Nataša Antoljak
Ovih su dana svi zauzeti razmišljanjem i komentiranjem političke situacije i ratnog sukoba u Ukrajini, ali i stanju u svijetu općenito.
Protekle dvije godine, poučeni iskustvom ranijih pandemija, gotovo nema onoga tko nije svjestan da su one redovito bile praćene nemirima čak i ratovima jer dovode do ekonomske neravnoteže i brojnih drugih problema. Svakako ima u tome znatan utjecaj i psihologija.
Naime, dugo ne živimo uobičajeno i dok su nam neke stvari bolje odgovarale, mnoge druge su ograničavale život i stavile nas na čekanje. Ipak, osnovni uzrok nezadovoljstava su dugotrajan strah od bolesti, smrti, gubitka bližnjih, kao i financijska nesigurnost.
Želim napisati da sam u potpunosti protiv bilo kakvih ratnih sukoba i, kao ona koja sam u liječničku struku ušla zato jer imam osjećaj za druge ljude i njihove patnje, iskonski mrzim ratove. Ratovi otimaju živote mladih, najčešće nevinih i neupućenih ljudi, djece, žena, staraca, a patnja takvih ranjivih me oduvijek najviše uznemiravala.
Naime, smatram da je život toliko kratak i ispunjen tekućim problemima da je neprihvatljivo još ga zagorčavati ratom. No ovo nije moja tema danas, ali je uvod u nju.
Nekako je uvriježeno da imamo predodžbu kako ćemo doživjeti barem 80 godina i da ćemo biti u relativno dobroj formi, a onda ćemo samo zaspati.
Ponekad, svatko od nas u nekom dijelu života postane svjestan smrtnosti, a tada se osjeti strah od umiranja. Vrlo brzo, nakon takvih razmišljanja, okrenemo se svakodnevnim aktivnostima i radostima te sve vezano uz smrt potisnemo, što je normalno.
Međutim, kad bi ljudi bili češće svjesni činjenice da ne znamo kada će i kako doći smrt, možda bi ovaj svijet bio bolje mjesto u kojemu bismo se bolje međusobno ophodili i više uživali u zdravlju, životu i svakom sadašnjem trenutku.
Nerado se ulazi u rasprave o kraju života, a u medicinskim krugovima, kad se spomene palijativna skrb svi pod tim automatski imaju predodžbu brige o vrlo starim, teško bolesnim osobama. Kao da psihološki odbijaju prihvatiti da je to skrb za osobu bilo koje dobi, od kolijevke do starosti, jer smrt ne bira dob, te i djeca, na žalost, umiru.
Ponekad umiranje traje dugo i praćeno je bolovima te tjelesnom i duševnom patnjom koju treba znati vrlo profesionalno umanjiti što je više moguće. Ove vještine se, međutim, gotovo uopće ne uče tijekom studija medicine jer se podrazumijeva da je to više posao medicinskih sestara i njegovateljica.
Međutim, potrebno je u tom području povećati razinu znanja i vještina svih struka kako bi se cjelovita skrb što bolje provodila, a pri tome postupalo onako kako bismo željeli da se prema nama samima to čini.
Vrlo malo se, također, govori i razmišlja o velikom pritisku i emotivnoj patnji onih koji su uključeni u njegu osobe čiji život se bliži kraju ili, pak, treba višegodišnju njegu zbog kronične bolesti. Njega takvih članova obitelji zahtijeva i vremenski i fizički angažman te susprezanje pokazivanja emocija pred umirućom osobom.
Nekada je karakter bolesti takav da umirući mora biti smješten u stacionarnu ustanovu, pa u tom slučaju obitelj biva pošteđena mnogih teških prizora, no umirućem, ako je svjestan, nije lako prihvatiti tu razdvojenost.
Obitelji je tada teška spoznaja da im nisu blizu te da oboljeli pati, prikovan za krevet, s urinarnim kateterom, infuzijom i drugim pomagalima.
Na smještaj bolesnog ili umirućeg se odlučuju jer su suočeni s nepoznatim, pa se boje takvog stanja ili najčešće zato jer rade i imaju ostale obiteljske obaveze te ne mogu biti uz bolesnika više od nekoliko sati dnevno.
Mnogo puta postoje i drugačija rješenja za brigu o osobi koja treba cjelodnevnu skrb ili je u krajnjoj fazi bolesti odnosno umire. Ta rješenja su, uglavnom, u našoj zemlji stvar osobnog načina pronalaženja njegovateljica za njegu u kući, a nešto su skuplja od smještaja u privatne domove, tako da nemaju svi ovakvu opciju zbog ograničenih prihoda.
Često se radi o samo nekoliko mjeseci, pa mnogo puta obitelji propuste umirućemu omogućiti ovaj humaniji način njege jer misle da će stanje trajati mnogo dulje.
Ovaj problem odvojenosti je naročito izražen za pandemije zbog mjera kad je bilo potpuno onemogućeno posjećivanje osoba smještenih u domovima, a najgore je bilo onima koji su bili u zadnjoj fazi neke od kroničnih bolesti te su umrli bez zadnjeg susreta s obitelji.
Jednako je bolno bilo i umirućima i osoblju u COVID respiracijskim odjelima kad su bolesnici umirali potpuno sami, okruženi, doduše osobljem, no bez stiska ruke ili barem pogleda bližnjih.
Odvojenost, izgubljenost i strah je za pandemije bio ne samo u umirućih nego i oboljelih na bolničkom liječenju, a posebice u onih koji pate od bilo kojeg oblika demencije. Njima već samo preseljenje u drugo okruženje može pogoršati stanje, a medicinske postupke često doživljavaju kao nasilje ili nešto s čime se nisu sasvim složili.
Naime, u akutnim stanjima teško im je objasniti što će se prilikom liječenja učiniti, a to ovisi i o trenutnom mentalnom stanju koje se u tijeku organskih bolesti obično pogorša pa nije moguće obaviti smislen razgovor.
U narednom periodu bit će potrebno znatno promijeniti međusobnu suradnju liječnika i medicinskih sestara u njezi bolničkih bolesnika, osobito umirućih te brinuti da do kraja života budu nepotrebni izvori boli uklonjeni.
U školovanju liječnika i medicinskih sestara, treba dati znanja i vještine odlučivanja o prijeko potrebnim zahvatima kako bi ih znali kritički primijeniti ovisno o situaciji.
Također je nužno povećanje broja osoblja koje radi njegu stacionarnih bolesnika, jer često postupke određuje pomanjkanje osoblja, ali i nedostatak pomagala koja olakšavaju rad s teško pokretnim i nepokretnim bolesnicima.
Bilo bi dobro kad bi se prepoznao ovaj rastući problem umirućih i teško bolesnih jer je najavljen zadatak deinstitucionalizacije domova za odrasle (što je skuplje, teže za nadzor, ali humanije), a razvoj palijativne skrbi treba još znatno unaprijediti te ga omogućiti podjednako u svim krajevima države.
Nejednakosti su prisutne u pružanju skrbi posvuda, pa tako i u nas.
Za neke zdravstvene probleme koji godinama nisu pokazali poboljšanje na populacijskoj razini i dalje se izdvajaju velike svote novca iz proračuna iako građani ne prihvaćaju mjere primarne prevencije u dovoljnom opsegu, dok se za skrb terminalnih i kroničnih bolesnika uglavnom obitelji moraju snalaziti same.
Javno financiranih institucija tog tipa je premalo jer ovise o volji financiranja županija i gradova, a privatnih i onih obiteljskih domova je nedovoljno te mnogi od njih nemaju ni dovoljno osoblja sa znanjem koje je potrebno te se snalaze na razne načine.
Uostalom, u pandemijsko doba visoka smrtnost od COVID-19 u starijoj dobi ukazala je i u bogatijim zemljama od Hrvatske, da je taj dio njege i brige nedovoljno kvalitetno riješen, te da je prijeko potrebno učiniti poboljšanja.
Nadam se da će lokalni i državni političari u što kraćem vremenu konkretnim mjerama poboljšati kadrovske i druge kapacitete za terminalne bolesnike neovisno o njihovoj dobi i za osobe koje trebaju dugotrajnu njegu, liječenje ili pomoć.
Svi ovi bolesnici nemaju snagu ni nekoga tko bi se glasno zauzeo za njihove potrebe, no zato im mi moramo pomoći jer jednog dana može ovakva pomoć i nama trebati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Slučaj Matijanić – nesretan slijed događaja ili nešto drugo?
- Zdravlje u RH sve više postaje roba dostupna mahom bogatima
- Reforma zdravstva nije moguća bez reforme države
- Mirela Čavajda u bespućima hrvatske ginekologije i zdravstva
- Pretvaranje ljudi i žrtava u brojeve izaziva ravnodušnost
- Pandemija se promijenila: EU treba ukinuti Covid potvrde
- I liječnici imaju svoja prava, a sve im se više prijeti
- Stalno Vijeće HBK nije se svrstao na stranu znanosti
- Zašto je važno docijepiti se? Cilj je zaustaviti pandemiju
- Laži i istine o cjepivima u pandemiji
