U ponedjeljak 13. travnja o. g. umro je u jednoj klinici u Lübecku, u 88. godini života, Günter Grass, jedan od najznačajnijih autora njemačkog jezika. Pripadao je umjetničkoj skupini (Gruppe 47) koja je uspjela u dva desetljeća svoga postojanja (1947.-1967.) vratiti dostojanstvo njemačkoj literaturi i kulturi. Günteru Grassu pripadaju posebne zasluge unutar te skupine zato što je upravo on uveo u njemačku literaturu teme tzv. nacističke Njemačke.
Ovdje ću se pozvati na točnu ocjenu Miljenka Jergovića kako je Grass svoje nijemstvo razumio na vrlo odgovaran način. ”Dva samo naizgled suprotna stava i uvjerenja Grass je svojim fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima pokušavao usaditi Nijemcima”, veli Jergović, ”najprije ih je uvjeravao da moraju biti odgovorni i da se moraju sramiti zbog onoga što su činili, ili što je činjeno u njihovo ime, za vrijeme Drugoga svjetskog rata i Hitlerove vladavine”, pa ih je ”devedesetih i dvijetisućitih, uvjeravao da imaju pravo na svoja sjećanja, da se moraju sjećati i da i oni imaju pravo na svoje patnje iz Drugoga svjetskog rata”.
Grass je umjetničkim sredstvima prisilio Nijemce da propitaju vlastitu opijenost nacionalsocijalizmom kako bi kritički nadvladali prošlost, dekonstruirali je, govoreći Derridinim jezikom. I u tomu je uspio. Njegovom, i ne samo njegovom zaslugom, Nijemci su prvo počeli propitkivati vlastitu odgovornost za stradanja i razaranja počinjena u njihovo ime, kako bi potom oplakivali i vlastite žrtve, ma kako i gdje pale
Tomu mogu samo dodati da je Grass umjetničkim sredstvima prisilio Nijemce da propitaju vlastitu opijenost nacionalsocijalizmom kako bi kritički nadvladali prošlost, dekonstruirali je, govoreći Derridinim jezikom. I u tomu je uspio. Njegovom, i ne samo njegovom zaslugom, Nijemci su prvo počeli propitkivati vlastitu odgovornost za stradanja i razaranja počinjena u njihovo ime, kako bi potom oplakivali i vlastite žrtve, ma kako i gdje pale.
Poslijeratni Nijemci su, dakle, prvo učili od Grassa deviktimizaciju da bi stekli pravo i na viktimologiju. Kod nas je, nažalost, još uvijek i posvuda obrnut slučaj: umjesto kritičkog nadvladavanja prošlosti putem viktimologije (dostojanstvenog žrtvoslovlja) provodimo ostrašćene ”viktimo transagresije” u funkciji ”građanskih ratova sjećanja”!
Zbog toga su kod nas žurno potrebne dekonstrukcije tih narativa i takvih politika, pa o tomu i govorim i pišem kad mogu i tamo gdje mogu. A mogu, primjerice, kada panele organiziraju njemačke zaklade, kako je to učinila nedavno Friedrich Ebert Stiftung (FES) u Banja Luci. Bio sam tom prilikom privilegiran i činjenicom da mi je FES upravo objavio još jednu knjigu iz domene kritičke kulture sjećanja (”Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”).
Mladim ljudima iz cijele BiH sam pokušao u Banja Luci prvo predočiti kako se u bilo kojim razgovorima o njemačkim iskustvima ozdravljenja ne može preskočiti Grassov roman-međaš u njemačkoj literaturi ”Limeni bubanj” (Die Blechtrommel), koji je objavljen 1959. godine, da bi ga dva desetljeća potom (1979.) reditelj Volker Schlöndorff pretvorio pod istim imenom u filmsku senzaciju. Doduše, Grass jeste primio Nobelovu nagradu za literaturu tek 1999., povodom zbirke stotinu novela ”Moje stoljeće” (jedan broj njih sam preveo), ali je ”Nobel” bio rezultat njegova četrdesetogodišnjeg ”bubnjanja”.
Objasnio sam im, također, da je za naše neprilike važno i razumijevanje Grassova ”javnog pokajanja” u autobiografiji ”Pri ljuštenju luka” (Beim Häuten der Zwiebel, Steidl Verlag, Goettingen, 2006., str. 480). I dijelove te Grassove proze, koja se pojavila u formi feljtona u kolovozu 2006. prvo u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, hitno sam prevodio i komentirao za medije u Srbiji i u BiH. Razlog tomu je bio što su se notorni srpski fašisti poput Dobrice Ćosića i Vasilija Krestića licemjerno zgražali nad Grassovim ”zakašnjelim priznanjem” zahtijevajući da mu se oduzme Nobelova nagrada.
Poslijeratni Nijemci su, dakle, prvo učili od Grassa deviktimizaciju da bi stekli pravo i na viktimologiju. Kod nas je, nažalost, još uvijek i posvuda obrnut slučaj: umjesto kritičkog nadvladavanja prošlosti putem viktimologije (dostojanstvenog žrtvoslovlja), provodimo ostrašćene ”viktimo transagresije” u funkciji ”građanskih ratova sjećanja”!
Bio sam živeći u Njemačkoj svjedokom koliko je Grass bio ogorčen moraliziranjem o njegovoj navodnoj dvoličnosti unatoč tomu što je desetljećima u kontinuitetu ponavljao da je u mladosti bio zaslijepljeni nacista, te da je još i uoči sloma Hitlerove strahovlade vjerovao u ”konačnu pobjedu” (Endsieg). Grassova povrijeđenost je utoliko razumljivija što je, kao nitko drugi, uvijek bio na strani manjinaca svih boja, poniženih i uvrijeđenih.
Uostalom, Grass se i samorazumijevao na veoma kompleksan način: Nijemcem kroz jezik i sudbinu, a Europljaninom i građaninom svijeta životom i djelom. Volio je za sebe reći da je ”neudobni građanin” SR Njemačke, što je de facto i bio. Uostalom, bio je Nijemcem po ocu, a rođenjem 1927. godine u tadašnjem njemačkom Danzingu (današnjem poljskom Gdanjsku) i majčinom linijom i Poljak i pripadnik poljske manjine (Kaschuben).
Utoliko je stilizirati Grassa u ”nacistu” bila budalaština prvog reda, jer nije posrnuo Grass, nego svi koji su moralizirali o njegovom navodnom nemoralu, bilo da su to radili njemački ili notorni srpski i ini šovinisti. Za čitatelje koji nisu čitali Grassovu autobiografiju slijedi nekoliko Grassovih izravnih priznanja da je kao ”Hitlerov omladinac bio mladi nacista, vjeran do kraja”.
Za razumijevanje škripca s kojim je živio važni su i iskazi: ”Ja čak ne mogu kazati – nas su zaveli! Ne, istina je da smo mi dozvolili da nas se zavede. Ja sam dopustio da me se zavede… Moja je majka bila umjereno pobožna. Iako me je rijetko opominjala da idem u crkvu, ja sam odrastao u rimokatoličkom duhu. Ali u što sam vjerovao prije nego što sam počeo da vjerujem samo u Führera?”
Još relevantniji je pasus: ”Ono što sam s glupim ponosom mojih mladih godina prihvatio, htio sam poslije rata zbog rastućeg srama prešutjeti, no, teret je ostao i nitko me nije mogao njega osloboditi. Istina, tijekom obuke za tenkistu nisam ništa čuo o onim ratnim zločinima koji će kasnije izaći na vidjelo. Tvrdnja, međutim, da ništa nisam znao o njima nije mogla da – gledano iz poslijeratne perspektive – zamagli moj razum da sam pripadao jednom sustavu koji je planirao, organizirao i izvršio uništenje nekoliko milijuna ljudi. Čak i kada uvjerim sebe da nisam aktivno sudjelovao u tomu, da ne snosim krivicu, ostaje ono što se zove suodgovornost. Izvjesno je da ću s tim osjećanjem morati živjeti do kraja života.”
”…Tvrdnja, međutim, da ništa nisam znao o njima nije mogla da – gledano iz poslijeratne perspektive – zamagli moj razum da sam pripadao jednom sustavu koji je planirao, organizirao i izvršio uništenje nekoliko milijuna ljudi. Čak i kada uvjerim sebe da nisam aktivno sudjelovao u tomu, da ne snosim krivicu, ostaje ono što se zove suodgovornost. Izvjesno je da ću s tim osjećanjem morati živjeti do kraja života”
O Grasu sam ispisao velik broj stranica živeći u njemačkoj kulturi, slabašno se nadajući da će njegov postupak posramljivanja, odnosno samoosvješćivanja i sebe i Nijemaca postati vremenom i naš pristup, a njegova deviktimologija i naša metodologija u procesu kritičkog nadvladavanja prošlosti. Ali, takvo što je blokirano ili odloženo jer su kod nas instrumenti akademske i političke moći i dalje u funkciji viktimizacijskih narativa i politika.
Veliki umjetnik i čovjek Günter Grass se, dakle, prije dva tjedna definitivno preselio u literaturu, oduživši se prije toga jeziku i kulturi kojoj je pripadao kao malo tko prije njega.
Igrom slučaja na kolegiju Interkulturalno razumijevanje, za koji sam nadležan na Sveučilištu u Mostaru, gostovao je dan poslije Grassove smrti ravnatelj Konrad Adenauer Stiftunga u BiH dr. sc. Karsten Dümmel. S obzirom na to da je bio i glasnogovornik njemačkog PEN-a, sugerirao sam da kaže mojim mostarskim studentima nekoliko riječi i o Grassu.
Dr. Dümmel je književnik, i k tomu bivši zatočenik savjesti u bivšem DDR-u, pa ima težinu njegovo svjedočenje da je Grass principijelno pomagao političke zatvorenike u DDR-u potpisujući brojne peticije za njihovo oslobađanje, ali nije smogao snage osuditi DDR-režim kao ”lijevu diktaturu” i izrijekom.
S tim je povezana i njegova pogrešna procjena ujedinjenja Njemačke. Glede Grassovog ”političkog sljepila” nije, po Dümmelovom mišljenju, bilo od male važnosti što se upravo u vrijeme sloma DDR-diktature Grass oženio po treći put osobom koja je zauzimala važno mjesto u DDR-nomenklaturi. Unatoč tomu dr. Dümmel smatra Grassa jednim od najvećih autora njemačkog jezika.
Važnije je zapamtiti da je mladi Grass napisao ”Limeni bubanj” da bi se Nijemci učili stidu i posramili se, a da je stari Grass napisao i ”Ljuštenje luka” i ”Rakov hod” kako bi se i Nijemcima omogućilo oplakivanje vlastitih sudbina i žrtava. Drugog puta i nema u kompleksnom kritičkom nadvladavanju prošlosti
Nisu, dakako, ”zakašnjelo priznanje” ili izostanak izravne osude DDR-a bile jedine pogreške ”moralnog apostola” u kojega je Grass bio (samo)stiliziran, ali nećemo ga pamtiti po slabostima. Uostalom, one nam samo govore da su i ”moralni apostoli” ljudi s manama i vrlinama.
Važnije je zapamtiti da je mladi Grass napisao ”Limeni bubanj” da bi se Nijemci učili stidu i posramili se, a da je stari Grass napisao i ”Ljuštenje luka” i ”Rakov hod” kako bi se i Nijemcima omogućilo oplakivanje vlastitih sudbina i žrtava.
Drugog puta i nema u kompleksnom kritičkom nadvladavanju prošlosti. Zato i jest pred nama pitanje: ne bismo li konačno morali početi kritički propitkivati prošlost da bismo se posramili svih zločina počinjenih u naše ime, pa tim putom i tako i stekli pravo na vlastite suze?
Još tekstova ovog autora:
- S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala
- Zašto mi imponira šarena Njemačka?
- Nepodnošljiva lakoća normalnosti
- Novi Nijemci
- Kad Merkelova pomiluje!
- GREXIT – bolje prije, nego poslije?
- Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
- Srebrenica i kultura laži
- Licemjerje i Srebrenica
- Hrvatska enciklopedija BiH
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.