Da je bar apsurd to što je građanski odgoj završio kao međupredmet. Uvesti ga ili odbiti, to bi značilo barem nekakav stav, ali ovako…
No, to je posve logična posljedica mentaliteta koji niti zna niti može biti išta drugo nego ni vrit ni mimo. Ostaviti građanski odgoj u predvorju obrazovnog sustava, tražiti neutralnu varijantu zdravstvenog odgoja, odustajati od bilo kakvih reformi i prije no što ih se najavi, karakterna je crta ne samo hrvatskih vlasti, nego i cijelog naroda. Jednostavno, mi se bojimo tražiti ono što nam pripada, a još više se bojimo toga da bi nam nešto i moglo pripasti.
Pitanje građanskog odgoja najmanje je pitanje formalnog obrazovanja jer, budimo iskreni, malograđanski odgoj toliko je duboko pustio korijene u obiteljskim, religijskim, kulturnim i općedruštvenim tradicijama da ga ni šest nastavnih sati tjedno u udarnom terminu i pod prijetnjom mature ne može pobijediti.
Ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati
Ipak, ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati.
Najbolje je praviti se da se ništa ozbiljno ne događa. Premda se u društvu odvijaju ogromna previranja što će, posve neizbježno, dovesti do konačnog puknuća, možda i na naizgled perifernom pitanju.
Socijalna motivacija ne može biti zanemarivana. Njezini odjeci sve su razgovjetniji. Mnogima će u tom kontekstu građanski odgoj izgledati upravo kao dimna, društvena bomba, što ona na razini školske satnice doista može biti, ali na razini samoodređivanja jednog društva ona je vjerno ogledalo pomanjkanja njegove smjelosti, polakog, ali konstantnog odustajanja od poduzimanja mjera koje bi možda i mogle biti rizične, ali bi barem svjedočile o spremnosti na suočavanja s rizikom promjena.
Samo u toj točki počinje ili završava naša predvidljivost. Uostalom, ovdje se od ljudi očekuje da budu katolici, ali se od katolika ne očekuje da budu vjernici. Forma je puno važnija od sadržaja kada treba stvoriti prevladavajuću pasivnost utopljenu u većinskom stavu onih koji nemaju svoje mišljenje. Ljudima je teško razmišljati izvan koordinata autoriteta ma kako se on zvao i kako ga definirali.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja
Bog ili predsjednik predsjedništva, prosječnom građaninu skroz je svejedno ako su upute koje emitira za potrebe svrsishodnog ponašanja dovoljno jasne da se bez propitivanja mogu slijediti.
Bi li to građanski odgoj promijenio? Jasno da ne bi, ali je otklonjena i najmanja mogućnost za dobivanje informacije koja bi mogla promil znatiželjnih navesti na razmišljanje.
To je luksuz koje si nijedno društvo ne želi dopustiti ma kako se taj mogući školski predmet zvao.
Ma znate, ne prijeti danas svijetu globalno zatopljivanje, nego mu prijeti globalno zatupljivanje.
Koliko dugo slušamo o nužnosti rasterećivanja djece što se nastave tiče? Svako malo nas netko uvjerava kako je to nužno za dječju dobrobit, a meni se čini da se rasterećenje svodi na puko oduzimanje znanja. Uskoro nećemo imati poluobrazovane ljude, nego ćemo, s obzirom na to da se smisao znanja danas svodi na informiranje, imati temeljito dezinformirane ljude. “I upadljivo glupe”.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja.
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo
Novi predmet morao bi biti model koji će i vjeronauk tjerati da se mijenja i da postane medijem širenja vidika za sve one koji ga iskreno žele pohoditi, a prestane biti ideologija dogme u kojoj se “kaptolska” i “kumrovečka škola” razlikuju tek u nedalekim lokacijama, ne i u metodologiji. Može li ta tendencija biti boguugodna ili je postala oličenjem hrvatskog prokletstva nagle neodlučnosti?
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo. No, rastakanje se nastavlja, ubijanje u pojam i odgajanje pokornih pokojnika sustavno se provodi.
Mijenjanje takvog stanja više nije pitanje građanskog odgoja ni građanske hrabrosti, nego je to pitanje samopoštovanja svakog pojedinca. Ako ga je ostalo.
I samopoštovanja i pojedinca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska je suverenost sramota i laž
- Marisanje žena je (na)rodna ideologija
- Kamo sreće da je Hrvatska močvara, ali ona je nešto puno besprizornije
- Ljevičari, pravi domoljubi
- Gdje nestaju razum i životi
- Bolje masoni nego jarani
- Aleksandra Zec je naša
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.