Ivica Ivanišević
S obzirom na to kakvi se razorni projektili ispucavaju u finišu ove kampanje, razložno je postaviti pitanje: ima li života poslije izbora?
Kako za koga. Svejedno tko pobijedi, Kolinda Grabar-Kitarović ili Miroslav Škoro, vrlo dobro znamo tko će izgubiti: Andrej Plenković.
Zapravo, on je već izgubio, tjednima prije službene objave imena osobe koja je osvojila petogodišnji mandat najskuplje lončanice u Hrvata. A njegov poraz postao je razvidan čim se pukotina u nekadašnjem hadezeovskom monolitu počela nekontrolirano širiti.
Ali zašto u mojoj prognozi potencijalnih pobjednika uopće nema Zorana Milanovića? Za to postoje barem dva ozbiljna razloga. Prvi se tiče same osobe kandidata, čije ime čestiti birač lijevih sentimenata ne može zaokružiti ako prije toga ne začepi nos.
Drugi se tiče društvenog ambijenta. Duga i strašna civilizacijska regresija kojoj je ovo ubogo društvo bilo (još uvijek jest, a slutim da će zadugo i biti) izloženo, ostavila je brojne posljedice s kojima ćemo se u budućnosti morati hrvati. Jedna od njih jest i naginjanje anoreksičnog biračkog tijela udesno.
Zašto u mojoj prognozi potencijalnih pobjednika uopće nema Zorana Milanovića? Za to postoje barem dva ozbiljna razloga. Prvi se tiče same osobe kandidata, čije ime čestiti birač lijevih sentimenata ne može zaokružiti ako prije toga ne začepi nos
Kad bi se pred nama nekim čudom ukazao hipotetički George Clooney hrvatske ljevice, a njemu na megdan izašao krnjavi desničarski Quasimodo, naš bi svijet većinski i bez kolebanja izabrao potonjeg.
Naprosto, dugogodišnja indoktrinacija retoričkom bižuterijom u kojoj se prepliću krunice i kalašnjikovi – četverogodišnji rat kao gumica se rasteže, pa je danas dulji od sva tri punska zajedno, a mržnja prema svemu drukčijem uzdiže se na pijedestal svetosti – učinila je svoje.
Građani ove zemlje koji priliku za bolji život ne bi opazili ni da im dotična prilika potrči u susret i srdačno ih zagrli, danas se broje u stotinama tisuća. Jedno s drugim vodi obeshrabrujućem zaključku: ljevica, ma koliko light ona bila, u ovome trenutku kod nas nema nikakve šanse.
Preostaje nam samo pričekati da vidimo tko će se biračima više umiliti: gospođa koja obećava (i pritom nije neiskrena!) kontinuitet sramoćenja ove zemlje ili gospodin koji se dao uvjeriti kako je kandidat s autonomnom voljom, premda je ustvari lutak na frakcijskom koncu. To je baš zgodno.
Puna tri desetljeća slušamo priče o čeličnom jedinstvu HDZ-a i neusporedivoj snazi te partije kojoj nijedna druga nije do koljena, a onda je razbuca jedan redikulozni ustašofil koji seks plaća kokainom i posluje preko mreže beznadnih lokalnih televizija.
Dok su se zajedničari zabavljali razaranjem svih profesionalnih standarda na Prisavlju i temeljitim, kapilarnim pokoravanjem javne dalekovidnice, nisu ni opazili da se do jučer raspršene, marginalne televizijice pretvaraju u neku vrstu elektroničke platforme za rušenje aktualnog vodstva HDZ-a, a time i garniture koja drma državom. I jesu li patuljci uspjeli? Ma kako izbori završili, nema nikakve dvojbe da polako preuzimaju konce u svoje ruke.
Ovjeri li predsjednica i drugi mandat, to će, naravno, za nju biti sjajna vijest, odličan razlog da još jednom – na svoje veselje i na naš užas – povede pjesmu.
Premijer, međutim, neće imati ni jedan jedincati razlog da se pucajući od sreće uživljava u ulogu šekonda koji hvata terce. Njemu je, naime, savršeno jasno kako eventualna pobjeda njegove kandidatkinje na predsjedničkim izborima neće biti ništa drugo doli uvod u njegov neizbježan osobni poraz. Ma čak ni to.
S obzirom na to kakvi se razorni projektili ispucavaju u finišu ove kampanje, razložno je postaviti pitanje: ima li života poslije izbora? Kako za koga. Svejedno tko pobijedi, Kolinda Grabar-Kitarović ili Miroslav Škoro, vrlo dobro znamo tko će izgubiti: Andrej Plenković
Jer, uvod je već počeo čim su televizije, sve redom, prenijele kadrove s euforičnog skupa Škorinih pristaša u dvorani “Vatroslav Lisinski”, pa njima kontrapunktirali splitsku nit’ smrdi nit’ miriše veselicu aktualne predsjednice. Tad je valjda i zadnjim naivcima postalo jasno kako se stranka armirana čeličnom stegom počela povijati pod pritiscima desnoga krila, frakcije čija je pobjeda neizbježna čak i ako na predsjedničkim izborima dožive poraz.
Od prvoga dana u stolcu prvog čovjeka partije i države Plenković ne radi ništa drugo osim što grčevito pokušava sačuvati svoj položaj.
Višegodišnja borba iscrpila bi i izdržljivije igrače od finćukastog birokrata europskog pedigrea.
S druge strane, bočni udari iz dana u dan bivaju sve snažniji. Više nije pitanje hoće li u doglednoj budućnosti Plenković otići, nego kako: vlastitom ili tuđom voljom. Ako je pametan – a nije glup, jedini je problem što mu je taština velika kao kuća – sam će demisionirati u neku europsku zavjetrinu i neće čekati da ga dojučerašnji obožavatelji razapnu.
Mi ćemo pak uživati u plodovima njegova rada i pamtiti ga kao čovjeka kojeg je desnica prezirala unatoč tome što joj je vlast darovao i servirao na dlanu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
- Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
- Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
- Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
- Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
- Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
- Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
- Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
- Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
- Programska bijeda HTV-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.