Hodnici “Hotela Budapest”

Tko bi rekao da će Wes Anderson uprizoriti najzamamniju posvetu predratnoj Europi posljednjih godina – ne, dapače, posljednjih desetljeća?

 

Pojam o vremenu gubi svoje uobičajene parametre u labirintski konstruiranoj narativnoj i vizualnoj strukturi Andersonova osmog filma, naslovljenog “Hotel Grand Budapest”, ali ne i u hodnicima hotela samog. Ugodno je to mjesto, raskošno i elegantno, posvećeno ladanjskom odmoru srednjoeuropskog plemstva i situirane buržoazije. Samo, je li? Priča se da je bilo.

Wes Anderson u svojem osmom filmu razmatra povijest Europe ne kao arheološku iskopinu, nego kao slojeve omota na raskošnoj bombonijeri. A tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna od faktografske, kad je neprijeporno humanija?

 

Priča se, naime, u djelu neimenovanog pisca, doajena književnosti Zubrovke. Zubrovke? Nije li to ime votke, a ne države? Pa, poljska je Żubrówka aromatizirana travom koju voli europski bizon, zvan i zubr. Andersonova Zubrovka dijeli s njom tu posvetu bićima koja su u prvoj polovici 20. stoljeća bila na pragu izumiranja. Bizonima. Finoj gospodi na ladanju. Hotelijerima. Smještena je negdje u sudetskim Alpama i vjerojatno graniči s Poljskom, Češkom i Austrijom koliko i s fiktivnom Ruritanijom – na razmeđi povijesti koju znamo i povijesti koju zaboravljamo.

 

Neimenovani pisac u međuvremenu je preminuo. Danas se – otkriva nam Anderson doslovce u naslovu filma – pamti po svome djelu “Hotel Grand Budapest”, apokrifnoj pripovijesti o hotelu, i o njegovu vlasniku i o načinu na koji je vlasnik došao do hotela. Pisac je, saznajemo iz djela pisanog u 80-ima tijekom 60-ih boravio u hotelu, neurastenično “pogođen blažim slučajem spisateljske groznice”.

 

Tada je bio u naponu snage; dvadesetak godina potom, duboko je zašao u treću životnu dob. Ondje je upoznao bivšeg vlasnika, poznatog pod imenom Zero Moustafa. Tada i sâm duboko u trećoj životnoj dobi, Moustafa je piscu ispripovijedao kako se u predratnim 30-ima kao dječak zaposlio ondje kao hotelski potrčko i što se zatim zbilo.

Jasno je da Anderson sastavlja slasticu od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina

 

Ne, dob pisca i pripovjedača ne slijede nazivnu kronologiju događaja. Kao da je to poanta: kao da njihovo ubrzano starenje prati ubrzano zaboravljanje Europe kakva je nekad bila.

 

Dramaturgija filma rastvara se zadiranjem u slojeve povijesti priče same – samo, umjesto da ih arheološki iskapa, Anderson ih razmata poput omota na bombonijeri. Historiografija ovdje nije mučno dopiranje do ostataka izgubljenog vremena, nego očarano zalaženje u prodavaonicu davnašnjih slatkiša dječje razrogačenih očiju. Pa što ako se na taj način otkrivena povijest neće u svim incidencijama poklopiti s pisanom? Tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna, kad je neprijeporno humanija?

 

Pritom Anderson, kao Amerikanac, ne unosi u priču emotivnu prtljagu kojoj bi se europski filmaš vrlo teško othrvao. Kad naslutimo da je hotel u 60-ima postao državno vlasništvo – te deduciramo da je Zubrovka postala dio istočnog bloka – nigdje nema ni tračka gorčine kakvu bi spomen na željeznu zavjesu mogao izazvati u autoru koji je osobno pamti. Za Andersona je to samo jedna od datosti prostora i vremena kojem se posvećuje: tek jedan sloj omota.

 

A poslastica kojoj posvećuje glavninu filma, ta priča samog Zera Moustafe, odlikuje se onom spregom slatke miline i oporih primjesa kakva u isti mah odgovara djetinjstvu prizvanom u sjećanje i vrhunskim konditorskim proizvodima. Zero je, napokon, proveo to razdoblje uz svoju životnu ljubav – odvažnu mladu slastičarku Agathu, djevojku koja je na licu nosila madež oblika, a i proporcionalne veličine Meksika.

 

Agathu će mu, doznajemo, odnijeti predstojeće godine ratnog crnila i totalitarnog sivila, ali dok je još u hotelu – prije nego što zauvijek otputuje u Južnu Ameriku, da barem meridijanski, ako već nikada više ne i tjelesno, bude s voljenom – Zero će prenijeti svoju priču u onom obliku u kakvom bi htio da je se pamti.

 

Za razliku od većine srednjoeuropskih autobiografskih naratora, Zero Moustafa posve je voljan sebe pretvoriti u sporedan lik vlastite životne storije. Glavni je lik tu, pak, čovjek koji je njega, tamnoputog imigranta iz magrebske Afrike, pretvorio u to što danas jest: Monsieur Gustave. Više od nadstojnika hotela, više od surogatne očinske figure, Monsieur Gustave je utjelovljenje profinjenosti, promućurnosti, poduzetnosti i prefriganosti veće od života, što ga čini neodoljivim protagonistom – kao i kvintesencijalnim andersonovskim likom.

 

U tumačenju nikad boljeg Ralpha Fiennesa sve interne kontradikcije Monsieura Gustavea tvore cjelovit lik i odišu upravo neodoljivom karizmom, upravo onakvom kakva bi se Zeru morala usjeći u pamćenje. Suveren unutar svoje domene – crvenih i ružičastih hodnika onodobnog hotela, s kojima se njegova purpurna livreja nadmeće u razaranju granica vidljivog spektra boja – Monsieur Gustave ostaje istinski Monsieur i kad ga priča baci na mnogo niže grane.

 

Ah, priča! Obilazim oko nje cijelo ovo vrijeme, a da nisam rekao ni dvije konkretne o njoj. Namjerno: sastojci slastice koja se pronalazi unutar Andersonovih ovojnica djelovat će poznato svakome iole upoznatom s tradicijom na kojoj se temelji, ali njihov ukupni okus nerazdvojan je od autorova kulinarskog umijeća.

 

Sâm redatelj (ovdje prvi put dosad i jedini scenarist) navodi u Americi gotovo nepoznatog Stefana Zweiga kao glavno narativno nadahnuće, ali njemu uz bok tu stoje svi utvarni glasovi koji nam zbore s one strane vremenske razdjelnice, književni koliko i filmski. Ima tu hitchcockovskih običnih ljudi u neobičnim situacijama i lubitschevskih ironiziranja aristokracije, ima tu vrtoglavih obrata i vratolomnih potjera – situacija kakve Zweigu ne bi nikad pale na pamet, premda bi svakako cijenio njihovu dinamiku.

 

Uz turpije u kruhu, tajna društva, nesmiljene ubojice koji nose boksere s mrtvačkim glavama i policijske inspektore uvijek besprijekorno začešljanih brkova jasno je da Anderson sastavlja svoju bombonijeru od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina.

Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju

 

“Hotel Grand Budapest” više je “wesolik” nego ijedan prijašnji Andersonov film: pun kadrova pomnije centriranih oko središnje osi nego što je to ikada bio slučaj, čak i kod Kubricka, pun vizualizacija na razmeđi između staromodnih efekata i animacije, pomno razlučen na različite omjere filmske slike već prema razdoblju u kojem se pojedini dio radnje zbiva – te, kad se nad zbivanja navuče prijetnja rata, vraćen u monokromatsku fakturu razdoblja.

 

U isti mah, unutar konteksta nezanemarivih postignuća njegove fascinantne i nepogrešivo individualističke karijere ovo je djelo u kojem ta artificijelnost najmanje smeta. Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju.

 

Pogonjen briljantnom partiturom Alexandrea Desplata, napučen galerijom vrhunskih glumaca i do posljednjeg detaljčića domišljen sad već potpuno zrelim umijećem svog autora, “Hotel Grand Budapest” je dosad najcjelovitije djelo Wesa Andersona. Sladak pri gledanju i odmah potom dirljivo sjetan u prisjećanju, ovaj je film prvorazredan dokaz da remek-djela, u rijetkim prilikama kad nam se ukažu, ne moraju biti ni teška ni nedokučiva da bi bila trajna.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Za Lisu
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina

» Svi tekstovi ovog autora