O Uskrsu i Božiću, kao što znate, javi nam se zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Na prvom programu javne televizije čestita blagdan, redovito dodajući i nekoliko riječi o dobroti, poštenju, brizi za bližnjega i drugim univerzalno ljudskim vrijednostima s kojima zapravo ne može pogriješiti. Dobrota, poštenje i briga za bližnjega su kao bijela košulja, traperice ili mala crna haljina, klasični komad koji obavezno morate imati u ormaru jer se slaže sa svime.
Nema ništa originalno i nadahnjujuće u Bozanićevoj čestitki, pa opet upućeni je svaki put pomnjivo analiziraju. Ugledni teolozi i politički komentatori, izvrsni poznavatelji crkvenih prilika otkrivaju nam što se tu uvijeno, alegorijski poručuje svjetovnoj vlasti. Primjećuju čak da je Bozanić bio nesvakidašnje oštar, čisto se čude kako je preuzvišeni ljutito opleo po ovome ili onome.
Nešto slično vidjeli smo i u nedjelju, ali u drugom kontekstu. Nakon što su Hajduk mnogi korili jer se, kao jedini od svih naših klubova, nije oglasio u trenucima najvećih povijesnih uspjeha hrvatskog nogometa, s Poljuda je konačno stigao čudan brzojav u kojemu se, umjesto poznatih čestitarskih fraza, govori o ispravnosti, vjeri, trudu, žrtvi i ustrajnosti.
Nasuprot općenarodnom oduševljenju zbog osvojenog drugog mjesta na Mundijalu, nepotpisan netko iz uprave splitskog klupa poslao je reprezentaciji čestitku koja to nije, šifriranu poruku, navodno vrlo ljutitu, žestoku, ubitačnu
Nasuprot općenarodnom oduševljenju zbog osvojenog drugog mjesta na Mundijalu, nepotpisan netko iz uprave splitskog klupa poslao je reprezentaciji čestitku koja to nije, šifriranu poruku, navodno vrlo ljutitu, žestoku, ubitačnu.
Hajduk je, kažu, ostao dosljedan, borben i nepokoren. Kao što upućeni u odnose na Kaptolu tumače kardinalove čestitke, visokokvalificirani poljudolozi ne kriju zadovoljstvo kako je Hajduk rječito i domišljato, otrovno spustio Davoru Šukeru i ekipi iz Hrvatskog nogometnog saveza.
Meni, s druge strane, koji ne znam njihove šifre niti me one zanimaju, to djeluje kao isprazno palamuđenje. Do Hajdukovih propovijedi o vjeri i žrtvi držim koliko i do Bozanićevih o dobroti i poštenju. Za sve njihovo oholo moralno mudrijašenje ne bih dao ni pet para.
Čemu, uostalom, ovaj inat?
Zašto se HNK Hajduk iz Splita, odnosno Uprava Hajduka ne bi slobodno i neopterećeno, bez ikakvih ograda radovala uspjehu reprezentacije?
Sudeći po gomilama svijeta u dresovima na crvene i bijele kvadratiće na Matejušci, Rivi, Pjaci i Đardinu posljednjih nekoliko tjedana, devedeset devet posto navijača Hajduka navijalo je za Hrvatsku.
Ta se dva skupa ljudi gotovo u cijelosti poklapaju. Oni što u pjesmi inače žude biti pokopani na Poljudu, umotani u bijelo kao muslimani, ovaj put su promuklo urlali o moru, Dalmaciji, Lici, Velebita dici i ponosnom hercegbosanskom srcu.
Navijači Hajduka, kao i navijači Hrvatske, u golemoj su većini isti tvrdi nacionalisti, desničari, katolički fanatici koji mrze Srbe, pedere, lezbijke i antifašiste. Otkud onda ovaj raskol?
Dobro, razumijem da su Hajduk i Torcida bijesni na Zdravka Mamića i Davora Šukera, no većina navijača ipak će shvatiti da je Hrvatska nešto mnogo veće od Mamića i Šukera.
Zašto se HNK Hajduk iz Splita, odnosno Uprava Hajduka ne bi slobodno i neopterećeno, bez ikakvih ograda radovala uspjehu reprezentacije? Sudeći po gomilama svijeta u dresovima na crvene i bijele kvadratiće na Matejušci, Rivi, Pjaci i Đardinu posljednjih nekoliko tjedana, devedeset devet posto navijača Hajduka navijalo je za Hrvatsku
Pobjedama ove reprezentacije radovali su se ljudi različitih političkih interesa, katkad i oni što nisu bogzna kakvi Hrvati. Pa i oni koji uopće nisu Hrvati.
Čak i Srbi su klicali kad su opazili kako je golman što mu se otac zove Jovo senzacionalno branio danske i ruske jedanaesterce. Ivan Rakitić objavio je na Instagramu sliku s Novakom Đokovićem i zaželio mu uspjeh u finalu Wimbledona, a Novak Đoković je Rakitiću uzvratio jednakim željama u finalu Svjetskog prvenstva u Moskvi.
Diljem Balkana bezbrojni su se identificirali s tom ekipom, drhtali od straha kad je gubila i urlali od ushita kad je pobjeđivala.
Jedini koje je hrvatska reprezentacija živcirala, koji su ispred televizora sjedili prekriženih ruku i uvrijeđeno naškrubljenih usana bili su, čini mi se, Aleksandar Vučić i nepotpisani autor Hajdukove čestitke koja nije čestitka.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Vidio sam na Baniji: Hrvati su bolji od hrvatske vlasti
- Opraštajući se od Vesne Kesić: žene su naši najbolji ljudi
- Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti
- Milanović će se jednog dana pojaviti odjeven kao Indijanac
- Bernardić još vjeruje u svetog Nikolu. I u Gordana Marasa
- Samo Mišo Kovač smije reći: “Znaš li ti tko sam ja?”
- Mustafu su voljeli i u Splitu, gdje inače ne vole nikoga
- U R. Srpskoj netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet!
- Vodotoranj za deranje penzionera i namrštenih branitelja
- Kakav posao – evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.