Boris Vlašić
Država je iznad svega – najbolje je zaklinjanje u državu. Sve što radimo, moramo raditi u ime države jer smo tu najčvršći, s obzirom na to da je svaki napad na nas ujedno napad na državu.
Država je ugrožena, vidi se to po tome koliko čitatelja ne vjeruje u ovo što čita, a vjerovat će raznim tipovima kada im isto budu prodavali s televizijskog ekrana.
Mi smo pozvani da branimo državu jer smo se, to je bjelodano, prvi sjetili opasnosti koje prijete državi. Ovi, a zna se koji, lijevi, misle da je sloboda glavna. Zato nam i jest ovako, klimavo i nesigurno.
Vjera je najvažnija – jedino što nas je očuvalo kroz stoljeća patnji i nevolja je vjera u Njega. Da nismo vjerovali, a vjerovali su samo pravi, istinski, odani Hrvati, kakvi smo i mi, samo mi, ne bi nas nikada bilo. Vijorile bi se zastave internacionale, a svi znamo što je to donijelo našem narodu. Stalno spominjati kršćanstvo i žrtvu. Onda ćemo moći izjednačiti Jasenovac i Bleiburg. Pa poslije, izbrisati Jasenovac.
Da bismo postali konzervativni, moramo zagovarati vrijednosti uobičajene za kontrolirano društvo
Obitelj je najveća vrijednost – potrebno je učvrstiti obitelj. Uspjeli su ugurati to partnerstvo i da nismo definicijom braka kao zajednice muškarca i žene spasili obitelj, sada bi se pederi proglašavali mužem i mužem.
Još treba dići paniku da izumiremo i onemogućiti abortuse, a najbolje bi bilo kada bismo uklonili i Durex, Trojan, Billy Boy, My.Size, ellaOne pilule za dan poslije i slične stvari. Ne može naš narod samo tako nestati jer bi se ljudi neodgovorno zabavljali. Zato treba izbaciti sve opačine i zagovarati samo plodonosan seks.
Žene – žene su za po kući i dekoraciju, ne za mišljenje jer će postati samostalne kao Jadranka Kosor. Najbolje je stisnuti ih nekom ozbiljnom rečenicom kako bi se povukle i nikada ne govorile u javnosti. Poruka tipa: “Meni se možeš napušiti” svakako će ih smiriti. Neka to pošalje netko kao Pero Ćorić i najbolje nekome kao što je Ruža Tomašić. Nitko neće reagirati. Kad se naviknu da ih tako tretiramo, nikada neće misliti svojom glavom.
Da nismo vjerovali, a vjerovali su samo pravi, istinski, odani Hrvati, kakvi smo i mi, samo mi, ne bi nas nikada bilo. Vijorile bi se zastave internacionale, a svi znamo što je to donijelo našem narodu. Stalno spominjati kršćanstvo i žrtvu. Onda ćemo moći izjednačiti Jasenovac i Bleiburg. Pa poslije, izbrisati Jasenovac
Množina – Možeš ti misliti svoje, ali ako mi mislimo, onda naše mišljenje vrijedi puno više. Dakle, kada govorimo o braniteljima, ako je to Crnoja, Klemm, Glogoški, Bujanec koji može govoriti i u ime silovanih žena, onda se govori “mi”. Svi ovi salonski intelektualci govore samo u svoje ime jer su nesigurni.
Uostalom, kako je to najbolje ikada rekao ministar kulture: “Medijski sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače i ljevičarske ‘doktore opće prakse’ ne samo što se uvijek pita za mišljenje, nego oni i određuju, eliminiraju, insinuiraju i naravno – inkasiraju. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o monolitnoj družini okupljenoj u borbi protiv ‘zla’ utjelovljenog u mojoj osobi, zapravo je to šaroliko društvo sabrano tek u taktičku Facebook ‘narodnu frontu’ protiv zajedničkog neprijatelja”.
Lijepo ih je definirao i proglasio plaćenicima. Nije li sad jasno?
Moral – pitanje morala je jako važno. Jedini moral koji nam koristi je naš moral, moral koji će nas držati na vlasti. Ljevičarima i tzv. intelektualcima ni zakoni nisu bili sveti jer su se pozivali na Titovo “nećemo se sad držati zakona kao pijan plota”, pa onda mi možemo i nešto svoje.
Recimo, kada se govori o ministru koji je morao odstupiti jer su ga uhvatili da se ponaša poput varalice, u stvari, živi životom koji je ukrao drugima, onda je najbolje da ga brani netko iz samog vrha vlasti, autoritet kao potpredsjednik. I pritom kaže, lakonski, kao da nije bitno: “Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno…”
Recimo, kada se govori o ministru koji je morao odstupiti jer su ga uhvatili da se ponaša poput varalice, u stvari, živi životom koji je ukrao drugima, onda je najbolje da ga brani netko iz samog vrha vlasti, autoritet kao potpredsjednik. I pritom kaže, lakonski, kao da nije bitno: “Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno.
Ja se pitam koliko u ovom momentu građana živi u zoni prekršaja. Dakle, to je zona prekršaja”.
Najbitnija u svemu je sumnja. Sumnja u ispravnost vlastite osude, onako kako kršćani razmišljaju o kamenovanju pa nitko ne baci kamen jer sumnjaju u sebe.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
- Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
- Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
- Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
- Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
- Ona je plakala u jastuk
- Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
- Kakav predsjednik treba Hrvatima
- Istina koja nikome nije po volji
- Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.