Tihomir Kukolja
U hotelu Porin u Zagrebu, u kojem su smještene izbjeglice, među stotinama tražitelja međunarodne zaštite iz raznih zemalja smještena je i skupina od trideset tražitelja azila iz Irana. To su poglavito mladi ljudi, obrazovani i s uspješnim poslovnim karijerama, među kojima se može pronaći i nekoliko obitelji s djecom.
Ni jedan od njih nije napustio Iran iz gospodarskih razloga ili zbog ratne pogibelji. Svi su se oni našli u Hrvatskoj zbog ozbiljne ugroze vlastitih života jer su se, još dok su živjeli u Iranu, usudili napustiti islam i prihvatiti kršćanski vjeronazor. Ili su pak postali simpatizeri kršćanskog svjetonazora, što je očima iranskih svjetovnih i vjerskih vođa jednako neprihvatljivo kao da su postali kršćani.
Hrvatska je dovoljno velika da u svojem okrilju nađe mjesta i za trideset kvalitetnih mladih ljudi iz Irana koji u ovim tegobnim vremenima traže njezinu zaštitu. U njoj ima mjesta i za nekoliko stotina izbjeglica iz raznih drugih zemalja u kojima bjesne svakojako nasilje i nemilosrdna ratna stradanja.
U Islamskoj Republici Iranu u ovome trenutku živi i raste prikriveni kršćanski pokret koji, po nekim procjenama, broji oko dva milijuna sljedbenika Isusa Krista, u potpunosti sastavljen od građana Irana koji su temeljem vlastitog izbora napustili islam.
Brojni međunarodni vladini i nevladini dokumenti potvrđuju da iranskim građanima koji su ostavili islam u zamjenu za kršćanstvo prijeti odbacivanje obitelji, neumoljiv pritisak islamske zajednice, izdaja, prokazivanje čak i od strane članova obitelji i bliskih prijatelja, progon, mučenja, teške i dugotrajne zatvorske kazne, pa čak i smrtna kazna.
Ugledna organizacija Otvorena vrata (Open Doors), koja pomno prati stanje u državama u kojima su vjerske slobode ozbiljno ugrožene, imenovala je Iran kao osmu zemlju na popisu od pedeset zemalja u kojima je na snazi ozbiljan progon kršćana. Iran se u pitanju zlostavljanja kršćana nalazi u društvu sa Sjevernom Korejom, Afganistanom i Sudanom.
Nedavni izvještaj Otvorenih vrata tvrdi: ”U Iranu kršćanstvo smatraju prijetnjom islamskom identitetu Republike. Obraćenici na kršćanstvo predstavljaju najveću skupinu kršćana u Iranu i najviše su progonjeni. Zatvaranje i zlostavljanje su redovita pojava za svakoga tko se uključi u kršćansku službu ili evangelizaciju” (https://www.opendoorsusa.org/christian-persecution/world-watch-list/, https://www.opendoorsusa.org/christian-persecution/world-watch-list/iran/.)
Ukratko, u Iranu ostavljanje islama i prihvaćanje kršćanstva je životno opasna odluka, nemoguća bez čvrstog osobnog osvjedočenja.
Da je tome tako, potvrđuju i životne sudbine skupine Iranaca koji svoje utočište i zaštitu od vjerskog progona traže u Hrvatskoj, zemlji koja svojim zakonima i ustavom štiti vjersku slobodu svakoga, uključujući i slobodu na javno vjersko očitovanje i promjenu vjeronazora. Radi njihove osobne sigurnosti ne želimo zasad zadirati u njihove životne priče.
Dovoljno je naglasiti da su svi oni već dobro osjetili na vlastitoj koži što znači biti prognan iz obitelji i društvene zajednice, zlostavljan, praćen, zatvaran, pretučen, kao i što znači živjeti u ozračju stalne životne opasnosti.
U raznima zemljama Europske unije u ovom trenutku privremeno živi poveća skupina Iranaca koji, poput skupine u Hrvatskoj, mole da im se omogući ostajanje u Europi zbog ozbiljnog vjerskog progona u Iranu.
Hrvatska se još uvijek sjeća što znači biti prognanikom i izbjeglicom. U svojoj vlastitoj velikoj ratnoj nevolji prije dvadeset i pet godina Hrvatska je u svoj zagrljaj velikodušno primila stotine tisuća izbjeglica i prognanika iz okupiranih dijelova Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.
Vlasti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Austriji, poput vlasti u Hrvatskoj, sučeljavaju se s ozbiljnim dvojbama što učiniti s azilantima iz Irana. Iz različitih izvora organizacija u Europskoj uniji koje se brinu o zaštiti iranskih izbjeglica i njihovom dušobrižništvu pristižu informacije da vlasti tih zemalja sporo i nevoljko donose pozitivnu odluku o trajnom prihvaćanju iranskih izbjeglica.
Slično je i u Hrvatskoj, a razlozi ovoj sporosti nalaze se u nerazumijevanju donositelja odluka o stvarnom stanju vjerskih nesloboda u Iranu, njihovoj sumnjičavosti u iskrenost iskustva ”obraćenja” bivših sljedbenika islama, a ponajviše zbog straha da bi se prihvaćanjem iranskih izbjeglica mogli narušiti snošljivi odnosi s Iranom.
Valja imati na umu da Iranu nikako ne odgovara situacija u kojoj bi europske države s naklonošću gledale na sve veći broj izbjeglica koje napuštaju Iran zbog vjerskog progona.
Predstavnici iranskih vlasti rado ostavljaju dojam da je Iran vjernički snošljivo pluralističko društvo. Primjerice, na nedavno održanoj godišnjoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj veleposlanik Islamske Republike Iran Mohammad Reza Sadegh pozitivno se osvrnuo na religijski pluralizam naglasivši ”važnost međusobnog upoznavanja kako bi se svekolike slobode što bolje ostvarile”.
Međutim, samo je djelomično istina da Iran poštuje vjersku slobodu svojih građana i to samo kad je riječ o etno-vjerskim skupinama s povijesnom dugotrajnošću na prostorima koje danas pokriva Iran.
Američki State Department izvještava da Ustav Irana navodi da su ”u okvirima određenim zakonom zoroastrijanci, židovi i kršćani jedine priznate vjerske manjine kojima je dopušteno da prakticiraju svoja verovanja”. Međutim, izvještaj dodaje da su čak i pripadnici tih ”priznatih” vjerskih zajednica nerijetko zatvarani, maltretirani i podložni vjerskoj diskriminaciji.
Ni jedan od njih nije napustio Iran iz gospodarskih razloga ili zbog ratne pogibelji. Svi su se oni našli u Hrvatskoj zbog ozbiljne ugroze vlastitih života jer su se, još dok su živjeli u Iranu, usudili napustiti islam i prihvatiti kršćanski vjeronazor.
Površnom analizom netko bi vrlo lako mogao zaključiti da, premda u Iranu kršćanima ne cvjetaju ruže, situacija i nije tako loša, tim više što je Iran potpisnik Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima koja obvezuje sve zemlje potpisnice na poštivanje prava ”na slobodu mišljenja, savjesti i vjere” svojih građana (članak 18).
Nažalost, upravo se činjenica da je Iran potpisnik te Deklaracije često i koristi u odbijenicama koje iranski tražitelji azila primaju nakon dugog čekanja. Drugim riječima, iranskim azilantima želi se poručiti da su njihovi zahtjevi neutemeljeni jer se Iran službeno deklarira kao zemlja koja poštuje vjerski pluralizam.
(Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, članak 18).
U Iranu ta naizgled mala razlika u stvarnim sudbinama mnogih obraćenika na kršćanstvo predstavlja razliku između života i smrti.
Drugim riječima, ukoliko se Hrvatska ogluši na molbe iranskih izbjeglica da im se omogući ostanak u Hrvatskoj, takvim ih odlukama prepušta nemilosti iranskih vlasti koje će ih u slučaju prinudnog povratka zasigurno podvrći zlostavljanju, mučenjima i gotovo sigurnoj smrtnoj opasnosti.
Upravo zbog toga izbjeglice iz Irana znaju reći: ”Ako nas hrvatske vlasti vrate natrag u Iran, to je isto kao da su nas i sami osudili na smrt”.
Hrvatska je dovoljno velika da u svojem okrilju nađe mjesta i za trideset kvalitetnih mladih ljudi iz Irana koji u ovim tegobnim vremenima traže njezinu zaštitu.
U njoj ima mjesta i za nekoliko stotina izbjeglica iz raznih drugih zemalja u kojima bjesne svakojako nasilje i nemilosrdna ratna stradanja.
Hrvatska se još uvijek sjeća što znači biti prognanikom i izbjeglicom. U svojoj vlastitoj velikoj ratnoj nevolji prije dvadeset i pet godina Hrvatska je u svoj zagrljaj velikodušno primila stotine tisuća izbjeglica i prognanika iz okupiranih dijelova Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.
U Iranu kršćanstvo smatraju prijetnjom islamskom identitetu Republike. Obraćenici na kršćanstvo predstavljaju najveću skupinu kršćana u Iranu i najviše su progonjeni. Zatvaranje i zlostavljanje su redovita pojava za svakoga tko se uključi u kršćansku službu ili evangelizaciju
Konačno, Republika Hrvatska ima i obvezu prema međunarodnoj zajednici, poglavito prema Ujedinjenim narodima, jer je i sama potpisnica Opće deklaracije o ljudskim pravima, da će prihvatiti ljude iz trećih zemalja čiji su životi neposredno ugroženi.
Hrvatska je napokon to i sama izrekla vlastitim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji u članku 6 kaže: ”Zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti određenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju”.
Stoga otvorimo srce, izrazimo sućut, prihvatimo izbjeglice, prevladajmo predrasude i spasimo njihove živote!
Tihomir Kukolja
direktor projekta Renewing Our Minds – Obnova uma
Još tekstova ovog autora:
- Naš neprihvaćeni poklon izbjeglicama u Slavonskome Brodu
- Ne krivimo izbjeglice
- Izbjeglice nisu teroristi
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.