HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima

Sada je već posve jasno da HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima. Predsjednica je svoju kandidaturu obznanila bez koordinacije s vodstvom HDZ-a, Škoro ima otvorenu podršku krajnje desnice i desnog krila HDZ-a, a Milanović je nominalno kandidat SDP-a.

Čim je dobila službenu potvrdu da će upravo ona biti HDZ-ova kandidatkinja, predsjednica Republike je svoju kandidaturu objavila na neprimjerenom mjestu i na neprimjeren način.

Glasilo ekstremne desnice, u kojem su vladajuća stranka i premijer izloženi neprestanom linču zbog toga što nisu potpuno ozakonili upotrebu pozdrava ”Za dom spremni” i što surađuju s predstavnicima manjina, odnosno s SDSS-om, nipošto nije po ukusu ni premijera Plenkovića ni vodstva HDZ-a. Inauguriranjem Ante Pavelića kao jedne od središnjih tema svoje kandidature predsjednica je nedvojbeno učinila korak kojim dezavuira Plenkovićeva nastojanja – ma koliko ona bila neodlučna i proturječna – da HDZ profilira kao tradicionalnu europsku kršćansko demokratsku stranku. Otvorenim davanjem podrške gradonačelniku Vukovara koji izbjegava provesti odluku Ustavnoga suda o pravu javnog korištenja manjinskog jezika i pisma predsjednica je pokazala da nije dorasla izvršavanju predsjedničkih obveza propisanih Ustavom Republike Hrvatske.

Predsjednica koja je nakratko prestala koketirati s deklariranim desničarima zato da bi dobila HDZ-ovu nominaciju za drugi mandat, ali i zbog paničnog straha da bi joj tu izbornu bazu mogao preoteti Miroslav Škoro, opet se okrenula na tu stranu, ali ljubav čini se nije u potpunosti uzvraćena

Ako se HDZ ne predomisli i nekoga drugog ne istakne kao svog kandidata, dosad iskazana podrška predsjednici mogla bi biti samo deklarativna dok bi izostala financijska i organizacijska podrška na terenu. Dvaput dosad službeni kandidati HDZ-a nisu ušli u drugi krug predsjedničkih izbora. To se dogodilo Mati Graniću 2000. godine i Andriji Hebrangu 2010. godine. Ni rukovodstvo, ni članstvo ni birači nisu se bezrezervno opredijelili za te kandidate. To bi se moglo dogoditi i Kolindi Grabar Kitarović.

Tijekom devedesetih HDZ je i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima mogao računati na podršku Katoličke crkve. To je bio rezultat činjenice da je Franjo Tuđman dijelom bio njezin projekt. Što zbog njegove smrti, a što zbog priprema Hrvatske za pregovore s EU Crkva se privremeno distancirala od otvorenog miješanja u politiku.

Vjerojatno i u tome treba vidjeti uzroke uspjeha predsjedničkih kandidata koji nisu pripadali HDZ-u, Mesića 2000. i 2005. godine, te Josipovića 2010. godine. Jadranka Kosor je kao kandidatkinja HDZ-a ušla u drugi krug izbora 2005. godine, ali ni njoj kao samohranoj majci i rastavljenoj ženi Katolička crkva nije pružala jednoznačnu podršku.

Katolička crkva i u međuvremenu osnovane konzervativne katoličke udruge pridružili su se braniteljskoj pobuni protiv državne vlasti kojoj su na čelu bili socijaldemokratski premijer Milanović i socijaldemokratski predsjednik Josipović. Braniteljska prava i suprotstavljanje postavljanju dvojezičnih ploča na zgradama državnih institucija u Vukovaru bili su javno obznanjeni povodi za mobilizaciju svih raspoloživih desničarskih resursa protiv ljevičarske vlasti u Hrvatskoj.

A zapravo se radilo o dobro koordiniranoj akciji desekularizacije države, o teokratskoj opstrukciji pokušaja modernizacije sustava obrazovanja, o promicanju povijesnog revizionizma i nametanju isključivosti pod vidom lustracije. Ostvarenje strateškog cilja desničarske pobune proglašeno je izvikivanjem poznatog poklika iz vremena rata: ”Oba su pala”. Josipović više nije bio predsjednik ni Milanović više nije bio premijer.

Činilo se da je Sanaderovim sudjelovanjem u božićnom slavlju Srpske pravoslavne crkve i njegovim poznatim ”Hristos se rodi” nastupilo razdoblje potpune normalizacije i neometane implementacije svih manjinskih prava zajamčenih Ustavom i zakonima. Hrvatska i HDZ europeizirali su se na putu prema članstvu u EU. Neovisno o Sanaderovim grijesima zbog kojih je osuđen na zatvorsku kaznu, njegov je mandat ipak bio obilježen okrenutošću Hrvatske prema Europi i prema budućnosti više nego prema prošlosti. No, kratkotrajno Karamarkovo sudjelovanje u državnoj vlasti kao ni još aktualna Plenkovićeva era nisu nastavili promicati takvu politiku.

Čim je dobila službenu potvrdu da će upravo ona biti HDZ-ova kandidatkinja, predsjednica Republike je svoju kandidaturu objavila na neprimjerenom mjestu i na neprimjeren način.

Po samorazumijevanju profesionalni Europejac Plenković je inzistirao na ratifikaciji Istanbulske konvencije kao na dodatnoj potvrdi europske legitimacije HDZ-a i kao na još jednom koraku prema sankcioniranju nasilja u braku. Čini se da je upravo to bila ključna točka nakon koje prestaje podrška Katoličke crkve HDZ-u.

Dapače, Crkva i fundamentalističke katoličke udruge organiziraju se u snažnu opoziciju Vladi. Kao da je odlučila naplatiti svoje zasluge za osnivanje HDZ-a i za uspostavu državne samostalnosti, Katolička crkva je odlučila diktirati Vladi što smije, a što ne smije raditi. Budući da se ratifikacijom Istanbulske konvencije otvara mogućnost da se i crkveno sklopljeni brak zakonito razvrgne zbog obiteljskog nasilja, dakle zbog razloga koji Crkva ne priznaje kao opravdanim za rastavu braka, Crkva je okrenula leđa HDZ-u i Plenkovićevoj Vladi.

Pritiscima s desna Plenković je izložen i zbog toga što zasad ipak nije dopustio da vjeroučitelji kroje kurikularnu reformu u skladu sa svojim ženomrzačkim, homofobnim, antievolucionističkim i antisekularističkim nazorima. Da je u neprilici pokazuje i beskonačno odgađanje zakonske regulative pobačaja, što je također predmet osobitog interesa Katoličke crkve.

Uviđajući da gubi tradicionalni oslonac zahvaljujući kojemu je HDZ ostvarivao pobjede u prošlosti, Plenković je želio pokazati da je spreman na ustupke. Ti se ustupci tiču povijesnog revizionizma i odnosa prema ustaškom pozdravu ”Za dom spremni”. Europejac u Bruxellesu, Plenković je u Zagrebu kolebljivac koji se ne zna odrediti prema holokaustu. Takvim ustupcima nije zadobio povjerenje Crkve i desnice kojom ona dirigira, već se samo pokazao kao neodlučan i nedosljedan političar.

Predsjednica koja je nakratko prestala koketirati s deklariranim desničarima zato da bi dobila HDZ-ovu nominaciju za drugi mandat, ali i zbog paničnog straha da bi joj tu izbornu bazu mogao preoteti Miroslav Škoro, opet se okrenula na tu stranu, ali ljubav čini se nije u potpunosti uzvraćena. Podrška HDZ-a njezinoj kandidaturi isključuje mogućnost da dobije nepodijeljenu podršku Katoličke crkve. I radikalna desnica danas svoj podršku njezinoj kandidaturi uvjetuje predsjedničinim distanciranjem od Plenkovića.

Eventualnom pobjedom Kolinde Grabar Kitarović Plenković bi na Pantovčaku dobio suparnicu koja bi intenzivirala svoje soliranje u vanjskoj politici i vjerojatno se pokušala nametnuti i na unutrašnjem planu. No, ta podjela i neodlučnost u HDZ-ovom biračkom tijelu otvara mogućnost da po treći put HDZ-ova kandidatkinja ne uđe u drugi krug predsjedničkih izbora. Ako bi se to dogodilo, time bi vjerojatno bila zapečaćena Plenkovićeva sudbina na čelu HDZ-a.

Po samorazumijevanju profesionalni Europejac Plenković je inzistirao na ratifikaciji Istanbulske konvencije kao na dodatnoj potvrdi europske legitimacije HDZ-a i kao na još jednom koraku prema sankcioniranju nasilja u braku. Čini se da je upravo to bila ključna točka nakon koje prestaje podrška Katoličke crkve HDZ-u.

On bi trebao napraviti nešto što trenutno izgleda nemoguće. Trebao bi pronaći kandidata koji nominalno ne mora biti HDZ-ov, ali koji bi mogao biti prihvatljiv i HDZ-ovim biračima tako da se nepodijeljeno opredijele za njega. Nitko iz sadašnjeg vodećeg kandidacijskog trija to ne bi mogao biti. Važno bi bilo da taj kandidat jamči korektan odnos Pantovčaka i Banskih dvora zasnovan na poštivanju Ustava i političkog fair playa.

Na, koncu odgovoran političar treba razmišljati i o mogućnosti da se sadašnja parlamentarna većina, ovisna o znatnom broju glasova onih koji svoju političku podršku smatraju cijenom odgađanja neizbježnih istražnih radnji i sudskih postupaka, raspadne i da na kušnju dođe sposobnost i spremnost predsjednice ili predsjednika da zamislivom krizom državne vlasti upravlja u skladu s Ustavom, a ne slijedeći svoje političke hirove i prolazne navijačke strasti.

Premijer Plenković vjerojatno uviđa da bi mu od sadašnje HDZ-ove kandidatkinje na Pantovčaku bio puno bolji neki drugi predsjednik koji bi nastupao kao moderator interesa podijeljenog društva, kao promicatelj vjerske i etničke tolerancije, rodne ravnopravnosti i zdravog razuma i kao pouzdan oslonac Vladi u proeuropskoj vanjskoj politici.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Poremećena prošlost, sadašnjost i budućnost u politici HDZ-a
• O predsjedničkim kandidaturama
• Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)
• ”Patrijarh Porošenko”: Crkva u predizbornoj kampanji
• Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
• Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
• KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države
• Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?
• KGK i nogomet: Predsjednica je bacila populističku rukavicu
• Istina o Praxisu i Razlogu i zašto su ugašeni

» Svi tekstovi ovog autora