Hoće li HRT uskoro postati Katolička RTV?

Trenutak prosvjetljenja

Možda sam samo neizlječivo naivan, ali ja nisam dolazak nove vlasti dočekao paranoično. Niti me je jako začudilo kad su krenule smjene i postavljanja posvuda, pa i na HRT-u. Nije ova vlast izmislila da se dolaskom nove garniture na čelo države vrše rošade i na nacionalnoj dalekovidnici i krugovalu, kako smo ih nekoć znali nazvati (premda HRT nikad nije postao HDK).

Istina, nekim sam izborima bio pomalo zbunjen; ima onih koji su se baš brzo uspeli hijerarhijskim ljestvama. Dodatno me zbunio i već ozloglašeni ministar kulture etiketirajući (negdje prošle godine) Treći program Hrvatskog radija kao postmodernu neojugoslavensku dekonstrukciju – što je fraza čije značenje uopće ne shvaćam (a inače sam proveo niz godina temeljito se baveći upravo temama postmoderne i dekonstrukcije).

Ipak sam na sve to gledao kao na nešto relativno normalno za naše ionako ne baš normalno društvo. Sve do pretprošle subote (16. travnja) kad sam, nevino vrteći programe na svom daljinskom, nabasao na podnevni dnevnik HRT-a. Upravo je bio najavljen prilog o vjerničkom hodočašću tijelu Leopolda Mandića, voditeljica iz studija je kontaktirala novinarku s terena i upitala je: ”Kakva je atmosfera?”, a izvjestiteljica je odgovorila: ”Atmosfera je puna Božjeg blagoslova i milosrđa”.

Dodatno me zbunio i već ozloglašeni ministar kulture etiketirajući (negdje prošle godine) Treći program Hrvatskog radija kao postmodernu neojugoslavensku dekonstrukciju – što je fraza čije značenje uopće ne shvaćam (a inače sam proveo niz godina temeljito se baveći upravo temama postmoderne i dekonstrukcije)

Taj me je kratki razgovor odjedanput prosvijetlio i djelovao na mene prilično poticajno – prebacio sam na drugi kanal i odlučio da se više ne zamaram Dnevnikom HRT-a.

Kratki tečaj novinarstva

Iako nisam novinar i imam tek nešto malo obrazovanja u toj oblasti, mislim da mogu reći nešto suvislo o tome kako bi se profesionalno novinarstvo i javni medij pozabavio određenom temom, uključivši i temu o dolasku tijela jednog već desetljećima mrtvog čovjeka kojega katolici štuju kao sveca.

Kao prvo, dolazak Mandićeva tijela među hrvatski puk svakako je medijski zanimljiv događaj, što je i potvrđeno činjenicom da su o njemu pisali praktički svi portali, da se gorljivo diskutiralo na društvenim mrežama (gdje nema vlasti koja uređuje tko će što pisati), a i time da je tisuće ljudi otišlo vidjeti tijelo izloženo u staklenom kovčegu.

Da sam urednik bilo kakvog medija – a osobito javne televizije – neizostavno bih tamo poslao novinarsku ekipu. Doduše, ne bih radio izravni prijenos i to namjesto gledane emisije Hrvatska uživo, a o svemu bih govorio puno drugačije znajući da moj program gledaju i oni koji nisu vjernici, kao i katolici koji nisu bogzna kako oduševljeni ovim štovanjem sveca te još mnogi drugi koji ne bi trošili vremena i snage na odlazak u katedralu ili u kapucinsku župnu crkvu u Dubravi.

Da je mlada izvjestiteljica iole profesionalna, ona bi na pitanje urednice odgovorila na stotinu drugih, pametnijih načina: mogla je opisati što ljudi rade, mogla je pustiti da ti ljudi sami o sebi govore, a mogla je – da je ovo stvarno javna televizija – pitati i ”drugu stranu” što misli.

Mogla je, ali nije, i ”središnja informativna emisija” (koji nonsens od naziva usred 2016. godine!) postala je liturgijsko slavlje, što me, pomalo bolno podsjetilo na negdašnju omiljenu frazu – po svojoj bezveznosti na razini one ministrove o Trećem programu – o HRT-u kao ”katedrali duha”.

Mlada novinarka nije ni naivna ni glupa da ne zna što se moglo napraviti, svejedno, to nije napravila, a moje jedino objašnjenje toga je da je ona shvatila jednostavnu istinu kako je ovo najbolji put da jednoga dana ona bude u studiju ili u redakciji.

Znam da će me neki predusresti i s argumentom kako sada napadam javnu televiziju, a, recimo, nisam napao Index.hr i njihovo satirično pisanje o istom događaju. Premda ja osobno ne bih napisao takvu satiru, želim napomenuti da se ovdje radi o potpuno različitim slučajevima. Index.hr je privatni medij, preživljavaju, pretpostavljam, od reklama i za njih ne izdvajam ni jednu lipu iz svog džepa

U nekoj budućnosti (ovo nije SF) opet će doći neka nova, konzervativna vlast i tada će se netko sjetiti njezinog imena onako kako su se i sada imena vadila iz rukava, iz ladica, iz primozga, gdje god ih se moglo naći, kako bi se od zločeste ”postmoderne neojugoslavenske dekonstrukcije” napravila velebna ”katedrala duha”.

I stvarno sam počeo i ja uviđati – nakon sve moje ničim opravdane nonšalancije – da se HRT ubrzano pretvara u KRT (Katoličku radio televiziju, ako baš niste shvatili ne odviše maštovitu kraticu). I kad pogledate životopise novih urednika raznih programa, naći ćete podatke o doktoratima na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (uzgred, ne nalazite li nečeg nejasnog u nazivu te institucije?), o stvaranju emisije o dominikancima i slične ”kvalifikacije” koje su u ovom trenutku očito sasvim dovoljne da netko sjedne u uredničku fotelju HRT-a i od novinarskog pulta načini prodikaonicu.

Prosto mi je žao što nisam u neka davna vremena – kad sam imao prilike nastupati na TV emisijama – napravio blaženi izraz lica i rekao kako je atmosfera na nekom crkvenom skupu puna Božjeg blagoslova i milosrđa; sad bih, najvjerojatnije, bio urednik znanstvenog programa.

Malo ljute rasprave

Neće svi baš tako lako progutati ovo što pišem, već čujem neke ljutite prigovore (zapravo, čitam ih na društvenim mrežama), pa da pokušam na njih odgovoriti:

”Mi imamo 90% katolika u Hrvatskoj”

Naravno, svjestan sam kako će mi se odmah uzvratiti da je većina našeg naroda katolička, te je stoga i zadaća javne televizije odražavati taj većinski mentalitet. Činjenica je, doduše i to da na mise ne ide baš tih famoznih 90% ljudi, a još je očitija činjenica da najgledanije emisije HRT-a nisu Mir i dobro, Ekumena, Duhovni izazovi i slične. Čemu, onda, pravljenje Duhovnih izazova od Dnevnika?

Uostalom, ako tko misli da je HRT sada na istoj valnoj duljini s hrvatskim narodom (u koji, dakako, ne spadaju tamo neki nevjernici), neka samo prati statistike gledanosti i sam uvidi kakvog će uspjeha polučiti ova nova uređivačka politika.

Međutim, uprava televizije i ne razmišlja o gledanosti, oni imaju osiguran prihod potpuno neovisno o tome gleda li ih tko i zato tamo politika vodi glavnu riječ.

Nisam ja neka prznica koja bi se samo svađala. Uvijek sam spreman dati i kompromisni prijedlog te jedan takav nudim i samoprozvanoj katedrali duha: neka se naša krugovalna dalekovidnica počne financirati onako kako Crkvi i priliči – iz milodara. Ukratko, tko vam dolazi na misu, neka vam nešto i udijeli, a da ona vama mrska manjina ljubitelja postmoderne neojugoslavenske dekonstrukcije može lijepo odabrati opciju da određenu televiziju niti prati niti plati

”A što velite na one druge koji svašta pišu?”

Znam da će me neki predusresti i s argumentom kako sada napadam javnu televiziju, a, recimo, nisam napao Index.hr i njihovo satirično pisanje o istom događaju. Premda ja osobno ne bih napisao takvu satiru, želim napomenuti da se ovdje radi o potpuno različitim slučajevima. Index.hr je privatni medij, preživljavaju, pretpostavljam, od reklama i za njih ne izdvajam ni jednu lipu iz svog džepa.

HRT je javni medij (razmislite malo što bi to trebalo značiti), koji, baš u to ime, revno uzima svojih 80 kuna mjesečno s mog tanašnog računa, a ja nemam mogućnosti to izbjeći (jer mi onda prijeti ovrha). Nemam ništa protiv da HRT ima religijski program (naprotiv, to ima svaka normalna javna televizija), ali ne želim promidžbu ni vjere ni nevjere na Dnevniku. Tamo je mjesto informaciji i savršeno ničem drugom.

Kompromisni prijedlog za kraj

Da stvar bude gora, sva ova prisilna katolizacija javnog medija potpuno je deplasirana. HRT je odavno prestao biti jedina televizija koju možete gledati – i gledanost je bespovratno pala. Štoviše, danas više ljudi prati vijesti na internetu nego na televiziji i taj se trend samo nastavlja u korist mreže svih mreža. HRT je tu načinio neke korake u osuvremenjivanju (s aplikacijama za online gledanje), ali su još daleko od toga da ponude stvarno privlačan sadržaj tom (već sada većinskom i rastućem) dijelu publike. Oni, zapravo, pojma nemaju što se to zbilo dolaskom interneta, a i ne moraju znati – baš zbog one osiguranosti prihoda koju sam već spomenuo.

Ipak, nisam ja neka prznica koja bi se samo svađala. Uvijek sam spreman dati i kompromisni prijedlog te jedan takav nudim i samoprozvanoj katedrali duha: neka se naša krugovalna dalekovidnica počne financirati onako kako Crkvi i priliči – iz milodara. Ukratko, tko vam dolazi na misu, neka vam nešto i udijeli, a da ona vama mrska manjina ljubitelja postmoderne neojugoslavenske dekonstrukcije može lijepo odabrati opciju da određenu televiziju niti prati niti plati.

Premda, bilo bi jako dobro i da Crkva počne ubirati novac samo od onih koji joj žele platiti, no to je već zasebna tema…

Još tekstova ovog autora:

• Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
• Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
• Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
• Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

» Svi tekstovi ovog autora