Hrvatska između Konvencije i teokracije

Posvećeno uspomeni na dr. Gorjanu Gjurić, izuzetnu liječnicu i aktivisticu u borbi za ljudska prava

Žučna rasprava oko Istanbulske konvencije počela je i nastavila se oko pitanja da li Konvencija promovira ”rodnu ideologiju” i što je to ”rodna ideologija”.

HDZ-ova Vlada je u četvrtak, 22. ožujka, jednoglasno usvojila prijedlog Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije i poslala ga u Sabor zajedno s Interpretativnom izjavom u kojoj stoji da Konvencija ne sadrži ništa što bi se kosilo s pravnim poretkom RH, da ne mijenja definiciju braka i, najvažnije, da ne uvodi rodnu ideologiju.

Ovdje nije više u pitanju ”samo” veća sigurnost žena od nasilja. U pitanju je budućnost Hrvatske koju  ozbiljno ugrožavaju oni koji svoju mržnju i netrpeljivost nameću kao hrvatstvo i domoljublje

Kako je među najzagriženijim protivnicima ratifikacije Konvencije dominantni dio hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja inače tradicionalno podržava HDZ, ova rasprava pretvorila se u prvorazredni politički sukob koji tjednima dominira vijestima istisnuvši Agrokor, prijepor sa Slovenijom, Izvještaj o obilježjima nedemokratskih režima…

Argumenti protivnika ratifikacije pri tome postaju sve iracionalniji.

U listopadu 2017. Hrvatska biskupska konferencija izdaje pitijsko priopćenje u kojem kaže da se ”Crkva zalaže za slobodu pojedinca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo svoj identitet. Pozivamo sve javne djelatnike da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni.”

Mnogo je jasnije od ove ”nejasne i upitne” izjave HBK o Istanbulskoj konvenciji govorio Matko Marušić, profesor Medicinskog fakulteta u Splitu: ”Štulhofer i Jokić doći će u naše hrvatske škole i učiti djecu da mogu izabrati spol, ukinut će zamjenice ‘on’ i ‘ona’, presvlačiti će curice u dečke, policija će uhititi svećenike ako odbiju vjenčati dva muškarca, a rulja nastranih, prikrivenih komunista oskrnavit će i spaliti crkve.”

Ovih dana u Glasu Koncila, izašlom poslije Vladinog usvajanja Konvencije, glavni urednik Ivan Miklenić pod naslovom ”Treba li uništiti hrvatski narod” zastupa stavove koji nisu daleko od tvrdnji profesora Marušića, a sisački biskup Vlado Košić poziva na ulične demonstracije da se ”ne dozvoli da nam sinovi i kćeri budu ‘ono’, a roditelji postanu brojevi 1 i 2”.

Za protivnike ratifikacije Konvencije izneseni primjeri čine suštinu ”rodne ideologije” koju nalaze u Konvenciji jer se u njoj na četiri mjesta (Konvencija ima dvanaest poglavlja, odnosno 81 članak),  pojavljuje riječ ”rod”.

Kako je među najzagriženijim protivnicima ratifikacije Konvencije dominantni dio hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja inače tradicionalno podržava HDZ, ova rasprava pretvorila se u prvorazredni politički sukob koji tjednima dominira vijestima istisnuvši Agrokor, prijepor sa Slovenijom, Izvještaj o obilježjima nedemokratskih režima

Najspornije su im definicije roda i rodnog nasilja koje su dane u prvom poglavlju: čl. 3c. ”Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce”; čl. 3d. ”’Rodno utemeljeno nasilje nad ženama’ označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa žene.”

Da diskriminacija žena postoji, praktički oduvijek, po ”ulozi koje određeno društvo smatra prikladnim za žene” notorna je činjenica.

Da to postoji i danas u nekim islamskim teokracijama, da su žene koje pokušaju izaći iz tih ”prikladnih uloga” u pravilu izložene grubom nasilju, pa i ubojstvima, nešto je nad čim se mi, ”civilizirani Europljani”, uglavnom zgražamo. Poslije nekih izjava ovdašnjih crkvenih velikodostojnika izgleda da ima i onih koji takav teokratski ”red i poredak” priželjkuju.

Ali ne treba ići do dalekih egzotičnih društava i azijskih ili afričkih režima. U Glasu Koncila, kolovoz 2016., dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, u članku ”Marijina poslušnost i žene danas” između ostalog, piše: ”…neposlušnost (žena) izriče u traženju svojih prava za jednakošću, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan (…) Po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet (…) Žena mora biti poslušna Isusu Kristu, Crkvi i muškarcu.”

U Hrvatskom saboru uvaženi saborski zastupnici i deklarirani katolici u javnim diskusijama sa svojim kolegicama upamćeni su i po izjavama: ”Manje pričaj, više rađaj!” (Vice Vukojević), ”Žena nije za mudraca, nego za madraca!” (Anto Kovačević).

Nije potrebno napomenuti da Crkva navedene izjave nije osudila, a desni radikali koji sad šire laži i nebuloze o Istanbulskoj konvenciji i izmišljaju ”rodnu ideologiju”, pozdravili su te izjave kao demonstraciju privrženosti ”tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva” koje nedvosmisleno određuju prikladnu ulogu za ženu.

Da je prepoznavanje tih predrasuda za hrvatsko društvo važno, da se one prenose na mlade naraštaje, pa i od njihovih profesora i svećenika koji bi ih po profesionalnoj vokaciji od takvih predrasuda trebali štititi, postoje bezbrojni primjeri. Neki vrlo tragični, s mrtvim i premlaćenim ženama, a neki, koji se u subotu, 24. ožujka 2018., događali na glavnim zagrebačkim trgovima kao demonstracija koliko su nazadnjaštvo, primitivizam, agresivnost i netrpeljivost uzeli maha u hrvatskom društvu

Naziv ”rodna ideologija”, koji su izmislili ljudi začahureni u svoje predrasude, bio bi zapravo prikladan za skup takvih predrasuda odgovornih za stoljeća nasilja nad ženama, posebno u braku, koje je prihvaćeno kao nešto prirodno, proizašlo iz ”društveno oblikovane uloge žene”.

Ili, kako je bio prvi komentar ministrice obitelji, gospođe Nade Murganić, na vijest da je supruga župana Aljzija Tomaševića povukla tužbu protiv njega zbog obiteljskog nasilja: ”Tako vam je to u braku”.

U nedavnom ”Otvorenom” HTV-a nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, citirajući bana Erdődyja s kraja 18. stoljeća: ”Regnum regno non preascribit leges”, govori o Istanbulskoj konvenciji kao o nečemu nametnutom i stranom hrvatskom društvu.

Međutim, Europska unija Hrvatskoj, kao i svim potencijalnim članicama EU, i te kako ”preascribit leges”; ne nasilno, nego kao uvjet da u svoje članstvo primi države s kakvom-takvom garancijom da se radi o bar minimalno pristojnom društvu.

Predrasude, vrijednosni sudovi za koje smo uvjereni da su istiniti, a u stvarnosti oni to nisu, čine dio našeg identiteta i zato ih se tako teško riješiti.

Svakome tko je pročitao Istanbulsku konvenciju  iz onoga što u njoj piše trebalo bi biti jasno da je to međunarodni akt koji može bitno pomoći domaćim pravosuđima zemalja koje su je prihvatile da se efikasnije suprotstave nasilju nad ženama i, prije svega, nasilju u obitelji.

Efikasno suprotstavljanje tom nasilju jedini je način da se duboko usađene predrasude ublaže i konačno odbace.

Smatraju li Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da će odbacivanje predrasuda osiromašiti naš identitet?

Da je prepoznavanje tih predrasuda za hrvatsko društvo važno, da se one prenose na mlade naraštaje, pa i od njihovih profesora i svećenika koji bi ih po profesionalnoj vokaciji od takvih predrasuda trebali štititi, postoje bezbrojni primjeri.

Smatraju li Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da će odbacivanje predrasuda osiromašiti naš identitet?

Neki vrlo tragični, s mrtvim i premlaćenim ženama, a neki, koji se u subotu, 24. ožujka 2018., događali na glavnim zagrebačkim trgovima kao demonstracija koliko su nazadnjaštvo, primitivizam, agresivnost i netrpeljivost uzeli maha u hrvatskom društvu.

Dok dezorijentirana i napaljena gomila na Trgu žrtava fašizma i Jelačićevom trgu maše križevima i urla prijetnje svima koji podržavaju Istanbulsku konvenciju, a govornice potiču takvu crnu mržnju i nacionalističko ludilo veličajući pri tome pozdrav ”Za dom spremni”, čovjeka prolazi jeza nad prizorom koji bi više spadao u doba spaljivanja vještica nego u demokratsko društvo 21. stoljeća.

Ovdje nije više u pitanju ”samo” veća sigurnost žena od nasilja. U pitanju je budućnost Hrvatske koju  ozbiljno ugrožavaju oni koji svoju mržnju i netrpeljivost nameću kao hrvatstvo i domoljublje.

Još tekstova ovog autora:

• Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
• Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
• Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
• Krik slobode
• Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
• Pitanje Milanoviću “o tome”
• Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
• Zaustavimo relativizaciju ustaških ”cvjetova zla”
• Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa
• Antifašizam je vjekovna borba za bolje i pravednije društvo

» Svi tekstovi ovog autora