Ham Ribi Elija(h)u Šamula i jugoslovenske časne sestre

Koptišem ti ja tako, pred rat nekad, mlad i zelen, u Jerusalim, u ješivu; a još u Jugoslaviji, u šehri Sarajevu, sam bio naučio, iz pera am-Ribi Geršoma Šolema (iz nabas mu ćitaba Kabala i njena simbolika), neka je mir s njim, đe je da je, da je Zo(h)ar u Španiji nastao. Zna se, k’o biva i kad i đe (u kojim krugovima). Al’ ne lezi vraže, u ješivi se sretnem i sa tradicionalnim viđenjem, po kome je pisac Zo(h)ara ni manje ni više nego čuveni Ribi Šimon bar Johaj, zehuto jagen ^calenu (neka bi nam njegove zasluge bile brana i štit), tanna (učitelj) iz vremena Mišne. Tad sam još bio premlad da shvatim da neoplatonistički (gluvo i daleko bilo) nastrojeni kabalisti Zapada (Magreb, uključujući i Andaluziju), Istoka i Sjevarvarijeta (katolička Španija, hajd’ Alija, nek je više vojske) nisu jadni ni imali izbora, no da svoje učenje projektuju u zlatnu prošlost, i pripišu ga nekome ko je imao mnogo više autoriteta od njih samih, a za koga su mislili da će u očima neuka svijeta samom patinom svojom imati više autoriteta od RaMbAma, alav ašalom, mir mu, koji im je, džemaatile, svojim životnim opusom, već sa komentarom na Mišnu, potom naravno i sa kodeksom Mišne Tora, i na koncu (kao biber po pilavu) i svojim Dalaletom (Dalalat al-airin/Vodič zabludjelim) dobrano bio izmakao ćilim pod nogama, jasno pokazavši svijetu i devletu da mudraci Mišne tvrde da ne postoji nikakvo nepatvoreno drevno razvijeno jevrejsko učenje o misticizmu, kad se Ma^case merkava (metafizika, s posebnim osvrtom na praktične opite iz iste) ne podučava nikoga, osim ako je kandidat mudrac koji razumije kraj stvar iz početka joj, a i tad se, takvom rijetkom kandidatu, predaju samo naslovi, i oni nasamo. Samo naslovi, jer teksta i nema.

K’o biva, pravi misticizam je lična stvar, o kojoj nema i ne može biti razrađenih traktata, nego jedan inicirani učitelj, u jednom magnovenju, inicira jednog jedinog učenika, na osnovu opštih pravila, sve vodeći računa o učenikovim ličnim ograničenjima i mogućnostima. Drugim riječima, veli (h)aNešer (h)agadol, Veliki orao, kako Rabenu Mošea ben Majmona zove jevrejski narod, sva se silna mistična literatura koja se u narodu taložila vijekovima, od Sifrut (h)a(h)ehalot, preko Sefer jeîira, do knjige Ši^cur qoma može lijepo objesit’ mačku o rep. Šta im je, onda, drugo preostalo… jadnim našim kabalistima, k’o biva, nego da svoja učenja napabirče, pa ih lijepo metnu usta nekom starijem, čime bi sanćim dokazali da: em ima sistematizovano učenje, em je drevno i autoritetli, samo što Abu Imran (kako su, skraćeno, Musu aben Majmona aben ^cAbdullaha zvale njegove arapske komšije) nije znao za njega, dok ga kabalisti nisu iz izrovili iz naftalina, aman k’o ove qumeranske rukopise one godine kad je Tile, Allarahmetile, rekao Staljinu Ne.

K’o jeničikma ješivalija, friško izašao sa univerziteta, i to ne sa nekog hop-cup-givezn-zajn univerziteta, nego sa jednog dijalektičkog i materijalističkog jugoslovenskog univerziteta, ja se nisam čudom mogao načuditi da jedna rabinska akademija sebi dopušta da bude rasadnik pogrešnih narodnih predstava. Naime, poslije masovnog posekularićenja, a posebno nakon Holokausta, mnogi smatraju da ješive i treba da budu kao neki staklenici, u kojima će se probrane mladice zalivati probranom vodom i đubriti odabranim đubrivom, zaštićene od svih spoljnih uticaja. Meni se, opet, činilo da na akademijama (uključujući i one rabinske) treba da se oblikuju elite, ašraf koji će baratati stvarnim činjenicama i prosvjećivati mase, a ne ići im niz dlaku. Kasnije, mnogo kasnije, sam naučio da se pravi prosvetitelji (oni koji narodu idu i uz nos i uz dlaku, đegod bi zatrebaj) zovu proroci, dok su sveštenici (u smislu ko(h)anim, a i šire) i zamišljeni kao dežurni češljači narodne dlake, pravovjerni i pravosmjerni.

Elem, da ne duljim, internetli je vakat i niko ne voli skrolat’ tekstove, tadašnji jerli ja, ne samo da nisam krio svoj ”jeretički” stav da Zo(h)ar nije nastao kad nije i đe nije, nego je napisan tamo đe jest i kad jest, nego sam ga još udario na sva zvona. Neke učitelje bi to sablaznilo, da su čuli, no srećom nisu; druge je obradovalo (jer su i sami i znali i priznavali pravo stanje stvari), a trećima nije bilo mrsko (iz perspektive ličnog mišljenja), al’ im jest malo komplikovalo život (iz perspektive logistike vođenja jedne institucije koja po definiciji izvodi kontrolisane opite iz zbirke riješenih drama sukoba mišljenja, ali nije sklona da prečesto omogućava stvarne oluje u fildžanu, u kojima bi se stvarni učenici ”tukli” argumentima na slobodne teme).

Elem, stari učenici su me već upoznali, a sa mnom i moje ”mišljenje” (koje sam ja zvao znanjem, jer mišljenje je stav o političkom događaju, a ne o istorijskoj činjenici); pa su u skladu sa onom narodnom poslovicom svakog čuda za tri dana dosta, prestali da se čude mojim stavovima (oni koji se s njima nisu slagali), mojoj hrabrosti (oni koji bi i sami rado govorili to isto, al’ cvrc Milojka) ili mom kavgadžiluku (oni koji su i sami držali isto, ali su mislili da glupi treba da ostanu glupi, kako bi pametni mogli da zasijaju u punom sjaju, kao što je rečeno we(h)amaskilim jaz(h)iru kezo(h)ar (a)araki^ca (a prosvećeni će zasjati sjajem svoda nebeskog, Danijel 12:3).

I da je tome bilo samo tako, ne bi ove priče ni bilo, jer do ovde ista još nije čestito ni počela, a ovde bi se već bila završila. No, svaka je ješiva kao košnica, pa u nju stalno pristižu novi učenici, bez obzira na to koji je dan kog k’obajagi semestra u pitanju, i taman kad pomisliš da će ista da se raspukne (što od buke, što od nepoštovanja prema priglupom Arhimedu, koji je krajnje nedemokratski htio da dva čovjeka nikad ne mognu bit’ na istom mjestu u isto vrijeme, dok svako ko je ikad učio na ješivi zna da serbez mogu i tri, jer ken bien se kere en poko lugar kave, ko se mnogo voli na malo mjesta stane, što je sefardska verzija jugoslovenske poslovice kad čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna), istom se izdvoji jedan roj, koji se izdefinisao u odnosu na sve ostale, i on sebi napravi svoju košnicu na prvom sljedećem drvetu. Istini za volju, ponekad malo potraje dok se to novo drvo ne prikopča na struju, vodu i (što je posebno bitno) na javni budžet, ali ne živi čovjek samo o budžetu, nego o svakom roju itd.

Nejse… Svaki takav novi učenik, ako je iole držao do svojih retoričkih sposobnosti, ili mu je stvarno koliko-toliko bilo stalo do Zo(h)ara, pohitao bi da samnom ukrsti jezičke mačeve. Ja sam se, naravno, skroz bio uživio u ulogu Kraljevića Marka, pa bih ni po babu ni po stričevima svima sasipao u lice pravdu Boga istinoga. Sa ove vremenske distance (por non ir tontu al otru mundu, da ne ide čovjek glup na onaj svijet), jasno mi je da je svo to silno mlataranje mačem bilo više samoodbrana nego napad, jer se čovjek osjeti ugroženim tamo gdje većina ne misli k’o i on, a posebno u kontekstima u kojima se stalno govori o Istini, Božijoj volji i slično, u kojima se najlakše zapada u ili/ili kategorije. Ili su oni u krivu, i tada ih trebam spasiti od njih samih; ili sam ja u krivu, a tad je bolje da me neko pobije i ušutka, nego da u prelesti samopravednosti umrem u pogrešnom uvjerenju.

Ti okršaji svake druge mjene i svakog trećeg uštapa malo su razdrmavali roj, što sam ja smatrao prirodnim stanjem stvari, a am-Ribi Elija(h)u Šamula, jedan od trojice raše ješiva (rektora rabinske akademije), potpuno nepotrebnim seizmološkim poigravanjima. Nas smo dvojica gajili uzajamne simpatije, i godinama poslije završetka mojih studija, kad god bi se sreli, lica bi nam se ozarila iskrenom radošću. Taj i takav aham Elija(h)u, Maîri-alabi (Jevrejin iz Misira, čiji su preci sišli u Misir iz Alepa i nastavili da se u njemu doživljavaju kao alabim, da bi tek u Jerusalimu shvatili koliko su alabim iz Misira drugačiji od alabim iz Alepa) pozove me u kancelariju, na ugodni razgovor naroda semitskog. Ja sam, odmah, posumnjao da opet hoće da mi natrlja nos oko jedne od posljednjih rasprava, no on mi pokaza novu knjigu ahama Solomona Sasona, pa s nje pređosmo na cik-cak razgovor o događajima u ješivi i u državi, državi i ješivi, ješivi i državi. I, taman kad sam pomislio da sam na bigajri haku posumnjao u kašer insana, on mi niotkuda reče:

• A, što sam ja nešto mislio da si ti iz Jugoslavije?
• Ja i jesam iz Jugoslavije – upecah se ”s prve”, k’o pravi mladi majmun.
• Pa, čekaj sad, zar u Jugoslaviji nema časnih sestara? – upita me.
• Ima, bezbeli da ima – odgovorih, još uvijek ne havizajući ni približno kuda je dobri, lijepi i čestiti Êaham
• Pa jesi li sretao ti te časne sestre?
• Jesam, kako nisam, svak’ ih je sretao.
• I šta, onda, sretneš ti časnu sestru i odma’ joj kreneš pričat’ šta propušta time što nema ni krevetnih rabota, ni evlada?
• Taman posla!
• Što, zar nije grehota, ‘nol’ke časne sestre…?
• Šta mene briga šta časne sestre gube il’ ne gube zato što žive onako kako su same odabrale?
• Aškosum! Aferim! Bravo! Al’ što te, onda, briga šta gube il’ ne gube kabalisti zato što vjeruju tako kako su sami odabrali…
• Đe to isto? – skočih u odbranu osnovnog ljudskog prava na suvišnu raspravu.
• Đe nije – upita me aham Elija(h)u sa šeretsko-mangupskim osmijehom – Bogami su meni oni naše časne sestre.

Veliki kamen odvaljao mi se tada s leđa, i nikada se više nisam sporječkao ni sa jednim jedinim kabalistom, kao što nisam, i ne bih i neću ni sa jednom časnom sestrom. Nisu važni samo tekstovi, nego i naočare koje vam uz tekst dadnu. Bog platio dobrom am Elija(h)u na ovijem lijepijem naočarima, koje odonda nikad s nosa snimio nijesam, a i ne mislim da ću. O šta mi je?

                 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život
• Isti jezik – a ne razumiju se
• Nije lako shvatiti proroke
• Kako Bog nikad ne odbija dobro srce
• Molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život i nagrađuju
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Zlatne ustaše
• Jevrejski pop i Nikola Tesla
• Isti jezik – a ne razumiju se
• Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi

» Svi tekstovi ovog autora