Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
- Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana
- Izdaju profesije u Glasa Istre već dugo čini glavni urednik
- Beethoven, Banovina i herojska borba za opstanak Europe
- Mala Hrvatska u preriji
- Fantastična mašta Basare i Jergovića
- Vladika Nikodim i Arsenov rebus
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.