Na Facebooku se pojavila zbirka posebno ”nadahnutih” komentara uz Istambulsku konvenciju. Žalim što nema više rubrika poput Feralove ”Greatest Shits”. Zapitala sam se nije li – uz tolikih izljeva ”inteligencije” – uzaludan apel na razum. Svejedno: poslovica koja kaže da pametniji popušta nije ništa drugo do osnaživanja glupljeg.
Pregršt ”neizrecivih” komentara fokusira se na nasilje u obitelji, iako naslov Konvencije ističe na prvome mjestu nasilje protiv žena, a tek zatim nasilje u obitelji (Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence).
U čl. 2.1 ističe se nerazmjerno veća učestalost nasilja koje muževi primjenjuju protiv žena nego nasilja žena na štetu muževa.
Premda ima nasilja žena nad supruzima, muško nasilje nad ženama je neusporedivo učestalije, toliko učestalo da se s pravom može konstatirati da je takvo nasilje u kući tipično rodna manifestacija moći s jedne, a nemoći zbog ekonomske, materijalne, psihološke ovisnosti s druge strane
Glavni je cilj tog dokumenta osigurati poštovanje maksimalnu zaštitu ravnopravnosti spolova, zbog čega obvezuje zemlje potpisnice da načelo ”usidre” u svoj ustav i pravni poredak: nasilje u kući je jedan, ali najbolniji oblik diskriminacije koji žene pretvara u žrtve.
Premda ima nasilja žena nad supruzima, muško nasilje nad ženama je neusporedivo učestalije, toliko učestalo da se s pravom može konstatirati da je takvo nasilje u kući tipično rodna manifestacija moći s jedne, a nemoći zbog ekonomske, materijalne, psihološke ovisnosti s druge strane.
Rodno utemeljenu diskriminaciju autori Konvencije napomenuli su u preambuli i u više članaka: čl. 3 (uključuje i fizičko i psihološko, ekonomsko kao i materijalno nasilje); članci 4, 19, 33 (psihičko nasilje), članci 35-40 odnose se na fizičke i psihičke nasrtaje na tjelesnu cjelovitost žene i na povrede uvjetovane tradicijama.
Uzgred budi rečeno, oni koji još uvijek zahtijevaju da im se pojasni što znači i što implicira pojam ”rod” neka pročitaju definiciju u čl. 3: (….violence against women is a manifestation of historically unequal power relations between women and men, which have led to domination over, and discrimination against, women by men …“.
Vidi intervju Ivane Radačić na ovome portalu.
”Termin ukazuje na to da pozicija žrtve nije inherentna ženskom spolu, niti pozicija nasilja muškom spolu, već je ukorijenjena u društvenom sustavu koji žene doživljava kao inferiorne u odnosu na muškarce”. Rada Borić je to već stoti put objašnjavala u emisiji ”Nedjeljom u 2”.
Moć i nemoć: tu dihotomiju pronalazimo u kući i izvan nje, u današnjim radnim odnosima, gdje se neravnopravni položaj spolova odražava i u nejednakim plaćama, u nejednakim mogućnostima zapošljavanja i napredovanja, u prekarnim odnosima između (pretežno muških) šefova i (pretežno ženske) radne snage.
Na Facebooku se pojavila zbirka posebno ”nadahnutih” komentara uz Istambulsku konvenciju. Žalim što nema više rubrika poput Feralove ”Greatest Shits”. Zapitala sam se nije li – uz tolikih izljeva ”inteligencije” – uzaludan apel na razum. Svejedno: poslovica koja kaže da pametniji popušta nije ništa drugo do osnaživanja glupljeg
Klasični zahtjevi pokreta žena od početka 20. stoljeća (čak i nekoliko desetljeća ranije) – ravnopravno odlučivanje, ravnopravnost u plaćama, ravnopravnost i u plaćenim i neplaćenim radnim odnosima – u 120 godina nisu se mnogo promijenili, poglavito ne na bolje.
Konkurencija, bolje rečeno rivalstvo, pritisak ne dopuštaju ni pomisliti na solidarnost u svijetu rada: svaki i svaka moraju biti sami sebi najvažniji.
U toj klimi se ženama koje žele raditi ”velikodušno” dopušta rad pod uvjetom da se prilagode neoliberalnim pravilima igre. Rekli bismo da su pravila patrijarhalna – no patrijarhalna odgovornost (u smislu očinskog odnosa) ne igra nikakvu ulogu.
Zapravo me ne čudi da protivnici, poglavito pak protivnice ratifikacije Istambulske konvencije toliko žešće ratuju protiv nje. Nisu uočili da se borba protiv nasilja ne vodi samo u kućama i unutar obitelji, nego svugdje gdje je pravednost vrijednost, a težnja za njom ljudska potreba.
Jedan od najsmješnijih argumenata protiv ratifikacije potječe od jedne liječnice koja je na Markovu trgu izjavila novinaru da Istambulska konvencija narušava obitelj i da je ona zato protivna ”hrvatskom nacionalnom identitetu”.
Obrnutim zaključkom iz te osebujne argumentacije može se reći da suzbijanje nasilja ugrožava obiteljske odnose čak i kad su (potencijalno ili realno) nasilni, odnosno da ”hrvatski nacionalni identitet” sačinjava i nasilje protiv žena ili, slažemo li se s ministricom za socijalna pitanja, da je ”tako to u braku” ili da hrvatski nacionalni identitet počiva na nasilju.
Na sreću ministričinu i liječnice-ratnice protiv Konvencije ni ministrica ni liječnica ne bi znale suvislo objasniti, koji je to nacionalni hrvatski identitet koji je spojiv s nasiljem.
Moć i nemoć: tu dihotomiju pronalazimo u kući i izvan nje, u današnjim radnim odnosima, gdje se neravnopravni položaj spolova odražava i u nejednakim plaćama, u nejednakim mogućnostima zapošljavanja i napredovanja, u prekarnim odnosima između (pretežno muških) šefova i (pretežno ženske) radne snage
Velik prostor Konvencija posvećuje patnjama žena i djece u ratnim sukobima – azilantima, izbjeglicama i emigrantima, s posebnim osvrtom na pravo na azil i dostojanstvene uvjete života u prihvatnim ustanovama (čl. 36, 40, 60, 61) te povredama njihovih ljudskih prava specifičnim za takve uvjete života.
Hrvati, bolje rečeno svi stanovnici prostora bivše Jugoslavije, upoznali su takve povrede ljudskih prava žena, masovno silovanje – Hrvati imaju iskustva s takvim traumama i s njihovim prevladavanjem. Već je to dovoljan razlog da svim srcem prihvate takvu konvenciju i surađuju sa slobodnim svijetom.
A takvo se nasilje nastavlja u mnogim dijelovima svijeta.
Stvorila se i nova kategorija ”izbjeglištva” – bijeg od prirodnih katastrofa i njihovih posljedica postat će političko pitanje i ugrožavati mir.
Autori Konvencije pošli su od vjere i nade da ”kulturni svijet” pravednost smatra vrijednošću, a zalaganje za nju temeljnom ljudskom potrebom.
No suočena s militantnim protivnicima pitam se jesu li autori bili previše optimistični? Konsenzus se nije urušavao, on nije zahvatio one kojima su odrastanje, kućni odgoj i socijalizacija ucijepili osjećaj i svijest za jednakost i ravnopravnost.
Nije zahvatio ni one koji nisu odrastali sa sviješću da je život u uređenoj zajednici život uzajamne odgovornosti: Užasavao se pred TV-kamerama mladić iz udruge ”Vigilare” – baš takav!!! – da ”će nas netko izvana kontrolirati i stalno imati na oku” (s tim da je vjerojatno mislio kako je taj netko strana neman, koja ne voli Hrvatsku), da će Hrvati morati polagati račune, itd. Horribile dictu, mogu biti pozvani na odgovornost (to da Hrvatsku već ”netko” motri i da ”netko” nije jedinac promaklo je ”vigilantu”).
”Povjerenje je dobro, kontrola je bolja”, kaže jedna cinična poslovica koja točno opisuje položaj – i Hrvatske – u suvremenom svijetu.
Na sreću ministričinu i liječnice-ratnice protiv Konvencije ni ministrica ni liječnica ne bi znale suvislo objasniti, koji je to nacionalni hrvatski identitet koji je spojiv s nasiljem
Unatoč tome što Veliki brat već davno motri, Hrvati žive u zemlji gdje se slobodno diše, kreće, razgovara – i čiji veći dio stanovništva zna priskočiti u pomoć gdjegod zatreba.
Nešto ima u tim ljudima koji su spremni – kao sada za pomoć žrtvama poplava i odrona – otkinuti sebi i darivati.
Hrabrost je umiješati se i kad se potreba ne vidi na prvi pogled. Osnaživanje i ohrabrivanje svrha je te kontroverzne Konvencije.
Hrvatska ima sve razloge da ju bez ustezanja ratificira umjesto da kalkulira i dopusti da tendenciozno iskrivljena tumačenja i dobronamjernu javnost dovedu u zabludu.
Rada Borić je sjajno analizirala sve besmislice što ih je ”rodna ideologija iznjedrila” – od ”muškarca u suknji”, djece koja se moraju odlučiti jesu li muško ili žensko do ”muškog koji osvane u ženskom toaletu” zapitavši što bi bilo toliko strašno vidjeti muškog u suknji. Ja bih dodala i ovo: svake nedjelje na misi vidite muške u čipkastim haljecima kao iz bakine škrinje.
Još tekstova ovog autora:
- Podrška Teološkoj ljetnoj školi u Dubrovniku i biskupu Uziniću
- Za transparentnu i otvorenu Crkvu
- Priznaje li to papa Franjo legitimitet rodnoj perspektivi?
- Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ
- Papa o migranatima i izbjeglicama: Svatko ima pravo na budućnost
- Izbori za Europski parlament: poruka ”Sve se može”
- Blasfemični mit o Bleiburgu
- Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih
- Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš
- Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.