Grafiti ”zakolji Srbina” poticanje su na genocid

Na predizbornom plakatu SDSS-a za EU izbore s likom Milorada Pupovca, u centru Zagreba u neposrednoj blizini zgrade MUP-a, nepoznat netko je napisao: “Zakolji srpsku djecu. Ubi Srbina”. I to još ukrasio zlokobnim U, valjda da ne bude zabune. Slično se dogodilo u Rijeci, Splitu, Šibeniku, Sisku i drugim mjestima. O tim su incidentima mediji objavili razmjerno šture informacije, a državni dužnosnici i institucije nisu javno reagirali.

Poruke koje bi u svakoj demokratskoj zemlji vladavine prava upalile alarm za kaznene progone i žestoke javne osude svedene su na puki “incident”. Radi se, međutim, o iznimno malignijoj pojavi koja imperativno zahtijeva pravilnu pravnu kvalifikaciju i odgovarajući pravosudni tretman. O kakvom se krimenu tu zapravo radi?

Ponajprije, iako je činjenica da su te poruke osvanule baš na predizbornom plakatu SDSS-a po mnogo čemu indikativna, ona je za svrhe ove kratke pravne analize zapravo nebitna. Bitan je sadržaj poruke, objavljen na javnom mjestu. A taj se sadržaj ne može pravno kvalificirati nikako drugačije nego kao zločin poticanja na počinjenje genocida.

Valja podsjetiti da je UN 1948. godine usvojio Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je i Hrvatska ratificirala. U toj je Konvenciji genocid definiran kao počinjenje određenih zločina s namjerom uništenja, u cjelini ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine kao takve. Kad bi u međunarodnom humanitarnom i kaznenom pravu postojala hijerarhija zločina onda bi, nesumnjivo, na samom vrhu bio genocid (koji se u relevantnoj jurisprudenciji nerijetko naziva i “zločinom nad zločinima”).

Dok govor mržnje segregira, delegitimira, dehumanizira i demonizira određene ranjive društvene skupine s ciljem njihove diskriminacije, poticanje na genocid smjera fizičkom uništenju određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina

Konvencija je uz ostalo utvrdila da je genocid zločin po međunarodnom pravu, neovisno o tome da li je počinjen u ratu ili u miru, a obuhvaća prvenstveno ubijanje pripadnika neke od zaštićenih društvenih skupina. Osobito je važno da Konvencija kažnjivim definira ne samo počinjenje genocida, udruživanje za počinjenje genocida, pokušaj počinjenja genocida, već i direktno i javno poticanje na počinjenje genocida.

Po međunarodnom humanitarnom i kaznenom pravu poticanje na genocid je, dakle, samostalno kazneno djelo, koje se naziva i “zločinom u začetku”. Za počinjenje tog kaznenog djela nije nužno da genocid bude počinjen, pokušan, ili vjerojatan. Potrebno je tek da određena poruka bude izražena s genocidnom namjerom, javno i da se njen sadržaj može razborito protumačiti kao izravno poticanje na uništenje određene nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine, u cjelini ili djelomično. Pravno je potpuno irelevantno hoće li poruka doista nekog potaknuti na djelovanje ili ne.

U tome se zločin poticanja na počinjenje genocida razlikuje od poticanja na počinjenje drugih kaznenih djela. Za druga kaznena djela poticanje je (samo) oblik kaznene odgovornosti, pri čemu mora biti utvrđen nexus između počinjenog zločina i poticatelja, tj. zločin mora biti počinjen, ili barem pokušan, da bi i poticatelj bio kažnjen. Poticanje na počinjenje genocida, međutim, jest zločin per se. To je potpuno opravdano i logično, jer je primarna svrha Konvencije sprječavanje genocida, a tek potom, post factum, kažnjavanje počinitelja.

Takvo poimanje i pravni tretman ove vrste javnog govora potvrđuje i relevantna judikatura međunarodnih kaznenih sudova (za bivšu Jugoslaviju i Ruandu), kao i Međunarodnog suda pravde. Radi se o pravnoj normi koja ima ius cogens status i koja bezuvjetno obvezuje svaku članicu međunarodne zajednice, u ratu i u miru.

Poticanje na genocid je najopasniji oblik govora mržnje. Takav oblik javnog diskursa, zapravo, transcendira govor mržnje i postaje “govorni čin” koji je kao takav po međunarodnom pravu sankcioniran kao jedan od najstrašnijih zločina.

Dok govor mržnje segregira, delegitimira, dehumanizira i demonizira određene ranjive društvene skupine s ciljem njihove diskriminacije, poticanje na genocid smjera fizičkom uništenju određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina.

Poticanje na genocid je najopasniji oblik govora mržnje. Takav oblik javnog diskursa, zapravo, transcendira govor mržnje i postaje “govorni čin” koji je kao takav po međunarodnom pravu sankcioniran kao jedan od najstrašnijih zločina

Povijesna iskustva od nacističke Njemačke do Srebrenice potvrđuju smrtonosnu paradigmu: od govora mržnje, kojim se ljudi psihološki kondicioniraju i desenzibiliziraju za mržnju, preko govora kojim ih se izravno potiče na počinjenje genocida, do genocida na (zlo)djelu.

Sagledane u tom svjetlu, poruke na plakatima SDSS-a o “klanju srpske djece i ubijanju Srba” predstavljaju upravo školski primjer (zasebnog) zločina poticanja na genocid. Poruka je iskazana javno i s očito genocidnom namjerom direktno/izravno potiče/poziva na ubijanje pripadnika određene nacionalne ili etničke skupine.

Stoga je odsustvo bilo kakve suvisle reakcije vlasti, a posebice pravosudnih organa (policije i državnog odvjetništva) naprosto neshvatljivo. Pogotovo što i naš Kazneni zakon člankom 88. stavak 3. izrijekom kriminalizira poticanje na genocid i propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina za takvu vrstu “govornog čina”.

Najmanje, pak, što mi drugi možemo učiniti jeste da zajedno s Ćirom Blaževićem ponavljamo kao mantru: Svi su ljudi jednaki – ne smije biti jednakijih.

(Prenosimo s portala Telegram).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.