Golub je odletio prema nebu

Tri puta sam bio kod njega na neurokirurgiji u bolnici u Vinogradskoj. Jednom zajedno s časnom sestrom dr. sc. Valerijom Kovač, profesoricom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Bio je na aparatima, u komi, bez svijesti, pa nisam siguran da nas je čuo.

Pričali smo mu o našim proteklim susretima i prekrasnim sjećanjima na njegovu poeziju i zahvaljivali mu za sve što smo od njega naučili. Nadam se da nas je po glasu prepoznao i osjetio od srca izrečene tople riječi zahvalnosti svojih bivših studenata, sada kolega i iskrenih prijatelja.

Znao sam da je u odlasku jer sam prije nekoliko mjeseci imao slično iskustvo sa svojim najstarijim bratom Francom Kuzmičem u bolnici u Murskoj Soboti. Tada sam molio Gospodina da brata uzme što prije u svoje naručje kako ne bi patio i zauzimao izuzetno skupo bolničko mjesto nekim mlađima i u pogledu vječnosti nesigurnijim pacijentima. Franc je poznavao Isusa Krista kao osobnog Spasitelja i Gospodina, te je bilo vrijeme da bez straha preseli na drugu stranu obale života.

I moj je duhovni (su)brat u Kristu Ivan Golub bio spreman za odlazak. On osobno bi rekao da je kao golub spreman poletjeti prema nebu. Osjećao sam to u Duhu i znao u srcu, te sam se stoga pri trećoj posjeti malo duže zadržao uz njegov krevet, (po)pričao o našoj zajedničkoj kršćanskoj nadi i preporučio mu da poleti. Ispratio sam ga spontanim razgovorom s nebeskim ocem, ali i molitvom Oče naš, kao što je on ispratio svog prijatelja Miroslava Krležu

I moj je duhovni (su)brat u Kristu Ivan Golub bio spreman za odlazak. On osobno bi rekao da je kao golub spreman poletjeti prema nebu. Osjećao sam to u Duhu i znao u srcu, te sam se stoga pri trećoj posjeti malo duže zadržao uz njegov krevet, (po)pričao o našoj zajedničkoj kršćanskoj nadi i preporučio mu da poleti. Ispratio sam ga spontanim razgovorom s nebeskim ocem, ali i molitvom Oče naš, kao što je on ispratio svog prijatelja Miroslava Krležu.

Upoznao nas je neprežaljeni fra Bonaventura Duda 1973. godine kao ”kolege bibličare”. Nisam znao da je Ivan Golub osim doktorata o Križaniću na glasovitoj Gregorijani postigao i magisterij iz biblijskih znanosti na ne manje prestižnom Biblijskom institutu u Rimu. Duda ga je hvalio (kao što je on u svojoj velikodušnoj dobrohotnosti hvalio i nas manje zaslužne) te skupa s fra Jerkom Fučakom isticao Golubove zasluge za prijevod Biblije koju su uredili zajedno s književnicima Jurom Kaštelanom i Josipom Tabakom.

Duda i Golub su se iskreno bratski voljeli i poštovali. Duda je znao reći da je Golub franjevac bez habita. Bilo mi je drago što su jedan drugome mogli biti laudatori prigodom primanja Ekumenske povelje na Evanđeoskom teološkom fakultetu (ETF) u Osijeku. Te se laudacije i danas pamte kao prava poezija trajne vrijednosti i uzajamnog štovanja dvojice autentičnih svećenika, sveučilišnih profesora i kreativnih pjesnika.

Golub mi je pri našem prvom susretu, i kasnije u više navrata, rekao kako je njemu i kolegama posebna čast što sam ja s Harvarda došao na KBF doktorirati. Bilo mi je neugodno kada se to naglašavalo, ali oni su imali uvid u činjenicama potkrijepljenu akademsku dokumentaciju, a dobro su razumjeli i cijenili moje kontekstualne razloge.

Povelja koju smo Golubu dodijelili prije točno devet godina, osim generalija, sadrži tekst:

”Nasljeđujući Kristov božanski naum i molitvu ut unum sint te viziju velikog Osječanina biskupa Josipa Jurja Strossmayera // AKADEMIKU IVANU GOLUBU // rođenom 21. lipnja 1930. u Kalinovcu // dodjeljuje // EKUMENSKU POVELJU // kao izraz zahvalnosti i priznanja za izvrsno i postojano promicanje ekumenske kulture, // slici i prijatelju Božjem, graditelju mostova između vjere i umjetnosti, pjesniku univerzalnih zavičaja, proučavatelju ekumenskog pionira Jurja Križanića, suosnivatelju i prvom predstojniku Instituta za ekumensku teologiju i dijalog KBF-a.”

Važno je to naglasiti u ovim naizgled antiekumenskim vremenima i trendovima koji su ga zabrinjavali, kako mi je osobno rekao u našim susretima u Osijeku i u svojoj (kobnoj?) kući u Malinovoj ulici, iznad zagrebačke Zvijezde lijevo. (Desno od iste Zvijezde krenut ćemo prema Mirogoju za njegovim tijelom u utorak.)

U toj kući smo znali satima razgovarati, okruženi velikim neredom tisuća knjiga, znanstvenih, stručnih i popularnih revija na stolovima, pod njima i oko njih… Nedavno mi se pohvalio kako mlađi kolega fra Petar Bašić s KBF-a sada to sređuje kako bi kompletirao njegovu nepreglednu bibliografiju. Nadam se da je uspio.

Duda i Golub su se iskreno bratski voljeli i poštovali. Duda je znao reći da je Golub franjevac bez habita. Bilo mi je drago što su jedan drugome mogli biti laudatori prigodom primanja Ekumenske povelje na Evanđeoskom teološkom fakultetu (ETF) u Osijeku. Te se laudacije i danas pamte kao prava poezija trajne vrijednosti i uzajamnog štovanja dvojice autentičnih svećenika, sveučilišnih profesora i kreativnih pjesnika

Golub je bio izvrstan pjesnik, sjajan popularizator (moji studenti su to primijetili već pri prvom od mnogobrojnih izdanja knjige ”Najprije čovjek”), ali i znanstvenik međunarodne reputacije. Znao je reći da je on, što se posla tiče, poklonik protestantske radne etike jer bez solidnih priprema nema izvrsnih predavanja, a bez mukotrpnog i ustrajnog rada nema znanosti. Rad je otac znanosti, a igra (homo ludens) majka umjetnosti – jedna je od njegovih mnogih pamtljivih rečenica.

Bila mi je čast što je bio na obrani mog doktorata i tom prigodom postavio jedno značajno pitanje ”iz publike” jer nije bio u povjerenstvu. Kao izvrsnog poznavatelja naše kulturne povijesti i jezikoslovlja mučilo ga je što su uskogrudni i sujetni te zavidni vodeći ljudi njegove Crkve spriječili tiskanje Kašićeva prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Da je tiskana kada je prevedena, mogli smo proći bez Vuka Karadžića i Ljudevita Gaja.

U jednom je objavljenom razgovoru bio potaknut da kao umjetnik razmišlja o slobodi. Evo njegova biblijski utemeljenog te moralno i kulturološki relevantnog odgovora:

Čovjekova sloboda treba biti bogolika – dobra. Sveti Pavao piše: ”Za slobodu nas Krist oslobodi… Doista, vi ste, braćo, na slobodu pozvani. Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je zakon ispunjen u jednoj riječi, u ovoj: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.’ Ako li pak jedni druge grizete, glođete, pazite da jedni druge ne prožderete. ”

Pavao nabraja plodove Duha, to jest plodove slobode: ”ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Poslanica Galaćanima 5). Po plodovima se poznaje stablo i po plodu se zna što je to. Bog čovjeku daruje slobodu. Ivan Gundulić joj pjeva: ”O liepa, o draga, o slatka slobodo / dar u kom sva blaga višnji na’m Bog je do”.

Sedam godina se susretao s Miroslavom Krležom, kojeg je živo zanimao njegov rad na Križaniću. Osobno sam ga podsjećao na naše ranije razgovore o tome da na temelju svojih bilježaka (pokazivao mi je mnogobrojne teke svojih zapisa) i još uvijek svježe memorije treba napisati knjigu o svojim susretima i razgovorima s Krležom. Ta je knjiga ostala nenapisana, odnosno nedovršena.

Goluba su skeptični, vjerojatno i zavidni kolege svećenici i novinari pitali je li Krleža ikada govorio o Bogu. Golubov odgovor pokazuje veličinu obojice:

Pripovijedao mi je kako je1945. ili 1946. na predavanju u tadašnjem Domu JNA u Ulici socijalističke revolucije, sadašnjoj Zvonimirovoj, govorio o književnosti i da ga je u raspravi jedan iz publike pitao koje je djelo najznačajnije djelo. Odgovorio je: ”Evanđelje”.” Nastao je tajac. Uto se oglasilo zvono s nedaleke crkve sv. Petra u Vlaškoj. “To zvoni u vezi s tim djelom” – rekao je Krleža. Iz slušateljstva je tada netko viknuo: ”Dosta religiozne propagande!”

”Nasljeđujući Kristov božanski naum i molitvu ut unum sint te viziju velikog Osječanina biskupa Josipa Jurja Strossmayera // AKADEMIKU IVANU GOLUBU // rođenom 21. lipnja 1930. u Kalinovcu // dodjeljuje // EKUMENSKU POVELJU // kao izraz zahvalnosti i priznanja za izvrsno i postojano promicanje ekumenske kulture, // slici i prijatelju Božjem, graditelju mostova između vjere i umjetnosti, pjesniku univerzalnih zavičaja, proučavatelju ekumenskog pionira Jurja Križanića, suosnivatelju i prvom predstojniku Instituta za ekumensku teologiju i dijalog KBF-a.”

Golubov život, osobu i djelo u povodu smrti najbolje je sažeo akademik Zvonko Kusić, sadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Zaslužuje da ga citiramo u cijelosti jer Goluba opisuje upravo onakvog kakvog sam ga i osobno doživio i prepoznao.

Ivan Golub bio je jedan od najuglednijih članova HAZU, jedinstvena osoba u hrvatskoj crkvenoj i kulturnoj povijesti, pravi erudit, polihistor i poliglot, intelektualac međunarodnog ugleda. Uspio je uz svoju vrhunsku naobrazbu i intelektualnu znatiželju zadržati ljudsku toplinu, vedrinu i jednostavnost, što se na jednak način ogleda i u njegovim znanstvenim radovima i u njegovim pjesmama.

Može se reći da je bio najveći teolog među pjesnicima i najveći pjesnik među teolozima. Na jednostavan način, kroz pjesničke slike, uspio nam je približiti najzamršenije vjerske misterije, a tragove Božjeg djelovanja nalazio je i u najsitnijim detaljima.

Bio je građanin svijeta koji nikad nije zaboravio rodni zavičaj. Jednako je volio rodni Kalinovac kao i Zagreb i Rim. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti posebno će pamtiti njegov doprinos popularizaciji Jurja Križanića, kao i doprinos koji je dao ediciji ”Hrvatska i Europa” u kojoj je bio urednik trećeg sveska, posvećenog razdoblju baroka i prosvjetiteljstva.

Kao duhovnik i duhovan čovjek čeznuo je za jedinstvom kršćana. U našim brojnim razgovorima složili smo se da poslije Drugog vatikanskog sabora više ne može biti govora o povratku ”pod rimsku kapu” niti o sjedinjenju crkava kao institucija. Nazvao me je kada je prije neku godinu pročitao moj intervju u Kani da me ohrabri u radu na duhovnom ekumenizmu jer, kako je i na predavanjima na ETF-u/VETU-u u Osijeku znao naglasiti, bez osobnog obraćenja nema pravog kršćanstva niti ima smisla govoriti o jedinstvu bez duhovnosti.

Obradovao me je svojim prinosom mom Festschriftu, koji su mi za 65. rođendan priredili Miroslav Volf i drugi. Golubov članak nosi naslov ”Budućnost teologije: O 450. godišnjici rođenja Marka Antuna De Dominisa i 392. godišnjici rođenja Jurja Križanića” (2011.).

Golub ističe kako su u prošlosti hrvatski teolozi dali znatne prinose i prinove svjetskoj i domaćoj teologiji. Spominje Marka Antuna de Dominisa (1560. – 1624.) kao teologa pomirenja s kršćanskim Zapadom i Jurja Križanića (1618. – 1683.) kao teologa pomirenja s kršćanskim Istokom.

Hrvatska, koja se nalazi na konfesionalnom razmeđu Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, davala je i daje teologe pomirenja. U tom kontekstu je Golub vidio i danas najcitiranijeg te u svijetu najutjecajnijeg hrvatskog teologa Miroslava Volfa iz Osijeka.

Golub je bio izvrstan pjesnik, sjajan popularizator (moji studenti su to primijetili već pri prvom od mnogobrojnih izdanja knjige ”Najprije čovjek”), ali i znanstvenik međunarodne reputacije. Znao je reći da je on, što se posla tiče, poklonik protestantske radne etike jer bez solidnih priprema nema izvrsnih predavanja, a bez mukotrpnog i ustrajnog rada nema znanosti. Rad je otac znanosti, a igra (homo ludens) majka umjetnosti – jedna je od njegovih mnogih pamtljivih rečenica

Golub nadalje žali što nemamo knjige ”Povijest hrvatske teologije”. Valjalo bi da nositelji pojedinih grana teologije vlastitim istraživanjem, odnosno povjeravanjem istraživanja mladima u obliku doktorskih disertacija pridonesu stvaranju analize hrvatske teološke misli od daleke prošlosti do danas kako bi bila moguća sinteza hrvatske teologije Jednako bi bio potreban podroban Leksikon hrvatskih teologa.

Ivan Golub je bio velikan vizije, misli, riječi i djela; teolog, izuzetno plodonosan pisac i književnik, sjajan pjesnik i temeljit znanstvenik, član pet akademija i dobitnik mnogobrojnih nagrada i odlikovanja. Ovih sam dana prijateljima preporučio njegovu svojevrsnu i lako čitljivu autobiografiju ”Običan čovjek”.

Ipak, ostavio nam je spisateljski i znanstveno gledano nedovršenu riznicu, jer su ga kobni pad i neizbježna te stoga neočekivana smrt sudbonosno zatekli. Ostaje, recimo, pitanje tko će dovršiti Križanića?

Last but not the least: podržavam odluku urednika portala Autograf koji je tjelesnim rastom malog Goluba izmijenjenim naslovom tužne vijesti proglasio Gorostasom teologije i kulture. Golub je to bio i ostaje u teologiji i kulturnoj povijesti Hrvatske i Europe.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Berlinski zid – nastavak željezne zavjese i pravo domoljublje
• Slaviti Dan reformacije znači tražiti horizonte milosrdnosti
• Crnačka teologija i duhovni velikani afroameričkog kršćanstva
• Globalni poziv na zaštitu vjerskih sloboda
• Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
• Smrću Franje Šanjeka HAZU ostao bez svećenika u svojim redovima
• Amerika: zemlja upitne slobode i nekontroliranog nasilja
• Kraljevstvo Božje – Isusova supermisao koju obnavlja papa Franjo
• Otišao je najznačajniji hrvatski strossmayerolog
• Borka i njezin veliki otac Vuko Pavićević

» Svi tekstovi ovog autora