Vojko Obersnel
2002. – godina isporuke, tako je aktualni premijer Andrej Plenković nedavno ocijenio godinu koja je na izmaku i dodao da zasluge de facto preuzima njegova Vlada.
Nabrojao je premijer pritom niz projekata, od članstva u europodručju i šengenskom prostoru, preko Pelješkog mosta, koridora 5C, ”megapotpore” građanima i gospodarstvu u krizi, LNG terminala… Uglavnom sve i svašta je spomenuo, namjerno zaboravljajući da su na nekim od tih strateških ciljeva radile sve dosadašnje vlade.
Ali ima nešto još zanimljivije – u toj samohvali, kao da smo u nekoj izbornoj pretkampanji, premijer je previdio da građani Hrvatske u proteklih nekoliko mjeseci, a i puno duže, žive gotovo na rubu siromaštva, da im je inflacija pojela minimalno jednu, ali i više plaća, da su minusi na osobnim računima pravilo, a ne izuzetak.
Uostalom Eurostat je pred nekoliko dana objavio da Hrvatska spada među sedam zemalja Europske unije s najnižim plaćama i to se neće promijeniti prelaskom na euro.
Sigurna i mirna jesen i zima koju nam je osigurala ova Vlada – tako Plenković naziva ove mjesece neizvjesnosti, mjesece u kojima su podivljale cijene, u kojima su odlasci po osnovne namirnice u susjedne zemlje opet hrvatska stvarnost.
Nonšalantno pritom premijer dodaje da razumije aktere na hrvatskom tržištu koji su svojom politikom cijena pridonijeli rastu inflacije, jer ”živimo u kapitalizmu” pa ako netko koristi situaciju da sebi stekne profit i to na štetu osiromašenih građana, nije to valjda za strašnu osudu.
Nije to ni tema za uplitanje Vlade, to je naprosto činjenica koja u priči o samohvali nije toliko bitna – bitna je samo za svakodnevicu, a svakodnevica premijeru nije bitnija od velikih tema koje je isporučio u ovoj ”godini isporuke”.
Da nije tragikomično to premijerovo izlaganje o nadrealnim uspjesima njegove Vlade, čovjek bi pomislio da se radi o jednom finom spinu koji nam odvlači pažnju od strepnje pred 2023. Ali i nije tragikomično. Jer nema komedije u tako bahatoj samohvali.
Malo vrijedi Pelješki most ljudima s Banije koji na obnovu kuća čekaju već dvije godine. A zašto toliko čekaju, na to premijer nema odgovor. Malo vrijedi ulazak u šengensko područje građanima Zagreba čiji stanovi već gotovo tri godine nisu sanirani od posljedica potresa i nisu useljivi.
Povećat ćemo kapacitete LNG terminala na Krku i postati energetski hub Europe, kaže Plenković i pritom zaboravlja da je upravo u prostornim planovima Primorsko-goranske županije i Općine Omišalj bio predviđen kopneni terminal puno većeg kapaciteta, ali upravo je njegova Vlada ignorirala te prostorno-planske dokumente i inzistirala na brodskom terminalu bitno manjeg kapaciteta.
Trebali bismo biti očarani prelaskom s kune na euro, aplaudirati premijeru i zaboraviti valjda da smo prije samo koji mjesec promatrali kako se događa još jedna godina isporuke USKOK-ove optužnice protiv četiriju Plenkovićevih ministara – ovoga puta to su bili: Darko Horvat, Boris Milošević, Tomislav Tolušić i Josip Aladrović, a Ured europskog tužitelja se bavi Gabrijelom Žalac. Očito su i ova pravosudna tijela imala svoju godinu isporuke.
Rekorder je premijer općenito po broju ljudi koji su morali napustiti njegovu Vladu zbog korupcijskih afera, a bez premca je rekorder po ”neznanju” jer u svakoj od afera ispostavilo se da on ”ništa nije znao”.
Pavao Barišić, nekadašnji ministar znanosti i obrazovanja, nestao je iz Plenkovićeve Vlade i vidokruga premijera nakon saznanja o plagiranju znanstvenog rada.
Martina Dalić, ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade, otišla nakon afere hotmail i lex Agrokora.
Lovro Kuščević, ministar uprave, ode zbog otkrića o sumnjivim prenamjenama zemljišta i krivih upisa nekretnina u imovinskoj kartici.
Goran Marić, ministar državne imovine, otišao je zbog nekretnina i kupoprodaje stanova.
Gabrijela Žalac, ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije, nestala iz Vlade zbog prometne nesreće, vožnje bez vozačke dozvole i mercedesa koji nije upisala u imovinsku karticu.
Milan Kujundžić, ministar zdravstva, isto ode zbog prevelike neprijavljene imovine. I da ne nabrajam više…
Što bi Daniil Harms u svojim ”Pomalo neobičnim slučajevima” rekao: ”Sve dobri ljudi, a ne da im se da puste korijen”. Tko zna vesele li se svi oni jednako kao Plenković ovom kraju ”godine isporuke”.
A nadolazeću 2023. premijer ne spominje. Logično. U njoj nas čeka neizvjesnost. Prvenstveno po pitanju cijena svega što plaćamo, od energenata do kruha, ali ipak ima nešto što nije neizvjesno, a to su nove optužnice protiv Plenkovićevih ljudi za tko zna što.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Staljin u ježevu ruhu
- Naopake bajke europske desnice
- U zmajevu gnijezdu
- Kako je Rijeka od tranzitnog postala turistički grad
- Panonski gusar Viktor Orbán
- Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema
- Osvijestimo svoju agresivnu stranu kako bismo je kontrolirali
- Zvijezda petokraka i kaznena prijava
- Galeb – brod mira, brod ljudi
- Mjerne jedinice za glupost: Hasanbegović, Miletić, Penava…
