U četvrtak, 14. svibnja o. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”.
Nije za podcjenjivanje što su se na toj konferenciji okupili javni djelatnici iz Mostara, Sarajeva i Banja Luke da bi razgovarali o pluralnom karakteru njihove zemlje i mogućnostima izlaska iz krize. Međutim, da bi takvi razgovori imali smisla, potrebni su i volja za detabuizacijom i kompetencija. I jednog i drugog je nedostajalo.
Znanstvenici i političari u BiH žive ”zamrznuti konflikt” kao temeljno obilježje postdaytonske BiH. Prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević je s tim u vezi primijetio kako znanstvenici govore glasovima dominantnih politika i u Sarajevu, i u Mostaru i u Banja Luci. Problem je što tako prestaju biti politički filozofi, pravnici, sociolozi i politolozi, a postaju ideolozi
Najtabuiziranija tema je bila ”konsocijacijska situacija” u BiH unatoč tomu što je BiH pravo konsocijacijsko ”remek-djelo” zahvaljujući i Okvirnom mirovnom sporazumu iz Daytona, kojemu je uskoro 20 godina, i dodatno Anexu 4, koji je još uvijek jedini važeći Ustav BiH. BiH je, dakako, bila i prije Daytona konsocijacija temeljem vlastita povijesnog razvoja, pa ničim nije zaslužila da se to previđa ili da se o tomu ne umije razgovarati.
Brojniji su, nažalost, i to uvjerljivo, oni koji govore o BiH u kategorijama nacionalne i kulturološke jednosti, mada je BiH oličenje pluralnosti. Oni, pak, koji je razumiju griješe konsocijacijom kad previđaju međusobne umreženosti njezinih kulturoloških i političkih identiteta ili kad ne žele priznati kako i ne živimo drugo do javašluk konsocijaciju, tj. izvitoperenje konzesne političke kulture.
Tako i znanstvenici i političari u BiH žive ”zamrznuti konflikt” kao temeljno obilježje postdaytonske BiH. Prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević je s tim u vezi primijetio kako znanstvenici govore glasovima dominantnih politika i u Sarajevu, i u Mostaru i u Banja Luci. Problem je što tako prestaju biti politički filozofi, pravnici, sociolozi i politolozi, a postaju ideolozi.
Ipak su uvjerljivo kulturološki i politički najružniji oni koji žele političkim i pravnim nasiljem postići ”građansku Federaciju” niječući ko-nacije, tj. nacionalne identitete, posebice hrvatski. S obzirom na to da ne mogu napraviti ”građansku BiH”, jer se Republika Srpska opire, omalovažavaju do uvredljivosti Hrvate u Federaciji više i ne skrivajući da žele njihovu de-konstituciju. To je, opet, za sve nas koji nismo samo Hrvati, ili smo mali Hrvati, neprihvatljivo.
Profesor Filozofskog fakulteta i prorektor Univerziteta u Sarajevu dr. sc. Ugo Vlaisavljević je vjerojatno najkompetentniji sugovornik na temu konsocijacijske situacije u BiH. Bio je među onima koji su na stranicama mostarskog časopisa za političku kulturu Status otvorili pitanje konsocijacije u BiH. Za njegovo ime se veže i sintagma ”konstitutivne manjine”, koja objašnjava nezavidnu situaciju za konstitutivne narode kad su u okruženju većinskih naroda. U polušali mi je rekao da bih ga po neomiljenosti uskoro mogao dostići u njegovom i mojemu Sarajevu.
Ipak su uvjerljivo kulturološki i politički najružniji oni koji žele političkim i pravnim nasiljem postići ”građansku Federaciju”, niječući ko-nacije, tj. nacionalne identitete, posebice hrvatski. S obzirom na to da ne mogu napraviti ”građansku BiH”, jer se Republika Srpska opire, omalovažavaju do uvredljivosti Hrvate u Federaciji više i ne skrivajući da žele njihovu de-konstituciju. To je, opet, za sve nas koji nismo samo Hrvati, ili smo mali Hrvati, neprihvatljivo
I doista, u političkom Sarajevu me stiliziraju u ”čovićevca”, pa čak i u ”turbo-ustašu u jagnjećoj koži”, ma koliko svi znali da sam neovisan. Problem je što ne pristajem šutjeti ili govoriti tzv. poželjnim glasom, što sam za očuvanje višenacionalne BiH kao zalog njezine budućnosti, što toliko iskustva dugujem i radu s pokojnim Mikulićem.
Pseudograđani me, dakle, glupo i drsko stigmatiziraju kao ”nacionalistu” i neprijatelja ”ljevice” jer zagovaram uvažavanje oformljenih identiteta, premda znaju da sam za kozmopolitizaciju i ambijenata i identiteta. Smetaju im moji prijedlozi za ”krovno uvezivanje” svih političkih identiteta sličnih opcija. To bi moglo značiti da se boje svojih nesposobnosti i uvezivanja u alternativu, te provjeru na izborima, pa se odlučuju za političko nasilje.
U BiH se, nažalost, tvrdoglavo forsiraju nerazvijene forme političke kulture poput metoda majorizacije i tzv. konstitutivnih manjina. Ponajbolji politološko-kulturološki pojam za sav taj jad i bijedu je ”javašluk konsocijacija”. Na ovu sintagmu polažem pravo autorstva uz obrazloženje da ona podrazumijeva izigravanje postignutih dogovora i da je u službi održavanja međusobnih neprijateljstava i zamrznutog konflikta kako bismo ostali što duže u demokraturi.
Sad sam dužan objasniti kako pod pojmom demokrature mislim na formalno demokracijski ambijent u kojemu ne vrijede demokracijska pravila, koja su suspendirana do daljnjega. Alternativa javašluku u demokraturi je odgovorna konsocijacija, ali je ne želi nitko, jer podrazumijeva odustajanje od kartelskih monopola i nadilaženje demokraturskog ambijenta putem pravnih, gospodarskih i socijalnih reformi. One vode u EU, ali i u gubljenje kartelskih privilegija.
K tomu, ja se doista zalažem i za očuvanje položaja ko-nacija i načela federalizacije, ali ne samo zbog Hrvata nego zbog građana svih nacija u BiH. Protiv sam, pak, političkih inženjeringa i majorizacija svih vrsta, a ne samo kada Bošnjaci i Srbi biraju Hrvatima tzv. političke predstavnike (slučajevi Komšić i Vlajki, a zamalo da se ponovi i s Martinom Ragužom).
U BiH se, nažalost, tvrdoglavo forsiraju nerazvijene forme političke kulture poput metoda majorizacije i tzv. konstitutivnih manjina. Ponajbolji politološko-kulturološki pojam za sav taj jad i bijedu je ”javašluk konsocijacija”. Na ovu sintagmu polažem pravo autorstva, uz obrazloženje da ona podrazumijeva izigravanje postignutih dogovora i da je u službi održavanja međusobnih neprijateljstava i zamrznutog konflikta kako bismo ostali što duže u demokraturi
Will Kymlicka je u studiji Multikulturalno građanstvo ustvrdio da Maori na Novom Zelandu imaju pravo birati bijelca za svog političkog predstavnika ako baš hoće, ali bijelci nemaju pravo nametati Maorima onoga koga oni smatraju dobrim.
Nasuprot tomu se i na ovoj mostarskoj konferenciji čula ”šuplja priča” o tzv. dvostrukom legitimitetu, o tomu kako bi bilo dobro da političari uživaju povjerenje svih. Da, ali u praksi samo Bošnjaci i Srbi mogu birati Hrvatima političke predstavnike, dok Hrvati to njima ne mogu zbog svoje majušnosti. Drugim riječima, u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda moraju biti predstavnici, a ne samo pripadnici određenih nacija.
Doživio sam zbog tih teorija i stavova brojne hajke i ”linčovanja”, i s lijeva i s desna. Najsuroviji su, ipak, aktualni protagonisti protuustavne transformacije Federacije BiH u bošnjački entitet, te time i cijele BiH u (kon)federaciju srpskog i bošnjačkog entiteta. Kada se usudite dekonstruirati njihove narative i politike, kada ih uhvatite u ”lopovluku”, jer više i ne kriju što rade, onda zagalame u vašem pravcu: ”Drž’te lopova”! Najnoviji je primjer koji je ”zaurlao” dr. Emir Suljagić u obraćanju svojim sljedbenicima 10. svibnja o. g.: ”Kad me pljuju provincijske ustaše, veseli me činjenica da je lažni naučnik Mile Lasić karijeru započeo u Marksističkom centru CKSKBiH”-
Ne zna se koji su suroviji protagonisti političke nekulture: pseudograđani ili etnonacionalisti. I prvima i drugima sam već odgovarao pozivajući se na esej ”Sila gluposti” Dietricha Bonhoeffera (lutheranski teolog, umoren u konc. logoru). ”Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba…”, piše Bonhoeffer, ”protiv gluposti smo bespomoćni. Tu se ni protestom ni silom ne može ništa učiniti; razlozi ne vrijede; dosta je da se činjenicama koje protuslove vlastitim predrasudama jednostavno ne vjeruje… Kod toga je glupan za razliku od zla čovjeka do kraja sa sobom zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži te prelazi u napad.” (Bonhoeffer, D., Wiederstand und Ergebung, München und Hamburg, 1951.)
Dakako, i na mostarskoj konferenciji ismijao sam ove Suljagićeve twiteraške gluposti kazavši da takav kakav jest u civiliziranom svijetu ne bi mogao obnašati bilo koju javnu funkciju, a ne biti doministar obrane u Vladi BiH (Vijeću ministara). ”Lijevo”, naime, mora biti kozmopolitsko, inače je samo ideološko-dogmatska prijevara. U ovoj dioptriji su dr. Suljagić i drugovi mu samo politički likovi iz galerije ”zarobljenog uma”, ublehaši velikog formata, kao i stranka u kojoj su trenutno ili ona iz koje su se iznjedrili. Čast izuzecima!
”Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba…”, piše Bonhoeffer, ”protiv gluposti smo bespomoćni. Tu se ni protestom ni silom ne može ništa učiniti; razlozi ne vrijede; dosta je da se činjenicama koje protuslove vlastitim predrasudama jednostavno ne vjeruje… Kod toga je glupan za razliku od zla čovjeka do kraja sa sobom zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži te prelazi u napad”
Kao profesor postmodernih senzibilnih teorija transnacionalnih socijalizacija, kozmopolitskih i složenih identiteta, kao poznavatelj teorija ”multikulturalnog građanstva” i ”multikulturalnog federalizma”, te privrženik ”svjetskog ethosa” Hansa Künga i ustavnog patriotizma Jürgena Habermasa morao sam se i moram se suprotstaviti svim ”suljagićima” u sarajevskoj pravnoj i politološkoj školi unitarističke orijentacije. Dakako, i secesionistima. Ali, njih ne treba tražiti među ustavobraniteljima položaja ko-nacija. Ta obrana je zadnja linija obrane višenacionalne BiH i utoliko obveza svih ”ustavnih patriota” u BiH.
Dakako, mogu se razumjeti strahovi u Sarajevu od disolucije BiH, ali bi se u tom istom Sarajevu prosvijećeni i razumni morali početi pitati: rade li upravo unitaristi protiv dugoročnih interesa BiH kada forsiraju izmicanje ”trećeg potpornja” u bosanskohercegovačkom tronošcu, kad ne vide da se potom na tom tronošcu ne može više sjediti. Takva ne-pamet ne može pojmiti da se i u Mostaru može biti i Hrvatom, i Bosancem, i Hercegovcem i Europljaninom upravo uvažavanjem sviju identiteta u BiH i BiH u njezinoj ”kompozitnoj integralnosti” (Ivan Lovrenović) ili da se i od ”prijestolnice” može načiniti ”palanka” ako i kada u njoj pobijedi ”palanački duh” (R. Konstantinović).
A što se tiče optužbi da sam braneći položaj ko-nacija u BiH ”čovićevac (u pristojnijoj interpretaciji) ili ”provincijski ustaša” (u krugovima političkih batinaša), odgovorit ću kako mi u liberalnim krugovima u Mostaru o Draganu Čoviću mislimo jednako loše kao i o bilo kojemu političaru etnonacionalističke ili pseudograđanske provenijencije u BiH. On je, čak, još veći i savršeniji makijavelista od drugih.
Što reći, primjerice, o njegovoj rečenici u subotu 16. svibnja o. g. na komemoraciji u Bleiburgu, u kojoj spominje 50 godina represije u bivšoj SFRJ? Nju je, naime, izgovorio bivši direktor vojne tvornice Sokol u Mostaru, pa mu nikako ne priliči. Njome je, dakako, dokazao da je idealan političar ovoga vremena. Ali zbog toga mu se mora reći: onaj tko ne razlikuje neusporedive periode u povijesti BiH, onu u kojoj se provodio državni teror nad političkim protivnicima pri kraju Drugog svjetskog rata i u poraću od one koju je oličavao Branko Mikulić, sam se samodefinirao idealnim makijavelistom.
Zašto je opasno ignorirati ”hrvatsko pitanje” objasnio je u Mostaru prof. Vlaisavljević: ”Ako postoji još neko uistinu nacionalno pitanje u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, onda je to hrvatsko pitanje. Već s Daytonskim sporazumom je takvo pitanje kod Bošnjaka i Srba pretvoreno u državno pitanje… Ako se postavlja kao nacionalno, hrvatsko pitanje je onda pitanje o konstitutivnosti, suverenosti jednog naroda, o njegovim kolektivnim pravima. Motivirano je činjenicom da Hrvati nisu konstitutivni u Federaciji, a kamoli u RS-u. Stoga se hrvatska nacionalna politika fokusira na ustavne promjene, ali time dolazi u direktnu konfrontaciju sa bošnjačkom nacionalnom politikom…”
Što se tiče optužbi da sam braneći položaj ko-nacija u BiH ”čovićevac” (u pristojnijoj interpretaciji? ili ”provincijski ustaša” (u krugovima političkih batinaša) odgovorit ću kako mi u liberalnim krugovima u Mostaru o Draganu Čoviću mislimo jednako loše kao i o bilo kojemu političaru etnonacionalističke ili pseudograđanske provenijencije u BiH. On je čak još veći i savršeniji makijavelista od drugih
Zapravo bi se mi u BiH morali stalno prisjećati upozorenja Arendta Lijpharta, kako za mnoga pluralna društva ne-zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacije i nikakve demokracije. Ne njihovim ništenjem, nego upravljanjem oformljenim identitetima ko-nacija, dakle, kao i njihovom kozmopolitizacijom, BiH bi jednog dana mogla od sebe napraviti europsku zemlju s ustavom i ”političku zajednicu”.
Do tog pak neće stići uz zloćudne secesionističke politike ili uz unitarističke redukcije: ”ili građanska BiH ili građanski rat”.
Do političke zajednice u BiH se može stići samo mukotrpnom modernizacijom, kozmpolitizacijom i ambijenata i identiteta kako bi se u konačnici mogao ostvariti i Millov imperativ o pretvaranju nužnosti zajedničkog života u vrlinu!
Još tekstova ovog autora:
- S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala
- Zašto mi imponira šarena Njemačka?
- Nepodnošljiva lakoća normalnosti
- Novi Nijemci
- Kad Merkelova pomiluje!
- GREXIT – bolje prije, nego poslije?
- Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
- Srebrenica i kultura laži
- Licemjerje i Srebrenica
- Hrvatska enciklopedija BiH
