Volga Švorinić
Razmišljanje o životu u Hrvatskoj u posljednjih tri i kusur desetljeća, priziva mi u sjećanje jedan od kultnih američkih filmova, psihološku dramu originalnog naslova: ”They Shoot Horses, Don’t They?” U hrvatskom prijevodu: ”I konje ubijaju, zar ne?”.
Za one, koji se ne sjećaju, radi se o drami, snimljenoj po romanu iz 1935. godine, američkog pisca Horacea McCoya. Radnja se događa u Americi u vrijeme Velike ekonomske krize (1929. do 1933.), a McCoy prikazuje veliku grupu ljudi, plesnih parova koji se natječu u maratonu, u namjeri da osvoje nagradu od 1.500 dolara.
Maraton je trajao ukupno 1.491 sat, postupno su eliminirani plesači u potpunom fizičkom i psihičkom rastrojstvu i, na kraju je, od velikog mnoštva ostalo svega nekoliko glavinjajućih parova.
Glavna junakinja, glumi je Jane Fonda, potpuno fizički i psihički iscrpljena odustaje pred kraj i moli svog partnera da je ubije, što on, kao čin milosrđa, i učini. I sam izbezumljen od napora, čudi se kad ga hapse, jer zna da i konje ubijaju da im skrate muke kad je očito da dalje ne mogu…
”Plesni” maraton u Hrvatskoj traje puno duže od 1.491 sata. Započeo je prije više od triju desetljeća i to ne s valcerom ni argentinskim tangom, već grmljavinom granata, progona, sakaćenja, silovanja, rušenja i paleži.
Građani su ”plesali” između granatiranja i prekida sirena za uzbunu, u skloništima i na ukopima, pod zamračenjima i u redovima za pitku vodu.
Bilo je i onih što im nije bilo do plesa, pa su se spakirali prije nego je započeo rat i otputovali na daleke destinacije, zajedno sa svojim najbližima. Spominjali smo ih s prezirom, poručivali da se ne vraćaju, krivili za izdaju.
I ostajali u maratonu, čvrsto stisnuti jedni uz druge, zamišljajući sretnu budućnost, koja samo što nije… A bogami trajalo je to ludilo, iscrpljivao svakodnevni napor da sačuvaš glavu i zdravi razum, nije bilo vremena da se fokusiraš ni na što drugo, a potiho su se događale i mnoge druge stvari, neki su paralelno plesali neke svoje plesove i zavičajna kola.
Pod egidom domoljublja i čuvanja zajedničke imovine, s barjakom i borbenim pokličima, upisivali su na svoje i imena svojih bližnjih sve dostupne pokretnine i nekretnine, trgovali, dogovarali provizije…
Sve je to prolazilo mimo nas, naivne većine, koji smo samo čekali da prestane krvavi kurvin pir, strah, smrti i pustošenja, pa da se sa svojim obiteljima vratimo normalnom životu, uživajući u slobodi, novim mogućnostima, demokraciji i svim tim izmišljotinama kojima smo dopustili da nam pune glave.
Sjećam se svojeg oca, koji je proživio golgotu Drugog svjetskog rata i poraća.
”Rat ne prestaje kad umukne oružje”, rekao mi je, ”tada počinju druge muke.”
Blijedo sam ga gledala, ljutila se što to govori.
”Proživio sam rat”, dodao je. ”Bio je strašan, ali i posljedice su bile strašne i dugo su trajale, nakon rata treba se dugo boriti za mir. O pravdi i demokraciji da ne govorimo, pripremimo se na puno razočarenja. Vojskovođe i ratnici dugo uživaju u svojim pobjedama, teško se vraćaju miru, prisvajaju sve zasluge. I ne ispuštaju vlast lako. A vlast donosi i veliko bogatstvo, privilegije, moć.”
Nisam htjela vjerovati u to, ali gotovo da ne prođe ni jedan dan da se tih njegovih riječi ne sjetim.
I zaista, nakon višegodišnjeg plesa smrti i destrukcije, umuknulo je oružje, a zaorili neki poznati i nepoznati glasovi. S rukom na srcu i zastavom na reveru zaplesali su vlasnici novih imperija, a svakog tko im se našao na putu, prije ili kasnije, su maknuli i ušutkali.
Sve što je bilo naše, preko noći je postalo njihovo, a prvi redovi u katedralama postala su njihova rezervirana sjedišta. Zajedno s njima, zaplesali su i samozvani božji pastiri, pozivajući se na otetu imovinu napunili i još pune svoje jasle, osiguravajući svjetovnim gospodarima vlast glasovima svojih stada.
I tako trideset i kusur desetljeća, bez predaha traje hrvatski plesni maraton na različite glazbe, neki plešu uz kavijar, šampanjac i misno vino, neki uz kontejnere, u redovima pred pučkim kuhinjama i s ispruženom rukom pred bankama.
Pleše se i na društvenim mrežama, na kojima sve češće osvanjuju pozivi na građansku solidarnost za prikupljanje novčanih priloga, za otpisane i teško bolesne, za koje nema mjesta u glavama, srcima glavnih plesača i proračunima koje sastavljaju. A takvih je, kažu u ovoj plesnoj sali, sve više, dapače, najviše u Europi.
Ipak, nije sve crno u ovom plesu kako izgleda. Može i puno crnje – pola milijuna mladih, sposobnih, obrazovanih, potencijalnih plesača, shvativši o čemu se radi i neizvjesnosti koliko će još trajati, napustili su ovaj Eldorado za podobne i potražili zaklon u nekoj pravnoj državi, daleko od razularenog, balkanskog plesnog podija. Učinili su to i još uvijek čine nijemo i bez najave, da izbjegnu ispraćaj uz slavodobitni ”Gute reise!”, ”Bis bald!”, ”Auf Wiedersehen!”.
Što je činiti nama koji ostajemo?
Prepustiti se i čekati da nas dokrajči nemila boleština ili neimaština. Skratiti si muke, poput plesačice u gore navedenom filmu. Ili slijediti postojeće krijesnice, koje, ako se spoje u luč, mogu rastjerati ovaj gusti višedecenijski mrak i njegove plesače.
Neće biti lako, ali nije nemoguće. Osobito, ako se zna, a to smo dobro naučili, da ovaj pakleni ples neće nikad prestati sam od sebe. Ma kako umorni i iscrpljeni bili, na nama je izbor sljedećeg plesa… I odgovornost za taj izbor.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zemlja laži, neznanja i kiča, osudila je sebe na nestajanje
- Optužujem! Ugrozili ste nam egzistenciju!
- Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
- Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
- Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
- Kujica Đina zaslužuje više nego samo stasom veliki premijer
- Do kada ćemo svojatati BiH?!
- Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)
- Zvala se Ružica
- Nije ti ništa, to ti je (samo) psihički