Hannah Arendt: ''Ljudi u mračnim vremenima''

Hannah Arendt

Zbirku eseja ”Ljudi u mračnim vremenima” Hannah Arendt, jedna od najvažnijih političkih filozofkinja 20. stoljeća, autorica brojnih knjiga koje su izvršile trajan utjecaj na političku teoriju, objavila je 1968. godine, nakon što su objavljeni neki od njenih najznačajnijih naslova. Prisjetimo se, zakratko, prije samoga osvrta na ovu iznimnu knjigu, koju je nedavno, u prijevodu Srđana Dvornika, objavio zagrebački TIM press, najvažnijih činjenica iz biobibliografije velike američko-njemačke filozofkinje.

Hannah Arendt, (rođena u Hannoveru 1906., preminula u New Yorku, 1975.), studirala je od 1924. do 1929. godine filozofiju, teologiju i grčki jezik kod Martina Heideggera i Rudolfa Bultmanna u Marburgu, kod Edmunda Husserla u Freiburgu i kod Karla Jaspersa u Heidelbergu. Promovirana je 1928. kod Jaspersa na temu ”Pojam ljubavi kod Augustina”, a to je, godinu dana kasnije, bio ujedno i njen prvi objavljen naslov.

Uhićena je, kao njemačka Židovka iz asimilirane, socijaldemokratske obitelji, porijeklom iz Königsberga, od strane Gestapa 1933., no uspijeva pobjeći u Francusku, gdje do 1940. djeluje kao socijalna radnica u raznim židovskim organizacijama. Ondje prijateljuje i sa njemačkim filozofom, književnim kritičarem, piscem, Walterom Benjaminom. Udaje se, 1940., za Heinricha Blüchera, s kojim 1941. emigrira u SAD, gdje se uključuje u rad izbjegličkih organizacija i glasila. Ovo ratno, prognaničko iskustvo rezultira i knjigom, ”Mi izbjeglice”, objavljenom 1943. godine.

Svaki od pojedinih eseja iz ove knjige zaslužuje posebnu pažnju, jer se, između ostaloga, na posvećen i upućen način bavi sudbinama i djelovanjem vrlo iznimnih pojedinaca

Jedan od svojih fundamentalnih naslova, ”Izvori totalitarizma”; Hannah Arendt objavit će 1951. godine. Sedam godina poslije, 1958., izdaje također vrlo važan naslov, ”Ljudska sudbina” (u nas preveden kao ”Vita activa”). Knjigu eseja ”Između prošlosti i budućnosti” (hrvatski prijevod naslova glasi ”Eseji o politici”), objavljuje 1961. Čuveno djelo ”Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla”, izašlo je 1963., nakon što je Hannah Arendt pratila suđenje velikom nacističkom zločincu, o čemu je izvještavala za američki ”The New Yorker”. Iste godine objavljen je i naslov ”O revoluciji”.

Potom slijedi zbirka filozofsko-političkih eseja koje odnedavno imamo priliku čitati u hrvatskom prijevodu, ”Ljudi u mračnim vremenima” (1968.), nakon čega objavljuje ”O nasilju” (1970.) i ”Kriza republike” (1972.). Posthumno su objavljeni naslovi Hannah Arendt: ”Židov kao parija” i ”Život duha” (oba 1978.), ”Predavanja o Kantovoj političkoj filozofiji” (1982.), ”Ogledi o razumijevanju” (1994.) i ”Odgovornost i suđenje” (2003.).

Gotovo u svim svojim filozofsko i političko-teorijskim razmatranjima, ili u najvećem dijelu njih, Hannah Arendt, koja je, od početka pedesetih godina prošloga stoljeća predavala političku filozofiju na nekoliko američkih sveučilišta, bavila se proučavanjem totalitarizma, antisemitizma, imperijalizma, i drugim političko filozofskim problemima društva.

Njeno djelo općenito, a to je slučaj i sa knjigom čiji je prijevod upravo pred nama, usmjerava pažnju na moralna pitanja, koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, pravila i mjerila pomoću kojih ljudi odvajaju ono što je ispravno od onog što je neispravno.

Rad, djelovanje, život Hannah Arendt pokazuju kako je ova filozofkinja moralni princip uspijevala držati živim i aktivnim, što je izdvaja kao individuu koja se suprotstavljala sveprisutnom principu modernoga doba koje negira moral kao takav.

”Sudimo i razdvajamo dobro od zla tako što u glavi imamo neki događaj ili osobu koji su kroz događaje iz prošlosti postali primjeri. Naše odluke o tome što je ispravno, a što je pogrešno, ovise o društvu u kojem želimo provesti svoj život. To društvo biramo pomoću primjera živih ili mrtvih, stvarnih ili izmišljenih osoba, koje nam služe da učimo kroz njihove primjere”, zapisala je.

U duhu ovih razmišljanja, upravo kao njihova izvedenica, koja služi kao teorijski, misaoni potporanj orijentaciji i djelovanju u životnoj praksi, jest i knjiga eseja ”Ljudi u mračnim vremenima”.

To su eseji koji se bave promišljanjima o raznim ličnostima, duhovno-misaonim značajkama koje ih karakteriziraju, društvenom okruženju i djelovanju unutar konkretnog političkog okruženja svake pojedine intelektualne osobnosti kojom se autorica bavi.

Knjigu otvara esej posvećen autoričnim razmišljanjima o Gottholdu Ephraimu Lessingu, njemačkom književniku, kazališnom kritičaru i teoretičaru umjetnosti, jednom od najradikalnijih predstavnika europskog prosvjetiteljstva, koji se borio protiv predrasuda, za istinski humanizam i toleranciju.

Jedino razmišljanja o misli i djelovanju, utjecaju Lessingove misli, nisu u doslovnoj vezi s vremenom življenja i djelovanja ostalih ličnosti kojima se autorica u knjizi bavi, a koje sve pripadaju vremenu prve polovice dvadesetog stoljeća, vremenu koje na žalost ima zbiljskoga razloga da se naziva ”mračnim”.

Međutim mračna vremena nisu rijetkost u povijesti, kao što će istaći i autorica u predgovoru knjizi, niti je mračnost, društveno politička, uvijek i posvuda transparentna – Arendt podsjeća na kamuflažu koju proizvodi i širi sustav, ali i na trivijalnost misli kakvu pokreće djelovanje vezano uz svjetlo javnosti i sfere političkoga, od čega su se filozofi, od Parmenida i Platona, pa do Heideggera, oduvijek povlačili u samoću.

Smionost kojom Hannah Arendt vjerodostojno i utemeljeno, razložno dolazi do svojih zaključaka o pojedinim ”junacima” svojih priča, ljudima čija ju je osobnost nadahnula, zbog čega ih je i učinila subjektima svojih opservacija, jest smionost individualnosti koja pripada i samim akterima ovih tekstova, a koja svoju snagu i uvjerenost crpi iz neuništivog svijeta duha, u kojemu prebivaju velika djela, akcije, činovi, geste, visoke i svijetle točke ljudske povijesti

Hannah Arendt će u cijeloj ovoj knjizi i kroz razne osobnosti i njihove načine djelovanja, razmatrati ovu temu, temu odnosa umnog, misaonog, stvaralačkog rada (ili vita contemplativa) i onog društvenog, javnog, socijalnog, etički angažiranog (ili vita activa), ukazujući na različite primjere, različite načine da se iznađu osobne mjere i pristupi ovom problemu.

Tu se, također, postavlja pitanje neprestanog traženja te mjere, harmoniziranog, ali i smislenog, djelatno svrhovitog i efektivnog odnosa između religije i filozofije, između osobne etike i one društveno političke, između stvaralačkog ethosa i onog životnog, individualnih sloboda i društvenih ograničenja, kao i društvenih sljepoća, bolesti i predrasuda.

Hanni Arendt, kao iznimno pronicljivoj i temeljitoj filozofkinji, uspijeva u ovim tekstovima pokazati raskoš i vrijednost, ponekad i kontradiktornosti ili nedosljednosti, manjkavosti i slabosti (kao u slučaju Bertolta Brechta, njoj omiljenog pjesnika) pojedinih autora i ličnosti.

Otvarajući knjigu s Lessingom, kao autorom i osobnosti koji u povijesti humanističke misli ostaje trajnim primjerom takozvanog Selbstdenkena – neovisnog samostalnog mišljenja, autorica dalje nastavlja esejima posvećenim poljskoj teoretičarki marksizma, filozofkinji, antiratnoj aktivistici i revolucionarnoj socijalistkinji koja je djelovala u njemačkoj socijaldemokratiji, Rosi Luxemburg, potom jednom autentičnom, i duhovno i životno djelatnom kršćaninu, svojevremeno i papi, Angelu Giuseppeu Roncalliju, zatim svome učitelju i kolegi, inspirativnom njemačkom filozofu Karlu Jaspersu, danskoj književnici Karen Blixen, koju bilježi pod njenim muškim pseudonimom Isak Dinesen, austrijsko-židovskom romanopiscu, jednom od najznačajnijih u periodu modernizma, ujedno i znanstveniku i filozofu Hermannu Brochu, njemačko-židovskom filozofu, piscu, književnom kritičaru Walteru Benjaminu, njemačkom pjesniku i dramatičaru Bertoltu Brechtu, njemačko-američkom politologu i eruditi ruskih korijena koji je pisao o totalitarizmu, i o političkom katolicizmu, Waldemaru Gurianu i Randallu Jarellu, američkom pjesniku, književnom kritičaru, esejisti, romanopiscu (potonja dvojica bili su autoričini poslovni kolege, i dragi kućni prijatelji).

Svi su ovi ljudi, stručnjaci za svoja područja, autori, djelovali istovremeno, ili u određenim fazama svojih života, intenzivno i na duhovnoj, misaono stvaralačkoj, teorijskoj ravni, kao i, manje ili više povremeno ili intenzivno, na onoj javnoj, društvenoj.

Hannah Arendt u uvodu knjizi ističe kako nema puno stvari koje se mogu uzeti kao zajedničke ovim osobnostima, no određen humanističko prosvjetiteljski okvir snažnih društvenih stremljenja u smislu napretka i unaprjeđenja ljudske zajednice kao cjeline, kroz pogled i shvaćanje ideje ljudskoga bratstva, povezanosti, uzajamnosti, solidarnosti, prijateljstva i ljubavi, što je sve vrlo jasno naznačeno u uvodnome, idejno prototipskom eseju o Lessingu, svakako daje jasan, čvrst okvir daljnjem tijeku i shvaćanju knjige, koja ima svoje daleko nijansiranije i intrigantnije dubine, no to predstoji kao izazov za osobna otkrića svakog privučenog čitatelja.

Svaki od pojedinih eseja iz ove knjige zaslužuje posebnu pažnju, jer se, između ostaloga, na posvećen i upućen način bavi sudbinama i djelovanjem zapravo vrlo iznimnih, ne samo po svojim darovitostima i obrazovanju, već i po, nerijetko, svojim hrabrostima i dosljednostima, pojedinaca.

Pišući tako o Rosi Luxemburg, Arendt nam približava ne samo njenu osobnu, i društveno političku ulogu i sudbinu, već i njen ”osjetljiv i pozorni um, njezin osjećaj za pravdu i slobodu, univerzalnu ljudskost i istinski, gotovo naivni prezir prema socijalnim i etničkim razlikama.”

Ona ističe: ”Bila je autsajderica, ne samo zato što je bila i ostala poljska Židovka u zemlji koju nije voljela i stranci koju će uskoro prezreti, nego i zato što je bila žena.” Tekst posvećen ovoj revolucionarki Hannah Arendt završava zaključkom, odnosno težnjom i nadom, kako bi poduka o političkoj misli Rose Luxemburg trebala pronaći svoje obavezno mjesto u obrazovanju političkih znanstvenika u zemljama Zapada.

Tekst koji se bavi Angelom Giuseppeom Roncallijem (koji je, kada je postao papa, uzeo ime Ivan XXIII) čitatelju sjajno približava ovu izuzetnu ličnost, koja je, po svojim shvaćanjima i življenju vjere, posve odudarala od onih institucionalnih, crkvenih (budući da je Crkva, kako napominje H. Arendt, ”osobito nakon protureformacije više zaokupljena održavanjem dogmatskih vjerovanja nego jednostavnošću vjere”).

Autorica precizno ocrtava izvanredno neovisan lik ovog kršćanina, koji je odlučio svaki članak vjere kojemu su ga podučavali shvatiti doslovno, a ne simbolično, pa je tako znao da ”biti blag i ponizan nije isto što i biti slab i popustljiv”, odnosno, da poniznost pred Bogom i pokornost pred ljudima nisu isto.

Papa Roncalli nije bio pokoran pred ljudima, štoviše, bio je, kako veli Hannah Arendt, ”istinski ravnodušan prema stvarima ovoga svijeta, divne slobode od predrasuda i konvencija, koja je često znala rezultirati volterovskom duhovitošću, zapanjujućom brzinom kojom bi preokrenuo situaciju”.

Gotovo u svim svojim filozofsko i političko–teorijskim razmatranjima, ili u najvećem dijelu njih, Hannah Arendt, koja je, od početka pedesetih godina prošloga stoljeća predavala političku filozofiju na nekoliko američkih sveučilišta, bavila se proučavanjem totalitarizma, antisemitizma, imperijalizma, i drugim političko filozofskim problemima društva

Ovdje navodimo samo nekoliko malih krokija koji od prilike nagovješćuju tonalitet, usmjerenje, temeljna očišta i preostalih eseja u knjizi ”Ljudi u mračnim vremenima”, koji su pisani i akademskom, znanstvenom utemeljenosti, odnosno vjernosti faktima, no ne samo intelektualnom, već i intuitivnom prodornosti autorice koja se, prije svega, oslanja na neovisnost vlastita mišljenja, na nesputanost i bezgraničnu slobodu da se stvari sagledaju, opišu i iskažu vlastitim riječima i dojmovima, uvidima koji se ne oslanjaju na ono već unaprijed zadano i zgotovljeno, društveno kodificirano.

Smionost kojom Hannah Arendt vjerodostojno i utemeljeno, razložno dolazi do svojih zaključaka o pojedinim ”junacima” svojih priča, ljudima čija ju je osobnost nadahnula, zbog čega ih je i učinila subjektima svojih opservacija, jest smionost individualnosti koja pripada i samim akterima ovih tekstova, a koja svoju snagu i uvjerenost crpi iz neuništivog svijeta duha, u kojemu prebivaju velika djela, akcije, činovi, geste, visoke i svijetle točke ljudske povijesti.

Taj je svijet duha bio prebivalište i hranilište, nadahnuće i izvor svjetlosti za visoke pojedince kojima se Hannah Arendt u svojim razmatranjima (ponekad i na kritičan način) bavi, ali i za samu autoricu, čiji visoki stil, koji odgovara visokim i preciznim dosezima njenih misli, uvijek pomno analitičkih, temeljitih, i u svojoj izvornoj i prvotnoj nakani poštenih i humanih, provedenih s ljubavi i poštovanjem za svaku pojedinu individuu, kao i za trajno nagnuće ka istini, opčinjava čitatelja.

Stoga on, sa zahvalnosti za mogućnost sudjelovanja, posrednog svjedočenja postojanju i djelovanju jednog tako izvanrednog duha, kao što je to bio duh Hannah Arendt, prati svaki napisan, otisnut redak ovih tekstova.

(Prenosimo s portala Prometej).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.