Josip Ćapin
Dana 22. ožujka 2020., u 6 sati i 24 minute, našu pandemijsku svakodnevnicu naglo je protresao 5,5 prema Richteru jaki potres u našem glavnom gradu Zagrebu.
Scene destrukcije, straha i panike su se utkale u sjećanja, ne samo hrvatskih, već i europskih građana. Razorna snaga potresa oštetila je infrastrukturu, stanove, ali i kulturnu baštinu.
Oštećeno je 26.197 građevina, a ukupna šteta je procijenjena na vrtoglavih 11,5 milijardi eura. Osim toga, učinila je i ono najtragičnije: ugasila je jedan mladi dječji život, život petnaestogodišnje djevojčice Anamarije Carević.
Nekih devet mjeseci kasnije imali smo ponovni susret s tom prirodnom katastrofom. Potres magnitude 6,4 prema Richteru, ovaj put u 12 sati i 19 minuta, sručio se na Petrinju i njenu okolicu. Ponovo scene razaranja i smrti. Sedam osoba je izgubilo živote, a materijalna šteta je procijenjena na 5,5 milijardi eura.
Potres je prirodna katastrofa koja je u stanju unazaditi i uništiti gradove, mijenjati geografska obilježja reljefa, mijenjati tok rijeka ili ga u potpunosti zaustaviti. On može ugroziti cjelokupno građanstvo neke države, jer kada se dogodi u određenim mjestima, može za sobom donijeti i drugu veliku prirodnu katastrofu – tsunami (sjetimo se relativno nedavne nuklearne elektrane u japanskom gradu Fukishimi).
Jedan on najvećih problema vezanih uz potres je taj što ga je nemoguće predvidjeti, što ga čini jednom od najgorih prirodnih nepogoda.
Hrvatska vlada je na obje situacije odgovorila promptno. No to ”promptno” nije bilo promptno djelovanje u smjeru osiguravanja najjednostavnijih i najučinkovitijih mehanizama obnove i njihove adekvatne implementacije.
”Promptna” su samo bila mora obećanja i angažmana oko posjete unesrećenim područjima i uvjeravanja da će sve uskoro biti pod kontrolom i da će svi uskoro biti u svojim domovima. Trebali smo samo pustiti da institucije odrade svoj posao.
Iako je Europska unija Hrvatskoj omogućila 683,7 milijuna eura (5,1 milijardi kuna) pomoći iz njenog Fonda solidarnosti i dala rok od 18 mjeseci da se ta sredstva iskoriste (rok istječe 17. lipnja), Hrvatska se još uvijek muči sa samoj sebi nametnutim birokratskim gordijskim čvorom.
Hrvatska birokracija je i ovoga puta, u ovim teškim i izvanrednim situacijama, pokazala svoje pravo lice, lice koje, uzgred budi rečeno, podržava i brani nesposobna vladajuća politička struktura.
Nakon ovih strašnih tragedija vjerojatno je i onima najoptimističnijima među nama bilo jasno da će obnova teći sporo, ali vjerojatno ni najpesimističniji među nama nisu očekivali da će to biti ovoliko sporo. Obnova Zagreba i Petrinje je postavljena kao prioritet. Opravdano se zapitati koliko bi brzo, učinkovito i kvalitetno bilo obavljeno nešto što nije tako postavljeno.
Sudbina građana direktno pogođenih ovim katastrofama, ali i sudbina onih koji im žele pomoći u obnovi njihovih domova, našli su se pred birokratskim zidom.
Po svemu sudeći, bilo je lakše preživjeti razarajuće potrese, nego izvaditi svu dokumentaciju i prikupiti sve potrebne štambilje i potpise za obnovu koja je, da ponovimo, postavljena za prioritet svih prioriteta.
Ova borba s hrvatskim birokratskim sistemom, koji je zaštopan gotovo na svim razinama, neodoljivo podsjeća na određene scene iz belgijsko-francuskog animiranog filma ”Asterix i 12 zadataka” (1976.).
Iako je film beskrajno humorističan, bezvremenski i uistinu pravi užitak za gledanje svim uzrastima, on ipak, na primjeru jednog od dvanaest zadataka koji su Asterix i njegov prijatelj Obelix trebali obaviti, na jednostavan i kirurški precizan način otkriva crnu stranu birokratskog sistema.
Radnja filma počinje u Galiji koju je gotovo cijelu pokorio Gaj Julije Cezar. Ostalo mu je pokoriti još jedno maleno selo na sjeveru Galije u kojem žive, između ostalih živopisnih likova, i naši junaci. No zahvaljujući magičnom napitku kojeg pravi seoski druid Čudomix, Cezaru to nikako ne polazi za rukom. Napitak onoga tko ga popije čini nadljudski snažnim.
Cezar je, zbog narušenog ugleda vojske, Galima iznio prijedlog: zadat će im dvanaest zadataka koje mogu izvršiti samo bogovi. Ako uspješno obave svih dvanaest, rimska vojska će se povući i ostaviti ih da žive u slobodi, ali ako ne izvrše samo jedan, postat će rimski robovi.
Gali su pristali. Zadatak kojeg u ovom kontekstu vrijedi istaknuti je osmi zadatak po redu. Put ih je doveo do nekog rimskog grada gdje su vidjeli mnogo poludjelih ljudi na ulicama: neki su umislili da su kokoši, neki da su konji, drugi su umislili da su na vojnim paradama, a neki su išli u kolonama, držeći se za ramena i umišljajući da se voze u vlaku.
Vodič im je rekao da su to ljudi koji su svi bili na mjestu od kojeg se poludi. Sam zadatak je bio naočigled jednostavan: trebalo je od lokalne administrativne uprave dobiti dozvolu A-38. Problem cijelog zadatka je što su svi ti ljudi koji su poludjeli bili u toj lokalnoj upravi od koje naši junaci trebaju dobiti potvrdu.
Ubrzo su se suočili s radnikom u prijemnom uredu koji uopće ne sluša pitanja, beskonačnim hodnicima, katovima, uredima, pauzama, hodanjem od šaltera do šaltera, apsurdnim i potpuno krivim uputama, općom nezainteresiranošću, mrzovoljom, beskrajnim međusobnim razgovorima i tračevima zaposlenika, tonama formulara i obrazaca.
Plan zgrade je, recimo, bio na šestom katu, šalter broj jedan bio je u prizemlju, a do njega je bio šalter broj osam. Šalter broj dva je bio na trećem katu, hodnik B, vrata 6. I tako u nedogled.
U Hrvatskoj vjerojatno nema građanina koji ovo, makar jednim dijelom, nije iskusio na vlastitoj koži. Upravo je zbog ove činjenice bilo pomalo i naivno očekivati da će se obnova potresom pogođenih područja odvijati u nekom relativno normalnom ritmu.
Hrvatska sama sebi podmeće nogu. To je nažalost naša svakodnevnica, sada joj plaćamo danak. Hrvatska je pružila svojim unesrećenim građanima, i onima koji su im čista srca krenuli pomoći, birokratsku torturu, a ne ruku spasa.
Hrvatski birokratski sustav je sustav kojega svi, potpuno opravdano, nastoje zaobići u širokom luku, sustav kojemu se svi obraćaju s grčem u želucu. Sustav je to zbog kojeg obični građani mogu samo požaliti što su uopće pokušali koristiti njegove usluge i dovesti se na rub ludila ako u tome uporno ustraju.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacizam je ideologija intelektualnih podljudi
- Nacionalizam je ideologija dehumanizacije i smrti
- Reprezentacija vlade igra loše, potrebna je smjena izbornika
- Nuklearno oružje je sredstvo u rukama politike moći
- Nije problem ako se krade, problem je ako se i nama ne dade
- U nacionalni stadion staviti kontejnere i ljude s Banije
- Samo je sloboda zalog trajnog mira
- Ono što je sezonski radnik turizmu, to je turizam Hrvatskoj
- Svijetu prijeti izgradnja ”Kijevskog zida”
- Whataboutism – omiljeno oruđe političara
