Entoni Šeperić
”Šta je, mulac, opet si nas mislija zajebat? E, nećeš, tako mi svetoga Ivana Trogiranina!”
Podižem pogled uvis, rukom zaklanjajući lice od prkosnog listopadskog sunca, kadli tamo, u visini naše balkonske mreže za komarce, na leđima Zvijeri levitira Djevica Marija, tegleći za sobom u verigama svezanog svetog Josipa, koji je odjeven u nekakvo kožno, sadomazohističko odjelce s jarko crvenim značkama betlehemskog sindikata stolara i s onom narančastom lopticom za pse u ustima. Zagledam malo bolje, a toj utvari lik kao u moje pokojne babe Marije, a od Josipa jasno vidim da je moj djed Hasan.
U nevjerici trljam oči, pa se prekrstim dvostruko – i po julijanskom i po gregorijanskom kalendaru – te je priupitah:
”Oklen tebe, baba? Nisam ti se nadao!”
”Jasno je, mulac, da nisi, ali eto me… povela sam sa sobom i svezanog Josipa Radnika. Idemo se popisati!” dodaje baba.
”Kako to misliš, baba, idete se popisati!? I nije ti to, bona, nikoji Josip, nego je to Hasan – tvoj muž i moj djed…”, dobacujem hvatajući se za glavu, ”… i šta će mu ta debilna loptica za paščad u ustima?”
Baba ljutito pogleda prvo prema djedu, pa onda i prema meni, dodajući:
”Ama, kažem ti, neki je kreten August raspisao popis, da se svaki javi u svoje mjesto, pa smo ja i Joso krenuli u Karlovac, u Nacionalno svetište svetoga Josipa, da se tamo popišemo! Čuli smo u čistilištu da nas unučad samopopisujući samoispisuju iz Partije, pa sam došla usput da ti odvalim triščetinu, jer si nas, eto, drugi put zatajio, a još pijetao nije ni jednom zapjevao! I odmah da ti kažem: nije ovo nikoji Hasan, nego je on sad Josip! Cijelog sam rata za njega lagala da je Rvat i na životu ga čuvala od onih Batkovih četnika, a ti me sad, mulac, učiš kako da ga zovem! Nekad možda i jest bio Hasan, ali sad je Josip… a lopticu ima da čvrsto zagrize i šuti, ne bi li štogod progovorio i uvalio nas i ovdje u nekakav belaj! Dosta sam ja zbog njega i njegove krive vjere propatila na tom vašem svijetu, pa neću valjda i ondje gore, na svojem! Pitala sam već Tuđmana, i on je rekao da može. Da su muslimani naše cvijeće!”
”Ama, baba, jesi li ti normalna?! Kako da ti objasnim! Nije ovo ni Betlehem, ni Jeruzalem! Ne mogu vam ja tu ništa pomoći! Sve i da hoću lagati, a ne želim, nemate OIB-a jer ste mrtvi! Mrtvi ste čak i za hrvatsku administraciju, a to je već uspjeh! Ali ako ću već lagati za sebe, nikako neću za djeda… pardon, za Josipa! Zar ti nije dosta što smo ga na Barama ukopali s obrezanicima, umjesto s ateistima? Neću, baba, više lagati ni za koga, duše mi!”
”Ama, kakav popis, baba!? Kakav crni Tuđman”, dodajem već posve unezvijereno, ”sve ti se pomiješalo u toj ludoj glavurdi, a bit će da je od rata i detonacija! I otkud ti, bona, da se mrtvi popisuju?”
”Nemoj ti meni! Ako mrtvi mogu glasati, trebaju se i popisati! Nego, nisam ja ovdje došla da mi ti soliš pamet, već da te preduhitrim, da ne preturaš tamo po tim mojim digitalijama i ne lažeš da sam se odrekla i Naroda i Boga i Partije, mulac jedan neodgojeni! Sad ću ti triščetinu odvalit, majmune jedan!”
”Ali, baba…”, dodajem i gledam kako cijeli razgovor odlazi u krivo, posve omamljen onim u čemu upravo sudjelujem, ”nije mi palo na pamet da bilo što od toga uradim, a kamoli da te mrtvu popisujem! Krivo me optužuješ! Nego, ako si ti Djevica Marija, a Hasan je Josip, gdje vam je mali Isus!?”
”Aha, tako je, mulac! Vidim ja šta ti radiš! Sad te kao Isus zanima, lažovčino jedna bezobrazna! Hoćeš li to sebe upisati kao rimokatolika?! I u fratre si išao lažljivo, majmune jedan! Na ti tvoga Isusa!” baba iz njedara vadi svetu sličicu Ivana Čehoka pribijenog na križ i baca mi je u lice.
”Ama, baba, nisam ja pisao o Čehoku, nego onaj Viktor!”
”Koji Viktor? Je li onaj Ivančić?” pita baba.
”Da, baba, vidim da ga znaš…”, odgovaram.
”Kako ga neću znati? To je onaj što još od Olimpijade drži onoga debila u trećem razredu osnovne! Taj je još gori od tebe! Pa Heroda mu poljubim, čak i rodbina u Međimurju brže izlazi iz hladnjače, nego što njegovi likovi prolaze razrede!”
”Nego, kad si već ovdje, baba, reci mi šta ima gore! Kako je? Viđaš li ikoga?” zapitkujem radoznalo, ne bih li nekako skrenuo razgovor.
”Gdje gore, majmune?! Mi nečistivi dolazimo odozdo! O-doz-do! Zapeli smo u Čistilištu zbog tih vaših zemaljskih sranja i birokracije, zato sam i došla ovdje u Hrvatsku! Jer šta se utefteri ovdje kod vas u prizemlju, to vrijedi i dolje u podzemlju i gore u nadzemlju! Zato smo se i zaputili u Karlovac, ali bez tebe i te tvoje e-vjerodajnice ne možemo ništa… Elem, podnipošto da ti nije palo napamet drugačije, nego deder otvori taj svoj e-građanin i fino upiši, da te vidim: Marija Latić r. Rožić, od oca Pave i majke Kate, rođena u Trogiru, nacionalnost: Hrvatica, vjeroispovijest: katolkinja, partija: komunistička! A za ovog mog jadnika Josipa napiši sve isto kao i meni, osim ono o roditeljima! Napiši, štatijaznam, otac Franjo i mati Ankica. I svakako mu napiši da je rođen u Karlovcu, a ne u Cazinu! Jesi li me čuo! Nikakav crni Cazin, to ti je kao da si ga stavio na brzi za džehennem!”
”Ama, baba, jesi li ti normalna?! Kako da ti objasnim! Nije ovo ni Betlehem, ni Jeruzalem! Ne mogu vam ja tu ništa pomoći! Sve i da hoću lagati, a ne želim, nemate OIB-a jer ste mrtvi! Mrtvi ste čak i za hrvatsku administraciju, a to je već uspjeh! Ali ako ću već lagati za sebe, nikako neću za djeda… pardon, za Josipa! Zar ti nije dosta što smo ga na Barama ukopali s obrezanicima, umjesto s ateistima? Neću, baba, više lagati ni za koga, duše mi!”
”Eto ti sad, Hasane!” dobaci baba Josipu u nevjerici, ”nisam li ti fino i na vrijeme govorila da to sve treba degenekom i preko leđa?”
Djed samo potvrđuje babi i klima glavicom, dok iz džepova kožnjaka vadi bijele ljiljane i dok mu se u ustima od srdžbe vlaži ona narančasta loptica za pse.
Baba se slavodobitno okreće prema meni, i nastavlja:
”Davno sam ja rekla mojemu Hasanu da nema nikakve koristi od tih tvojih fratarskih škola, džaba smo te poslali tamo i dobro je da si izaš’o… hem su te tamo bili sve krivo naučili, hem si ostao kilav i nesposoban! Nego, napisat ćeš fino u taj svoj elektronski tefter sve ovako kako sam ti ja sada rekla, isprintati na papir i to lijepo odnijeti tamo (baba prstom pokazuje u pravcu crkve svete Mati Slobode). Tamo ćeš mi potražiti onoga glavnoga hodžu, onoga iz šatora – jesi li me dobro čuo!? Hoću samo njega, nijednoga drugoga! – i reći mu da te poslala Djevica Marija i Josip Radnik, osobno i lično, da nikako ne sere i da ti odmah dadne broj od onog Bartulice iz Domovinskog pokreta. (Znaš da mi je prababa bila Bartulica iz Kaštela, sigurno smo neki rod.) E, taj Bartulica neka ti onda sredi broj od onoga Vice Batarela. Kod njega ćeš nam srediti taj OIB – ništa Kaptol i onaj Bozanić, jesi li me čuo! Tamo gore za tog nesposobnjakovića nitko ne zna niti je čuo, nego samo taj don Stojić, Bartulica i Vice – oni su ti gore pravi hit, i kod Tuđmana i kod Starog! (Stari je Tito, ali oni to ne znaju! Zato, tiho!) Nego, neka mi odmah na taj papir urudžbiraju broj Katoličkog odreda za homologaciju s urednim datumom i pečatom. Ništa Kaptol, ništa elektronski potpis, jesi li me čuo? Samo pečat i urbroj!”
U nevjerici trljam oči, pa se prekrstim dvostruko – i po julijanskom i po gregorijanskom kalendaru – te je priupitah: ”Oklen tebe, baba? Nisam ti se nadao!” ”Jasno je, mulac, da nisi, ali eto me… povela sam sa sobom i svezanog Josipa Radnika. Idemo se popisati!” dodaje baba
”Ama, baba, jesi li ti normalna?!” sada već na nju kričim od unezvijerenosti i ludila. ”Kakav crni Katolički odred za homologaciju…!?”
”Crni, crni! Dašta da je crni!” prekida me samouvjereno baba. ”Nećeš ti mene drugi put zajebati! Već ste nas jednom ona tvoja luda materešina i ti razdvojili ovdje u prizemlju… mene ste ukopali na parcelu s tim katolicima, a ovoga ovdje jadnika s muslimanima! Jedva prokopasmo tunel jedno do drugoga kroz onu glinu na Barama. Da mi je samo znati koja li je budala tamo gore napravila groblje u onoj glini, da nam nakon nadgrobnog zagorča i ovaj zagrobni život! Dosta je meni više tog terora živih nad mrtvima! Nego, mali, neću da lažeš samo za mene i djeda, jesi li me čuja? Fino ćeš i sebe i sve svoje popisati da ste uredni katolici, jesi li me čuja, majmune!”
”Zašto, pobogu, baba! Pa šta sam ja ovdje, Schindler za nečistive!? Ne možemo lažima ući u nebo!”
”Naravno da ne možemo, mulac! Zato je javna uprava i omogućila za nas nečistive ovu administrativnu pukotinu u crvotočini! Pa neće nas valjda istina izvući odavde, nego laž! A ti, ako ne želiš da ti djed vječno grize ovu lopticu, fino ćeš napisati kako sam ti i rekla, a ja ću već sve s Bogom razvidjeti i objasniti, samo da dođem gore! Jebat ću mu, da prostiš, i za rat i za podjele! Ta nije čovjek radi pečata, nego je pečat radi čovjeka! Nego, fino ćeš mi tu moju praunučad svu lijepo kao katolike popisati, jesi li me čuo, da prababa može lijepo s njima u raju pjevati ”Bella ciao”! Jesi li me razumio, mulac!”
Taman htjedoh zaustiti kako mi ne pada na pamet lagati, pa makar se morao i u vrućem ulju koprcati, kadli mi pod rebra stiže nenadani lakat.
”Entoni, šta ti je? Stalno nešto jaučeš u snu. Ustani se, treba djecu buditi za školu”, budi me supruga iz sna. ”Hej, samo da te napomenem, danas nas moraš samopopisati. Neću da nam ovi higijeničari dolaze na vrata.”
”E, popišite se, vala, sami! Nisam vam ja nikakav Schindler!” dobacujem ljutito i okrećem se na drugu stranu. ”Dosta je meni i vlastitih laži!”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Buktinju života održava gorivo sporednosti
- Sjene se uvijek vraćaju, jer sjene sve znaju
- Divica Marija je samo jednom svojom sisom othranila svijet
- Nepalski sevdah
- Juda Porfiriotski
- Izlaz iz okvira za mržnju: i žrtve i zločinci pripadaju nama
- Kultura sjećanja i njezini zatočenici
- Kako je Fadil Labrnja postao Fadil Terminator
- Hulje štuju oluje, od kojih ne ostaju ni gaće na štapu
- Kako sam postao Zijo Nenametlija
