Ladislav Tomičić
Dva dana nakon osvajanja Davis Cupa, na portalu Novog lista objavili smo jednu zanimljivost: niti jedan tenisač koji je Hrvatsku predstavljao u finalu velikog natjecanja ne plaća porez u Hrvatskoj. Sva četvorica – Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig i Mate Pavić – prijavljeni su u poreznim oazama, u Monacu, odnosno u Dubaiju (UAE) i Freeportu na Bahamima.
Nikakav sud o tome nismo u ovoj vijesti dali, a ta bi informacija mogla biti povod za različite rasprave. Najlogičnija bi bila ona o hrvatskom poreznom sustavu, odnosno o porezima koji na dohodak plaćaju vrhunski sportaši.
Mogla bi, također, ova vijest biti povod i za raspravu o takozvanom domoljublju, koje nam u posljednja dva desetljeća izlazi na uši, dok u isto vrijeme država i društvo pucaju po šavovima, opterećeni masovnom pljačkom, ortačkim kapitalizmom (nije li uvijek ortački?).
Mali čovjek uvijek pripravan na krupne psovke nema priliku prijaviti prebivalište u Freeportu, Dubaiju, niti u Monacu
Ali, gdje bi se u takvoj javnoj raspravi mogao čuti glas onog famoznog malog čovjeka, o čijem interesu i važnosti svi govore, ali ga nitko zapravo ne zarezuje? Pa, recimo da mu nitko neće dati da govori sa saborske govornice, ali zato su mu dostupne društvene mreže, što naš mali čovjek obilato koristi.
Evo što je mali čovjek imao za reći na temu vrhunskih sportaša i poreza.
– Kako vam se povampire lica kad se vije naša šahovnica, komentar je koji potpisani autor naročito favorizira. (A tko ne bi favorizirao misao odjevenu u stih jednog od najvećih hrvatskih domoljuba Marka Perkovića Thompsona?)
Dakle, novinarima koji su objavili onu suhu informaciju o tenisačima i porezu namah se povampire lica, kad se vije naša šahovnica, što jasno govori da ljudi koji objavljuju takve nedomoljubne trice nikad Hrvatsku nisu željeli, a da je lustracija provedena zasigurno bi izišla na vidjelo i njihova suradnja s Udbom.
Drugi glas malog čovjeka pak poručuje novinarskoj žgadiji: ”Na svaki način pljujete sve hrvatsko. Smetaju rezultati, smetaju sportaši, smetaju branitelji. Smetaju svi oni koji Hrvatsku ljube. Četnici i jugofili od mržnje će svoje kosti poglođati.”
Treći mali čovjek dodaje: ”Da mogu, ni ja ne bih tu plaćala porez, jer taj porez ide nekome u džepove.”
Četvrti se pita: ”Zašto bi bacali svoj teško stečeni novac u rupu bez dna?”
Tek tu i tamo netko će prepričati zgodu koju je donijela rodbina iz Švicarske, gdje je neki Švicarac rekao nekom našem kad su pričali o porezu: naravno da ću platiti, ja volim svoju državu
Peti domeće: ”A vas to boli jer živite od poreza, bagro jedna!”
Šesti poentira: ”Pametni dečki!”
I tako dalje i tako bliže, tradicionalna hrvatska kuka i motika digla se na linč zbog jedne suhoparne informacije na temu o kojoj se raspravlja u gotovo svim zemljama Europe.
Naime, hrvatski tenisači nisu jedini sportaši koji vole svoju domovinu i uspješno je predstavljaju u bijelom svijetu, dok u isto vijeme prebivališta imaju u poreznim oazama, jer domovina se, kao što znamo, voli srcem, a ne novčanikom.
Jasno, mali čovjek uvijek pripravan na krupne psovke nema priliku prijaviti prebivalište u Freeportu na Bahamima, u emiratskom Dubaiju, a bogami niti u Monacu, jer za takav poduhvat valjalo bi tamo imati kupljen ili makar iznajmljen kakav stančić, što mali, sitni posjednik krupne ljubavi za Hrvatsku ne može zaraditi niti u tri svoja radna vijeka.
Ono što je zaista simpatično, osim navedenih kletvi i psovki isporučenih nedovoljno domoljubnoj redakciji, jeste da u svojim reakcijama mali čovjek zaljubljen u Hrvatsku uglavnom jasno daje do znanja da Hrvatskoj porez ne treba plaćati, da će sav taj novac pojesti političari-skakavci pa kad pregledate te silne izljeve ljubavi pred banalnom konstatacijom da su tenisači iskoristili priliku koju im život i primanja vrhunskog sportaša pružaju, doći ćete do zaključka da mali čovjek uopće nema pojma što je to država, da bi mali čovjek a veliki domoljub tu svoju ljubljenu državu ostavio na prosjačkom štapu, da on uopće nema u vidu da se od njegovih poreza, između ostalog, plaća školovanje i liječenje njegove djece.
Ali, gdje bi se u takvoj javnoj raspravi mogao čuti glas onog famoznog malog čovjeka, o čijem interesu i važnosti svi govore, ali ga nitko zapravo ne zarezuje? Pa, recimo da mu nitko neće dati da govori sa saborske govornice, ali zato su mu dostupne društvene mreže, što naš mali čovjek obilato koristi
Situacija je upravo takva: živimo u društvu u kojem su vas verbalno spremni zaklati ukoliko kažete nešto što nije u skladu s većinskim poimanjem domoljublja, a većinsko poimanje domoljublja jeste zaljubljenost u zastavu, u grb, u vladajućega katoličkog Boga, u maskirnu uniformu, narodnu nošnju i sliku Franje Tuđmana na zidu.
U toj ljubavi poreza nema, stotinu ga vragova nosilo u tri lijepe materine, niti ima ikakve obaveze prema predmetu obožavanja, izuzev, dakako, onih deset piva koje se moraju popiti kad na televizoru naši trče i udaraju loptu ili lopticu protiv njihovih.
Tek tu i tamo netko će prepričati zgodu koju je donijela rodbina iz Švicarske, gdje je neki Švicarac rekao nekom našem kad su pričali o porezu: naravno da ću platiti, ja volim svoju državu.
Bit će to zanimljiva priča, jer kad je o porezu riječ – Hrvati uglavnom Hrvatsku mrze iz dna duše.
(Prenosimo s portala Novog lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Leglo dvoličnosti na Prisavlju
- Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom
- Oči u oči s banalnim zlom
- Ostala je samo fukara i raja
- Govor mržnje teško ćemo pobijediti
- Treba raširiti krila pa šta bude
- Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
- Kako smo ubili malu Afganistanku
- Hrvatska, puzajuća država
- Velikan bolje Hrvatske
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.