Hoće li se Rijeka sjetiti Daše Drndić

U Šibeniku je otvorena ”Kuća umjetnosti Arsen”. Mediji prenose uzbuđenje Šibenčana jer je grad dobio multifunkcionalni prostor, pogodan za glazbena i dramska događanja, filmove, pjesničke večeri…

Arsen Dedić bio je Šibenčanin. Nije u gradu živio od mature, ali mu se vraćao. I spominjao ga, u slikama u kojima je pisao i komponirao…

Sad mu se vratio za stalno. Ili barem na duže vrijeme. Jer, kod nas se to nikad ne zna. Mijenjaju se politike, a one odlučuju o svemu. Iako pare dajemo mi… Dajemo, ali ni o čemu ne odlučujemo!

Daša Drndić nije bila Riječanka. Ali u Rijeci je napisala sva svoja poznata, nagrađivana i prevođena djela. Rijeka je okruženje u kojem se često kreću glavna lica njenih knjiga. Rijeka je grad u kojem se događaju njeni posljednji romani – ”Belladonna” i ”EEG”.

U Rijeci je, prije tri godine (5. lipnja), umrla Daša Drndić. Koji mjesec prije toga, u Rijeci je kupila i grobno mjesto.

Ništa kod Daše nije bilo slučajno. Ona je svjesno odabrala Rijeku kao svoje vječno počivalište. Ni Zagreb u kojem je rođena, ni Beograd u kojem je provela mladost, ni Rovinj gdje je od djetinjstva živjela ljeti, ni Istru odakle su joj korijeni.

Baš Rijeku.

Krajem prošle godine, na društvenim mrežama, primijetila sam oglas: ”Iznajmljuje se sunčan i prostran trosoban stan u centru grada. Dvije minute pješice od Korza. Stan je opremljen namještajem…”.

U Rijeci je, prije tri godine, umrla Daša Drndić. Koji mjesec prije toga, u Rijeci je kupila i grobno mjesto. Ništa kod Daše nije bilo slučajno. Ona je svjesno odabrala Rijeku kao svoje vječno počivalište. Ni Zagreb u kojem je rođena, ni Beograd u kojem je provela mladost, ni Rovinj gdje je od djetinjstva živjela ljeti, ni Istru odakle su joj korijeni. Baš Rijeku

Među komentarima zapazila sam i rečenicu koju potpisuje Danijel Mohorović, pisac i profesor iz Labina: ”Ovaj bi stan trebao postati nacionalno kulturno dobro”.

Na fotografijama stan Daše Drndić. To je ta prepoznatljiva atmosfera sunčanih popodneva u stanu na najvišem katu jedne riječke četverokatnice koja je nekada bila hotel…

Kada je Daša ratnih devedesetih doselila u Rijeku, većina njenih znanaca pitala se: Zašto baš taj stan?! Trošna zgrada, zapušten stan, previsoko za penjanje, pogotovo za nošenje kutija i kofera punih knjiga.

Ali Daša je voljela živjeti u centru grada, a tu su kuće mahom stare i trošne. Voljela je i živjeti na visokim katovima. Iznad stabala, iznad krovova, s pogledom, da ništa ne priječi ulaz suncu u njenu sobu.

U vrijeme selidbe u Rijeku, Daša Drndić još nije bila književnica. Imala je više objavljenih drama i dvije proze, ali je znala da to želi raditi i dalje. Tek Rijeka ju je učinila piscem. I to ne lijepim dočekom, već suprotno – odbijanjem.

Žena, intelektualka, oštra uma i jezika, vrhunski obrazovana, s djetetom predškolske dobi – godinama nije mogla dobiti posao.

Na privremenom boravku s izbjegličkim statusom u Kanadi, od 1995. do 1997. godine, nastale su njene prve knjige. A nakon povratka u Rijeku, preostali niz. Sedam knjiga u šesnaest riječkih godina. Uz posao na Filozofskom fakultetu, gdje doktorira i predaje Britansku književnost i kreativno pisanje na Odsjeku za anglistiku.

Nekoliko romana napisala je boraveći u ”kućama za pisce” diljem Europe. Najčešće se kandidirala za boravke u zimskim mjesecima, jer joj je grijanje, s malom mirovinom, u Rijeci bilo preskupo.

Nisu te kuće za pisce nikakva raskošna mjesta, ali je bilo toplo i najčešće su u okruženju bili pisci. Ona opisuje ta mjesta u svojim romanima.

Većina zanimljivih događaja je stvarnost i dokumentaristika, ovijeni izmaglicom fikcije. Čitajući Dašine knjige, čini vam se da ste i sami bili dijelom atmosfere koju opisuje, pomislite da biste mogli krenuti u Beč, Pariz ili Berlin, tragom njenih opisa tih gradova.

Često se sjetim Daše, hodajući Rijekom.

Godinama sam koračala ulicama žurno, s ciljem da negdje stignem na vrijeme. I nisam primjećivala ni ljude, ni zgrade, ni prljava stubišta, ni osunčane klupe na kojima sjede beskućnici ili siromasi… Naprosto – nisam gledala.

A Daša je gledala. Ona je bila književnica. Gledala je i vidjela. I o tome je pisala.

Kad danas s distance razmislim tko je najviše učinio za popularizaciju Rijeke kao grada danas u svijetu, sjetim se dviju osoba: Daše Drndić i Dalibora Matanića. Ona svojim romanima, a on serijom ”Novine”, koju je smjestio u Rijeku.

I bez obzira na to što Rijeka u Dašinim opisima nije idiličan grad, Daša ga je smatrala svojim domom. Tu se vraćala sa svih putovanja, u Rijeci je proslavila svoje najveće nagrade, s prijateljima okupljenim u antikvarijatu Ex libris… Tu je održana i komemoracija Daši Drndić, oproštaj od žene čiji je autorski kofer pun knjiga, na hrvatskom i u prijevodima na više jezika stajao u izlogu antikvarijata…

I Rijeka ima kuću za pisce. Točnije, stan. Rezidencija nosi ime Kamov. Grad brine o prostoru i daje ga na korištenje piscima. Stan je skromno namješten, gotovo prazan, potpuno bez atmosfere, nepoticajan.

Ne znam znaju li pisci koji su boravili u tom stanu, osim dakako onih s naših prostora, tko je bio Janko Polić Kamov.

Nadam se da je grad opremio rezidenciju barem tim informacijama, jer je ovaj genijalni i nesretni pjesnik, pripovjedač, esejist i putopisac umro sa svega 24 godine. Njegova književna ostavština, nastala od 1907. do 1910. godine, začudna je opsega i značaja za hrvatsku književnost, posebice riječku. I treba da postoji rezidencija Kamov.

Nekoliko romana, napisala je Daša Drndić boraveći u ”kućama za pisce” diljem Europe. Najčešće se kandidirala za boravke u zimskim mjesecima, jer joj je grijanje, s malom mirovinom, u Rijeci bilo preskupo. Nisu te kuće za pisce nikakva raskošna mjesta, ali je bilo toplo i najčešće su u okruženju bili pisci

Ali bi bilo vrlo primjereno, štoviše, rekla bih prestižno, da Rijeka ima rezidenciju Daša Drndić!

Zato je dragocjena primjedba Danijela Mohorovića, koji kaže da bi njezin stan trebao postati nacionalno kulturno dobro.

Pažljivo namješten, prostor je zadržao duh autorice čije su knjige prevedene na petnaestak svjetskih jezika. Ima li boljeg mjesta za smještaj svih tih izdanja na domaćim i stranim jezicima od stana u kojem su nastala.

A sumnjam da ima bolje publike od pisaca koji bi boravili, o trošku Grada Rijeke, u stanu Daše Drndić. Koji na fotografijama izgleda vrlo poželjnim mjestom.

Više od godinu dana Rijeka je bila Europska prijestolnica kulture. U tom periodu nitko se nije osvrnuo na književnost Daše Drndić, niti su gostima koji su pohodili grad poklonjene njene knjige. Nisu otkupljena izdanja na engleskom, talijanskom, njemačkom jeziku, za koje je dobila prestižne svjetske nagrade u vrlo jakoj međunarodnoj konkurenciji! Uostalom, već godinama na našem tržištu nema ni ”Belladonne”, ni ”EEG-a” na hrvatskom jeziku. Izdanja su rasprodana, nova se ne tiskaju.

Za života, Daša je bila slavljena svuda više i jače nego u svom gradu. Žalostilo ju je što u Gradskoj knjižnici nikad nije bila predstavljena kao autor; primijetila je da na predstavljanjima njenih knjiga nikada nije bio gradonačelnik, ni pročelnik za kulturu. Tek nakon njene smrti, u riječkom je kazalištu napravljena predstava o Rijeci, prema zapisima iz njenih knjiga.

EPK je prohujao s koronom, a Rijeka je dobila novu gradsku vlast. Hoće li se ova sjetiti Daše Drndić?

Ili ćemo se i dalje praviti da ono o čemu je pisala u svojim romanima – nismo mi?
 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
• O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
• Zar netko zaista misli da Čajkovski ima neke veze s Putinom
• Sonetni vijenac Tonku Maroeviću
• Smak svijeta na kojem svakodnevno radimo
• Riječki Ex-Libris i drugi: najbolji nas magnetski privlače
• Izgubljen ponos pripadnosti novinarskom cehu
• Hrvati nemaju povjerenje u svoju državnu vlast
• Vizionar razbarušene frizure i ležernog odijevanja
• Janine Jansen i dvanaest Stradivarijevih violina

» Svi tekstovi ovog autora