U noći između srijede i četvrtka netko je u Zagrebu polio benzinom i zapalio Otvoreni ormar, natkriveno mjesto u dvorištu zgrade u Martićevoj 71 na koje su građani donosili odjeću, da bi je drugi građani, kojima je ona potrebna mogli slobodno uzeti. Za Otvoreni ormar o kojem brinu mnogi volonteri mnogi su prvi put čuli tek kad ga je jedan zlotvor zapalio.
Takvih je sigurno bilo i među komentatorima koji su na Facebooku vijest o paljevini iskoristili da izraze svoj gnjev i bijes, popljuju narod i državu i općenito jadno i tužno stanje čovječanstva.
Zagrepčanka koja je čitavu akciju pokrenula nije bila bijesna, bila je samo beskrajno tužna i obeshrabrena. Na Facebooku je, uz fotografije zgarišta, napisala: “Cijeli život pomažem onima kojima treba. Evo ljudi, ovo su napravili ljudi kojima je ‘ormar’ smetao. Moja je dužnost i obveza da vas obavijestim da se ja više ne mogu boriti. Srce mi je puklo.”
A onda se dogodio obrat. Ljudi su se pokrenuli i odazvali na poziv da tko god može dođe pomoći.
Zagrepčanka koja je čitavu akciju pokrenula nije bila bijesna, bila je samo beskrajno tužna i obeshrabrena. Na Facebooku je, uz fotografije zgarišta, napisala: “Cijeli život pomažem onima kojima treba. Evo ljudi, ovo su napravili ljudi kojima je ‘ormar’ smetao. Moja je dužnost i obveza da vas obavijestim da se ja više ne mogu boriti. Srce mi je puklo.” A onda se dogodio obrat
Ispod one objave da se slomljenog srca predaje i odustaje, gospođa Nataša Šulek je samo nekoliko sati kasnije velikim slovima i s mnogo uskličnika napisala: “Velika hvala svima na podršci, ne odustajemo… još koju minutu i ormar je opet otvoren”.
Otvoreni ormar zaista je već istog poslijepodneva bio ponovo otvoren i ljudi su počeli donositi odjeću za one kojima je potrebnija nego njima. Akcija je okončana ohrabrujućim, utješnim, ali i istinitim zaključkom: “Uvijek ima više dobrih ljudi”.
Ova priča je ogledni primjer onoga o čemu je ovih dana u intervjuu za Jutarnji list govorio harvardski profesor, znanstvenik i neumorni zagovaratelj prosvjetiteljskih i humanističkih vrijednosti Steven Pinker.
Optimizam koji on širi nije lažan, nego je utemeljen na egzaktnim podacima koji govore o rasprostranjenosti i daljnjem širenju humanističkih vrijednosti i prosvjetiteljstva u svijetu, usprkos negativnoj slici, sumnji, pesimizmu i cinizmu kojima se često tako olako predajemo.
Pinker s pravom kaže: “Svako izbjegavanje potpune entropije (raspadanja, nereda, kaosa), mračnih stanja ljudske prirode, svako izbjegavanje ravnodušnosti prema općoj dobrobiti trebalo bi se slaviti kao mala pobjeda ljudske genijalnosti i empatije”.
A rekao je i ovo: “Naravno, određeni dijelovi svake populacije često žive u zaista bijednim okolnostima, ali pogriješimo kada te okolnosti prenesemo u kolektivnog stanje, kada se cijela zemlja smatra očajnom, to naprosto nije istina. Takvi obrasci napredak čine inherentno nevidljivim, a s političko aspekta ljude guraju u naručaj populističkih elita. Ta naprosto pogrešna shvaćanja nacionalnih trendova proizvode biračke obrasce koji nekritički napadaju na institucije, pojačavaju kulturni pesimizam čak i kada podaci pokazuju poboljšanje globalnih ljudskih potencijala. Razvijamo lažne teorije o svijetu, lažne vijesti, često potaknuti i tendencijom novinarstva da katastrofe, nasilja i nesreće opisujemo kao vrijedne pažnje i izvještavanja.”
Pinker s pravom kaže: “Svako izbjegavanje potpune entropije (raspadanja, nereda, kaosa), mračnih stanja ljudske prirode, svako izbjegavanje ravnodušnosti prema općoj dobrobiti trebalo bi se slaviti kao mala pobjeda ljudske genijalnosti i empatije”
Naravno, ne treba nikako odustajati od kritika, osobito ponašanja neučinkovitih i nevjerodostojnih političkih elita koje su velikim dijelom razlog za sveprisutno zaključivanje da ništa ne valja, da nam je država katastrofa, da nijedan sistem više ne funkcionira. Ma koliko se za njih i njihova djela mnogo manje čuje, ne treba nikada zaboraviti: uvijek ima više dobrih ljudi.
Budući da nas glazba, osim one koja je kič i šund, također uči plemenitim i humanističkim vrijednostima, izvijestit ću o jednom divnom koncertu kojem sam ovih dana imao sreću prisustvovati.
Prva točka programa bila je Beethovenova Oda radosti koju je izveo mali puhački orkestar. Frane Cigić, Ante Abramac i Noa Brakus na saksofonima, Mateja Kasalo, Nora Kašić, Cvita Dželalija, Karla Matić, Marija Jukić i Sara Čulina na flautama te Marija Copić, Petra Mihaljević, Roza Škarica i Ante Kasalo na klarinetima najprije su lijepo i skladno zajedno odsvirali poznatu temu, a potom i nekoliko lijepih varijacija u kojima su se zasebno isticale pojedine grupe glazbala, dok bi im druge davale podršku upličući svoje šarene niti u zajedničko tkanje.
Sve su to djeca, učenici od prvog do četvrtog razreda Osnovne glazbene škole Krsto Odak u Drnišu. Predvodila ih je, svirajući klarinet, profesorica Katica Brakus koja je sama napravila i izvrstan aranžman.
Neka mi oproste svi ostali koji su uljepšali divnu večer a koje neću poimence nabrojati, mali gitaristi, pijanisti, violinisti i harmonikaši, đaci drniške škole i njene kninske podružnice i njihovi vrijedni profesori. Treba ipak spomenuti ravnateljicu škole Ines Topić, Drnišanku koja se u rodni kraj vratila iz Osijeka sa suprugom, također pijanistom i čitavom obitelji.
Koncert je bio potvrda njenih organizatorskih sposobnosti koje čitav grad hvali, ali i prosvjetiteljskog zanosa vidljivog u uzbuđenosti i ozarenosti njenog lica dok je držala govor, s istom ozbiljnošću i iskrom u očima s kojima su učenici pjevali i svirali.
Koncert je bio vrhunac trodnevnih svečanosti kojima je drniška škola proslavljala sedamdeset godina postojanja. Dok se u mnogim drugim mjestima te poslijeratne 1949. godine tek provodilo temeljno opismenjavanje, Drniš je već bio na višoj razini – s pravom je istaknuo u kratkom govoru gradonačelnik Begonja.
Koliko god se za njih rijeđe čuje treba znati da je uvijek više dobrih ljudi (…) Ispod one objave da se slomljenog srca predaje i odustaje, gospođa Nataša Šulek je samo nekoliko sati kasnije velikim slovima i s mnogo uskličnika napisala: “Velika hvala svima na podršci, ne odustajemo… još koju minutu i ormar je opet otvoren”
Škola je bila izraz već postojeće kulturne i glazbene tradicije Drniša o kojoj su brinule i tamošnje imućne obitelji. U jednoj takvoj odrasla je i Zlatana Milić-Štrkalj, utemeljiteljica škole.
Drniška glazbena škola jedina je koja je nastavila rad i u progonstvu tijekom Domovinskog rata, a danas ima preko 150 učenika.
Na koncertu je bila i čitava kulturna elita grada Drniša, ravnatelji i predstavnici srodnih prosvjetiteljskih ustanova, škola, knjižnice, muzeja. Elita čijim dijelom svirajući postaju i djeca, i njihove obitelji, dobri ljudi koji čuvaju, obnavljaju, oplemenjuju i čine grad svakodnevno priređujući male pobjede ljudske genijalnosti i empatije, ljudskog duha koji treba slaviti.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.