Grlić Radman dolazi u Hercegovinu kao u svoju guberniju

Nedavno je, 22. maja, hrvatski ministar inozemnih i evropskih poslova, Gordan Grlić Radman, boravio u Stocu, bez znanja Ministarstva vanjskih poslova BiH i bez državnog protokola koji je uobičajen među državama kod takvih posjeta.

Po tko zna koji put najviši funkcioneri države Hrvatske, članice EU-a, dolaze u BiH, preciznije u Hercegovinu, na područja pod lokalnom vlašću HDZ-a BiH, kao u svoju guberniju.

Na isti način se najviši funkcioneri Srbije odnose prema Republici Srpskoj. Razlika je samo u tome što je Hrvatska članica EU-a, a Srbija nije, i što bi se morala ponašati po protokolima koji su uobičajeni za zemlje EU-a.

Pri tome obje susjedne države javno deklariraju svoju privrženost suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH koji su garantirani Dejtonskim sporazumom.

Hrvatska je glasnija u tome jer je svjesna da njen glas jače odjekuje u institucijama EU-a pred kojima ona preuzima ”odgovornost i vodeću ulogu” u očuvanju ustavnih načela BiH i na njenom putu u EU.

To što institucije i zemlje članice EU-a ne reagiraju na ova drastična kršenja Dejtonskog sporazuma i na licemjerje vladajuće hrvatske politike, govori o njihovom stvarnom odnosu prema BiH, ali i o njihovom odnosu prema vlastitim vrijednostima na kojima je zasnovana zajednica.

Po tko zna koji put najviši funkcioneri države Hrvatske, članice EU-a, dolaze u BiH, preciznije u Hercegovinu, na područja pod lokalnom vlašću HDZ-a BiH, kao u svoju guberniju

Međutim, to nije iznenađenje i nije prvi put. U BiH se već oguglalo na to.

Iznenađenje je posjeta izaslanika hrvatske vlade Stocu i to u povodu 27. obljetnice ”blajburške tragedije i križnog puta”.

Nakon što su austrijske vlasti zabranile blajburška okupljanja s ustaškim znamenjima i nakon što se Crkva u Koruškoj ogradila od tih manifestacija, organizatori blajburških pohoda i Katolička Crkva iz Hrvatske i BiH prenijeli su blajburška misna slavlja i komemoracije u BiH.

Tako se prošle godine ta manifestacija održala u Sarajevu, u Katedrali, a slavlje je predvodio kardinal Vinko Puljić. Bez obzira na protestiranje građana, Srpske Pravoslavne Crkve i Jevrejske zajednice u BiH, manifestacija je održana.

Vezu Sarajeva i Blajburga nitko nije mogao pronaći. Ostala je samo veza preko ustaških zločinaca koji su, nakon što su povješali sarajevsku omladinu sedmicu prije ulaska partizana u grad i oslobodili Sarajevo od fašista, našli se na Blajburškom polju.

Ako je misno slavlje imalo cilj podsjetiti na partizanske zločine na Blajburgu jer su gore ubijeni i neki nevini ljudi, postignut je potpuno suprotan efekat jer su se osvježile uspomene na ustaške i nacističke zločine u Sarajevu.

Kardinal Puljić nije uspio redefinirati povijesne činjenice i tadašnju ulogu Katoličke Crkve u BiH na čelu s biskupom Ivanom Šarićem koji je otvoreno podržavao ustaški režim i spjevao poemu Anti Paveliću. Kardinal je samo riskirao svoj položaj i rasturio Međureligijsko vijeće BiH.

Ove godine, vjerovatno poučeni prošlogodišnjim iskustvom, komemoracija je lokalizirana, održana je u Stocu, preciznije na Radimlji, mjestu gdje se nalazi najljepša i najočuvanija nekropola stećaka koji su inače pod zaštitom države kao nacionalni spomenici i pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska baština.

I ovaj put postavlja se isto pitanje: koja je veza Stoca i Radimlje s Blajburgom? Ornamentika stećaka govori da pod njima leže ”dobri bošnjani”, stočari, zemljoradnici, lovci, ribolovci, zanatlije, obični ljudi, ali i uglednici – svi jedni pored drugih.

Stećci ni s čim ne ukazuju na zločine i zločince, naprotiv, upućuju na otvorenost, dobrodušnost, gostoljubivost. Na tom lokalitetu, izvan katedrala i crkava, ”slavila” se misa ”blajburške tragedije i križnog puta”.

Poznati njemački povjesničar, Stefan Dietrich, u povodu blajburških obilježavanja ”križnog puta” izjavio je da se radi o blasfemiji jer se tim pojmom ne mogu opisivati stradanja Wehrmachta, SS-a, ustaša i četnika; ”križni put” je samo Isusov.

Svaki kršćanin, iole upućen u svoju vjeru, zna da je križni put neodvojiv od Isusovog života i da je to put k uskrsnuću. Ako je duh vjere dat u jedinstvu Oca i Sina, onda je muka križnog puta biće vjere. Nema uskrsnuća bez muke križnog puta, a to znači da bez njega nema kršćanske vjere.

To je neodvojiv dio Isusovog života i samo njegovog života jer nikome drugom to nije dato. Drugi mogu biti dio toga samo svojom vjerom, njihova žrtva, bez obzira na to kolika je, ne može biti križni put.

Opisivati svoje svjetovne muke Isusovim životom je bogohuljenje jer su svi oslobođeni toga Njegovom mukom. Sve to znaju i biskupi, i svećenici, i upućeni vjernici. Međutim, saznanje ne pomaže, ono inače nije imperativno za ponašanje.

Blasfemija se nastavlja. Ovaj put, s izvedbom u Stocu, odnosno Radimlji, ona je trostruka.

Što se tiče ove prve, kršćanske, ona je u nadležnosti službene Crkve. Od njih se ne može očekivati reakcija jer su dio toga.

Druga je kulturološka i odnosi se na kulturnu baštinu svjetskog značaja. Stajati uz spomenike srednjovjekovnih ”dobrih duša” koji tu stoje (zato su stečci) stoljećima, i držati političke govore i misu za bilo koga, samo po sebi je bogohuljenje.

Nedavno je, 22. maja, hrvatski ministar inozemnih i evropskih poslova, Gordan Grlić Radman, boravio u Stocu, bez znanja Ministarstva vanjskih poslova BiH i bez državnog protokola koji je uobičajen među državama kod takvih posjeta

U katoličkoj je tradiciji držati mise na grobljima i svako groblje ima svoj dan misnog slavlja za pokopane u njemu, ali samo u njemu. Svako selo i zaselak ima svoje groblje i svoje mise.

Odakle pravo bilo kome zloupotrebljavati to kultno mjesto? Odakle pravo bilo kome nad nadgrobnim spomenicima, bilo čijim, evocirati sjećanja na zločince, na naciste i najveće krvoloke u povijesti moderne Evrope?

Treća ministrova blasfemija je moralno-politička koja u ovoj situaciji postaje dominantna. Zapravo, u ovom slučaju, kao i u onom sarajevskom od prošle godine, radi se o politici i politizaciji vjere i jednog povijesnog događaja koji s BiH i s Radimljom nema nikakvu vezu.

Davno je jedan veliki filozof pokazao da svaki zločinac trpi po kauzalitetu vlastite sudbine. Drugim riječima, zločinac ne čini zločin samo prema drugom nego i prema sebi, ubijajući druge on ubija sebe.

Ta zločinačka sudbina je sročena u narodnu izreku da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, i to se treba shvatiti simbolički, a ne doslovno.

To se desilo i ovaj put izaslaniku hrvatske vlade, izaslaniku hadezeove vlasti. On je dovoljno snishodljiv da je prihvatio tu ulogu i odigrao je do kraja, a da uopće nije svjestan toga, ili nije sposoban to shvatiti.

Nitko tko drži do sebe i svoga obraza, do minimuma svoga digniteta, ne bi to uradio. Morao je znati barem neke činjenice.

U općini Stolac je 1991. godine, kada je Stolac anektiran u Herceg-Bosnu, po popisu iz te godine, većinsko stanovništvo bilo muslimansko, odnosno bošnjačko (43,4%). Hrvata je bilo 33,1%. U samom gradu Stocu omjer je bio 62% prema 12%.

Herceg-Bosna/HVO su u svojoj političkoj i vojnoj kampanji, koja je počela još 1992. godine, a intenzivirana od aprila 1993. do sredine septembra iste godine, proveli masovno i koordinirano čišćenje i prisilno premještanje bosanskih muslimana, Bošnjaka, iz općine Stolac.

Kampanja je završena sredinom septembra kada rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a izvještava i uvjerava predsjednika Hrvatske, Franju Tuđmana, ”da u općini Stolac nije ostao nijedan jedini Musliman, te da je HVO to područje naselio Hrvatima iz srednje Bosne, koje je nastanio po muslimanskim kućama”.

Hrvati srednje Bosne su bili uglavnom iz općine Kakanj, najveći dio iz Kaljeve Sutjeske i susjednog sela Haljinići za koje su polupismeni funkcioneri Herceg-Bosne pisali ”Hafinići”. Toliko su znali o mjestima i povijesnim područjima na kojima su živjeli Hrvati.

Muslimanske kuće nisu bile dovoljne pa su im izgradili ”Šuškovo” i ”Bobanovo selo”. Zločini počinjeni u Stocu su suđeni kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, zločini su individualizirani iako je iza njih stajala jedna država i jedna paradržava.

U taj i takav Stolac je došao ministar inozemnih i evropskih poslova susjedne Hrvatske da komemorira blajburške žrtve. To je i moralna i politička blasfemija.

Ako je već došao u Stolac, trebao se pokloniti žrtvama tadašnje hrvatske politike koju je vodio vrhovnik Franjo Tuđman i koja je osuđena na međunarodnom sudu kao zločinačka. Ne, to ministar nije imao ni u primisli.

A kako bi i imao kad njegova vlada i državna vlast, te njegovi domaćini u Hercegovini ne priznaju te presude, ne priznaju zločine i slave zločince kao nacionalne heroje.

Ministar je održao politički govor o položaju Hrvata u BiH, preciznije u Bosni jer hercegovački su pod hadezeovom vlašću i uživaju sve blagodati te vlasti. Bosanski su ugroženi, obespravljeni, bez budućnosti u vlastitoj zemlji.

Nije mu na um palo da ih je ondašnja politika njegove vlasti preselila iz Bosne i da posljednjih 25 godina njegova stranka ima vlast u državi BiH. Trebao se prisjetiti toga kada je izgovarao riječi: ”…hrvatski narod je bio žrtva svih ideologija, od fašističke i nacističke do komunističke”.

Poznati njemački povjesničar, Stefan Dietrich, u povodu blajburških obilježavanja ”križnog puta” izjavio je da se radi o blasfemiji jer se tim pojmom ne mogu opisivati stradanja Wehrmachta, SS-a, ustaša i četnika; ”križni put” je samo Isusov

Istina je to, samo hrvatski narod je opstao u svim režimima i carevinama osim pod režimom Franje Tuđmana i Herceg-Bosne. Uvijek su Hrvati Bosne i Hercegovine uspjeli sačuvati svoju vjeru i kulturu i opstati na svojim ognjištima.

Samo ih je politika koju zastupa ministar Radman iskorijenila iz vlastite države i povijesnih ognjišta, samo ih je ona odrodila i još odrođava od njihove domovine.

Mogao se ministar prisjetiti, kada je već došao u općinu Stolac ogaditi Hrvatima vlastitu državu, i još jedne žrtve politike koju zastupa – Blaža Kraljevića. Njegovo smaknuće je u čvršćoj vezi sa Stocem nego blajburške žrtve.

Brutalno je likvidiran sa svim svojim pratiocima, 9. avgusta 1992. godine, tri dana nakon što je sa svojim postrojbama zauzeo dijelove općine Trebinje i spremao opći napad na to četničko leglo iz koga se izvodila okupacija dijelova BiH i iz koga se napadao Dubrovnik.

Nikad se nije saznalo koji ga je sud osudio na smrt, ali svoj Blajburg je dostigao u selu Kruševu. Zna se samo da nije prihvatio dogovor Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva o podjeli BiH niti sporazum Bobana i Karadžića iz Graca i da je prešao dogovorenu granicu podjele teritorije BiH između Hrvatske i Srbije. Za njega ne vrijedi blajburška floskula o smrti bez suda.

Konačno, odakle pravo i iz čega crpi legitimitet ministar druge države da prenosi neonacizam svoje stranke i vladajuće politike njegove države u susjednu suverenu državu, u BiH?

Čak ni njegovi domaćini, HDZ BiH, ne mogu mu pružiti taj legitimitet jer posljednjih 25 godina nisu nikada dobili više od 25 posto glasova hrvatskog biračkog tijela.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Milanoviću, prste dalje od BiH!
• Što nam je otkrila globalizacija svijeta pandemijom COVID-19
• Nastavlja se Tuđmanova politika brisanja be-ha Hrvata
• Prošlo je 26 godina od rata, vrijeme je da se klekne
• HDZ i Dragan Čović glavni su kočničari Bosne i Hercegovine
• Istina o Republici Srpskoj – sporne identifikacije i aspiracije
• UZP (23): Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
• UZP (22): Kako su Tuđman i Milošević entitetski dijelili BiH
• UZP (21): Splitski sporazum prekretnica u ratu u BiH
• UZP (20): Washingtonski sporazum zaustavio rat HVO-a i ABiH

» Svi tekstovi ovog autora