusku, Njemačku i Italiju. Šest dana nakon početka rata, već 8. travnja, zbio se neugodan preokret: Moskva je preuzela inicijativu, i pod ravnanjem Sergeja Lavrova potpisan je mir između zaraćenih strana, u kojemu je supotpisnik i Iran. Time se, svakako je to šokantno, Rusija pokazala boljim azerskim “prijateljem” od Turske.

Nastavak slijedi: gledajmo u svijet ne bismo li se odmorili od sebe.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

  • Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
  • Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
  • Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj
  • Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
  • Alis Marić ili hrvatski put k sreći
  • Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi
  • Anonimnim komentatorima oduzeti pravo na riječ nije cenzura
  • Veran Matić, susjedovo ljudsko lice
  • Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?
  • Već je Lincoln izabran glasovima koji su stigli poštom

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Abhazija, Armenija, Azerbajdžan, Ilham Alijev, Iran, Južna Osetija, Karen Mirzojan, Kavkaz, Miljenko Jergović, Nagorno Karabah, Orbi et populis, Pridnjestrovlje, Rusija, Sovjetski Savez, Taliz, Turska

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Država će financirati obnovu i onima bez novca

    Država će financirati obnovu i onima bez novca

    anja-kozul
  2. Slučajna Hrvatska

    Slučajna Hrvatska

    marinko-culic
  3. Božje Novosti

    Božje Novosti

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku udrugu slijepih

    Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku...

    goran-borkovic
  2. Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u njoj žive

    Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u...

    novosti
  3. Pupovac: Za stradale moramo imati poseban senzibilitet

    Pupovac: Za stradale moramo imati poseban...

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.