Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak
Moja majka je prala veš na ruke.
Kad se oženim kupit ću svojoj ženi mašinu za veš,
govorio sam pred ocem samo da ga nerviram.
Oženio sam se s dvadeset tri.
Prerano, sine, govorio je otac samo da me nervira.
Svadba bješe ko svadba i šta da se priča
I moja balerina u bijelom.
Svu noć je plesala i nije ni primijetila
kako je jedna zvijezda pala i kako je moj ujak
pijano urlao da ju je on to iz pištolja skinuo.
Kažem nije ni primijetila toliko smo jedno drugo voljeli.
Neki brkati rođaci bacali su novac u moj crni šešir.
U njemu sam kasnije govorio Ines i druge ljubavne.
Kad smo se vratili u Zagreb uredno je brojala moja žena balerina novac iz crnoga šešira.
Željela je da je vodim u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko,
A ja sam baš snimao Štivinu dramu ”Prikupljanje hrabrosti”
I ostadoh joj dužan to svadbeno putovanje.
Ali kupih joj novu mašinu za veš. Iskra ili Olimpija,
tako se nekako zvala i uredno i vrijedno prala.
Zatim se već kod prvih mojih nestašluka i pijanstava
počela kvariti i sjećam se kako je moja žena balerina
ponekad kasno u noći šakom po njoj udarala ne bi li je pokrenula.
Godine 1974. mi je naglo u karijeri krenulo.
Igrao sam Hamleta na Lovrijencu i snimio par filmova.
Sjećam se, padao je snijeg i bila je zima, kada smo skupili taj sitni keš
i kupili novu mašinu za veš.
Zvali smo je Hamlet mašina i nije nikakve veze imala s dramom Heinera Müllera.
Znali smo govoriti: Nema smeta kod Hamleta.
Ili: Pogledaj bre, Hamlet pere sve.
A zaista je prao i sušio te se stroj za sušenje pokvario i u njemu smo držali dječje igračke.
Zatim smo se u novi stan selili i novu mašinu za veš kupili. Posebno stroj za pranje, posebno stroj za sušenje.
Nismo joj ni ime dali, toliko smo već bili jedno prema drugome otupjeli.
Ubrzo smo se i rastali uz mnogo vike i nizašto.
Moja, tada već bivša žena, bila je likvidator naših zajedničkih dobara.
Između ostalih stvari koje smo podijelili njoj je pripao stroj za pranje
A meni dvoje djece i stroj za sušenje.
U našem novome stanu nije bilo ničega osim Lucijinih slika i Danilove gitare.
Između ostalih stvari koje je trebalo nabaviti kupili smo i novu veš mašinu, to jest samo stroj za pranje.
U stroju za sušenje držali smo moje pjesme i Lucijine prnje.
Zatim sam snimio par filmova i kažu da sam dosta pio.
Kad sam se otrijeznio, želio sam otputovati u Pariz ili Rim ili negdje
dovoljno daleko.
Otišao sam u Beograd, gdje me je već danima čekala Ona.
Između mnogih stvari koje je trebalo promijeniti u njezinu studentskom potkrovlju, njegujući tišinu,
trebalo je zamijeniti i staru veš mašinu koja je imala naviku
da noću hoda po našem malom stanu.
Toliko je bila vesela da ju je moja nova dragana Traktorom nazivala.
Ubrzo smo se ja i moja vjenčali i novu mašinu za veš kupili.
Nismo je uspjeli ni raspakovati, počeo je rat.
Zatim smo se selili od grada do grada tražeći novi dom
I evo nas napokon u Ljubljani.
Iznajmili smo mali stan.
Dobro nam je. Sad smo troje, Ona, ja i Nina.
I još njenih stvari.
Između ostalih stvari koje je trebalo nabaviti,
kupili smo uz dobar kreditni pogoj
popolnoma nov pralni stroj.
Ime mu još nismo dali…
***
Ova pjesma je 1992. godine na ovome mjestu stala. Od tada smo Lenka i ja putovali svijetom, mijenjali stanove, kupovali i prodavali kuće i uglavnom se seljakali po ovome našem bijelome svijetu.
Uz našu mrvicu Ninu, dobili smo još dvije kćeri Vanju i Milicu i tako se svi zajedno navikavali na strane zemlje i gradove.
I premda su naše kćeri odrasle u Londonu i Los Angelesu i premda im je engleski jezik postao njihov prvi jezik, ipak su uspjele zadržati svoj slavenski mentalitet i ostati u duši građani svijeta, nadnacionalni i kozmopoliti.
To se ne bi moglo do kraja reći za Lenku i mene. Mi smo, a naročito ja, ipak postali stranci u tome velikome svijetu.
A taj veliki svijet, nikada, čini se, nije bio manji nego ovih zadnjih 50 godina.
Nema više velikih i snažnih političkih ličnosti koje bi bile garant neke sigurnosti i mira u svjetskoj politici. Ali kao da nema više ni tako značajnih pisaca pa ni filozofa, koji bi tumačili svijet i društvene pojave. Sve je nekako postalo sitno i kao da i vrijeme brže prolazi pored nas.
Plastika je zamijenila čelične i kamene konstrukcije i njezini otpaci rastu na dnu mora i oceana kao nove otrovne planine koje će nas jednoga dana sve obaviti u providno ljudsko klupko i kao ogromne zmije zarobiti naša tjelesa da kao Laokont budemo prikovani, tim plastičnim gmizavcima, za ovu našu planetu koja se pretvara u veliko smetlište recikliranih otpadaka naših života.
Rat u Ukrajini je, čini se, početak jedne velike agonije i nitko ne može predvidjeti kako će se sve to skupa završiti.
Ovaj poker koji se igra između zapadnog i istočnog svijeta, s ulogom prijetećih nuklearnih bojevnih glava, jest jedna opasna igra koju neki amater može pretvoriti u posljednju igru našega posrnuloga čovječanstva.
U međuvremenu, mi obični ljudi, uhvaćeni u zamke nekih opasnih virusa i još opasnijih ratnih manevara, koji se s Bliskog istoka i Balkana sele sve više prema središtu stare Evrope, živimo svoje nesigurne i osiromašene živote.
Moja Lenka je prije dvije godine bila pozvana u Ukrajinu da održi jednu redateljsku umjetničku radionicu u Harkovu, kako ga Rusi zovu, ili Harkivu, kako ga zovu Ukrajinci.
Tamo je upoznala Veroniku, mladu ukrajinsku kazališnu producenticu i neke mlade kazalištarce. Bez obzira na to što su već tada počela ratna zbivanja na Krimu, kazalištarci su se nekako i u opasnim vremenima pokušavali baviti umjetnošću.
Uostalom, u današnja vremena je William Shakespeare, sa svojim historijskim dramama i velikim tragedijama, uistinu više nego ikada ”naš suvremenik”, kako je to prije 50 godina lijepo sročio veliki poljski dramaturg Jan Kott.
Lenka je pronašla svoju prijateljicu Veroniku u nekom malom gradu u Njemačkoj, gdje je ona sa svoje dvoje djece i roditeljima pronašla privremeni izbjeglički smještaj. Pozvala ih je da dođu u našu kuću u Staroj Barbarigi, gdje smo se i mi sklonili pred koronom.
Prošli smo i mi naš izbjeglički život devedesetih godina i znamo koliko mnogo znači bilo čija pomoć i prijateljska gesta.
Veronika i njezina dva mala sina su donijeli tugu i sjetu u našu kuću, ali i neku ljudskost i toplinu.
Saša je proslavio svoj deveti rođendan, a Danijel ima pet godina. Nisu baš bili oduševljeni mojim crnim rižotom sa svježim jadranskim sipama. Više su voljeli da im kuham hrenovke s kečapom i pomfritom ili kajganu s istarskim kobasicama.
Lenka im kupuje slikovnice, dječje igračke i peče palačinke s čokoladom i pekmezom. Ja ih vodim u šetnju uz more, učim ih igrati balote. Kupio sam im i nogometnu loptu… Ali nema mnogo radosti u njihovim igrama. I loptu šutiraju nekako odsutno i preko volje.
Jedino živnu kada im Veronika, nakon dosta muke, uspije dobiti telefonsku vezu s ocem iz Ukrajine. Tada se svi troje skupe kao neke male ptice oko toga mobitela koji je jedina veza s njihovim pravim životom.
Poskrivećki prisluškujem njihove razgovore i premda ne razumijem ukrajinski, prepoznajem te melankolične tonove i jednostavne rečenice. I pauze između riječi.
Sve tako neodoljivo podsjeća na naš izbjeglički život koji smo mi devedesetih provodili negdje u tuđini i kada nam je taj isti telefon s kojim smo preko Mađarske dobivali vezu da čujemo naše roditelje u Beogradu i djecu u Zagrebu, bio najvažnija stvar na svijetu.
Iako se Veronika, Saša i Danijel osjećaju lijepo u našoj prostranoj kući uz more, okruženoj poljima maslina, čini se, kao da im ova osamljenost, tišina, cvrkut ptica i šum mora, još više pojačavaju njihovu tugu i beznađe.
Vratili su se u Njemačku, ali se uskoro svi ponovo vraćaju u Istru. Saša mi govori da je njegov djed vičan ribolovu i ja sam mu obećao da ću djeda i njih dvojicu voditi svojim gliserom u ribolov.
Veronika i Lenka su za tih mjesec dana, koliko su oni boravili u našoj kući, smislile akciju za ukrajinske umjetnike koji su trenutno u izbjeglištvu po evropskim gradovima i selima.
Ovoga ljeta pripremaju radionice na kojima će sudjelovati ukrajinske umjetnice sa svojom djecom. To su ustvari muzičke terapije koje vodi veliki škotski kompozitor Nigel Osborne, koji je stalni suradnik Ulysses teatra.
Nigel već godinama odlazi u ratom zahvaćene krajeve širom svijeta i svojom muzičkom terapijom pomaže ljudima, a naročito djeci da lakše prebole sve te stresove i ozbiljna zdravstvena oštećenja prouzrokovana ratnim strahotama.
Bio je i dugo u Sarajevu tijekom bombardiranja, a bio je i ranjen tamo.
Svih ovih 22 godine Nigel održava u našem teatru, zajedno sa svojim mladim muzičarima volonterima iz svih krajeva svijeta svoje muzičke terapije.
I naša najmlađa kćer Milica, koja je upravo diplomirala na Muzičkoj akademiji u Liverpoolu, postala je dio Nigelovog tima. Bili su nedavno u Libanonu gdje su radili u jednom izbjegličkom centru s djecom iz Sirije.
Ovaj naš dječji kamp, koji se održava svih ovih godina na našem kazališnom festivalu na Brijunima, a na koji dolaze djeca s posebnim potrebama iz čitavoga bivšega regiona, smatramo najznačajnijim našim projektom.
Jedna od najuzbudljivijih predstava koju sam gledao bila je prije par godina zavrsna predstava nakon Nigelove glazbene terapije za djecu sa posebnim potrebama iz Srebrenice. Predstava se igrala u Prosperovom vrtu ispred nase terase na Velikom Brijunu. Bila su to djeca mahom tesko pokretljiva, poneki i u bolnickim kolicima i, sto je bilo najuzbudljivije , bila su to djeca svih nacionalnosti. Pjevajući neke pjesme koje su sami kreirali dosezala su ta bosanska djeca gotovo Becketovske umjetničke znakove.
Ponosni smo i sretni da već 22 godine njegujemo tu našu humanitarnu misiju na našem ljetnom kazališnom festivalu na Brijunima.
To je naše ”Pobratimstvo lica u svemiru”, koje nas jedino može sačuvati od bešćutnoga i podivljaloga svijeta u kojem živimo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mala božićna priča o našem mačku Marku
- Stalna na tom svijetu samo mijena jest
- Moj Zagreb, tak imam te rad
- Radko Polič – Naš Rac je bio Car
- Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
- Pismo Borisu Dežuloviću
- Ah, da… Nema benzina u Londonu!
- Ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene
- Iz voleja u rašlje, važnije od svih glumačkih nagrada
- Moj drug, admiral Marjan Pogačnik: tako poseban i pametan
