Damir Grubiša
Javno mnijenje se odavno bavi kvalitetom političara na vlasti. To posebno čine javni mediji u demokratskim zemljama. U nedemokratskim zemljama takve rasprave, očito je, nema, iz samorazumljivih razloga.
A kada se povela rasprava o kvaliteti vlade u Sjedinjenim Američkim Državama, na samom početku razvoja demokracije i kada su političari odvratili napadom na medije što se bave time, Thomas Jefferson im je odgovorio: bolje je imati novine bez vlade, nego vladu bez novina…
Naravno, u to doba su novine bile jedini javni mediji, a Jefferson je smatrao da novine imaju pravo propitkivati i vladu i njene ministre, ocjenjivati ih, pa čak i ogovarati ih.
Tako je i kod nas predsjednik Republike stao ocjenjivati vladu, odnosno njezine ministre. Samo što Milanović ipak nije Jefferson, a od medija jedini je portal Indeks prihvatio Jeffersonov izazov pa je objavio karijere ministara u Plenkovićevoj vladi.
Povod je bio verbalni udar Milanovića po ministru obrane Mariju Banožiću, koji ga je kroz prizmu njegove karijere nazvao činovnikom koji nikada u životu prije funkcije ministra nije radio ništa vrijedno spomena.
Indeksov komentar bio je da Banožić nema ni sekunde iskustva ni rada u realnom sektoru.
I doista, ova je tema posebno važna za politologiju, koja se, između ostaloga, bavi i analizom profesionalnih političara.
Austrijski sociolog Max Weber je tome posvetio i djelo koje je osnovni vademecum svakog istraživača politike, a trebao bi biti i onih koji se žele baviti politikom kao svakodnevnim poslom.
Banožić je zapravo idealni profil za ministra turizma Sjeverne Hrvatske: i doista, Banožić je bio pročelnik za kulturu i turizam, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj je napravio strjelovitu karijeru, da bi 2019. postao ministar državne imovine, a 2020. ministar obrane
Njegova se knjiga i zove ”Politika kao profesija”, i u njoj Weber analizira stručnu dimenziju profesionalnih političara.
Za njega je profesionalna politika u demokratskim društvima najpogodnija za pripadnike onih struka koje se mogu lako reintegrirati u društvo nakon isteka njihovih funkcija odnosno mandata, da bi se tako vratili svojoj osnovnoj profesiji.
Zato su za njega najpogodnije struke za profesionalne političare odvjetnička, novinarska i akademska – dakle nastavnička, i to prvenstveno na sveučilišnoj razini. Profesionalni političari mogu biti i liječnici i svi drugi koji obavljaju neku samostalnu aktivnost, koja ne ovisi o mogućnostima korupcije ili ucjene.
Ako sada pokušamo primijeniti Weberovu analizu na hrvatsku vladu, vidjet ćemo da u hrvatskoj vladi ima i ljudi koji odgovaraju tom profilu profesionalnog političara, ali ima još i više ljudi koji su tu upali samo zato što ih je progurala njihova stranka.
Weber govori i o tome, da političar koji želi živjeti od politike mora imati neki zaokruženi stručni profil, dakle treba da je po mogućnosti završio neko akademsko obrazovanje.
Što se toga tiče, rečeni ministar obrane Mario Banožić ima zadovoljavajuće akademsko obrazovanje: završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, poslijediplomski studij i doktorski studij, dakle ima pravo da nosi titulu doktora znanosti.
Taj njegov doktorat znanosti, čija se kopija nalazi u Zbirci doktorata i magisterija Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Hrvatskoj, nosi naslov: ”Marketing selektivnih oblika turizma u kontinentalnoj Hrvatskoj”.
Katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice navodi još devet drugih njegovih radova, o razvoju javne uprave, o razvoju memorijalnog turizma, o razvoju biciklističkih ruta u Hrvatskoj, o zdravstvenom turizmu, o regionalnim vinskim cestama Panonske Hrvatske…
Zapravo, idealni profil za ministra turizma! I doista, Banožić je bio pročelnik za kulturu i turizam, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj je napravio strjelovitu karijeru, da bi 2019. postao ministar državne imovine, a 2020. ministar obrane.
E sad, da slučajno postoji mjesto ministra turizma Sjeverne Hrvatske (ili Panonske Hrvatske), Banožić bi najvjerojatnije bio idealna osoba za to.
Doduše, ne za mjesto ministra turizma uopće, jer je poznato da se hrvatski turizam oslanja na teritorije uz jadransku obalu, odakle bi se najlogičnije morali regrutirati ministri turizma.
No Banožić je ministar obrane – i tu vrijedi Indeksova primjedba da ”on nema ni sekunde u realnom sektoru”.
Realni sektor bi, u ovom slučaju, bilo područje obrane, vojske, rata i mira. HDZ je mogao naći takvu osobu iz svojih redova, s iskustvom ili školovanjem, pa i radovima iz tog područja.
Ovako, Milanović kao da ima pravo: krivi čovjek na krivom mjestu.
Ali ništa neobičnoga. Ima još takvih krivih ljudi na krivom mjestu. Jedna od njih je i ministrica turizma i sporta, Nikolina Brnjac. Ona je svoju karijeru počela 2002. kao asistentica na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, i ona je tu i magistrirala i doktorirala.
Njezin doktorat je nosio naslov: ”Identifikacija relevantnih kriterija za definiranje mreže intermodalnih terminala”, a ostalih 25 radova navedenih u toj bibliografiji odnose se na intermodalni prijevoz u Hrvatskoj, rizicima u kontejnerskom terminalu Zagreb, integraciji željezničkih linija, intermodalnim terminalima i slično.
Dakle, idealni profil za ministra – prometa, infrastrukture (doduše, Ministarstvo nosi naziv i – ”mora”). Za što je, pak, izabran Oleg Butković, u čijoj biografiji piše ”2008. – doktorski studij na Pomorskom fakultetu u Rijeci”, ali u NSK nema traga ni o jednom stručnom ili znanstvenom radu dotičnoga, što bi značilo da je samo odslušao doktorski studij, ali nije napisao doktorsku tezu niti je obranio.
A tko želi više saznati o kvaliteti demokratskog vodstva, odnosno leadershipa u Hrvatskoj, može pročitati odličnu analizu, doktorat Davorke Budimir, pod naslovom ”Političke elite u postsocijalizmu: obrasci regrutacije i obilježja političke elite u Hrvatskoj nakon 1990. godine”. Pa će mu biti jasno zašto se Max Weber okreće u grobu, a Milanović šizi na ovoj strani svijeta
Doduše, inženjer je pomorskog prometa iz Rijeke, a 2000. obavio je, izgleda, ”kadeturu na motornom brodu Sveti Nikola”.
Dakle, i sami vladini podaci su nepotpuni. A pogotovo za ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, za kojega ne postoje podaci što je radio do 1990. godine – je li uopće postojao, je li završio neku srednju školu, je li bio zaposlen? Ili se stidi onoga što je radio prije ”pobjede demokracije”?
Ali hrvatska vlada ne treba se puno brinuti za ove razne krive ljude na krivim mjestima. Demokracija se, što se tiče kvalitete profesionalnih političara, prilično srozala u razdoblju kada je pobijedila komunizam i uspjela srušiti Berlinski zid.
U prekosusjednim nam zemljama događa se ista stvar: Sebastian Kurz, nezavršeni student prava – valjda mu je bilo dosadno slušati uvažene profesore Bečkog sveučilišta – postao je ministar vanjskih poslova također ”bez sekunde radnog iskustva u realnom sektoru”.
A slično je i u Italiji: ministar vanjskih poslova postao je Luigi Di Maio, koji studira prvo informatiku, a onda pravo, pa i njemu postaje dosadno i posvećuje se profesionalnoj politici – kao ministar vanjskih poslova, i on čak i bez sekunde zaposlenja prije toga.
A tko želi više saznati o kvaliteti demokratskog vodstva, odnosno leadershipa u Hrvatskoj, može pročitati odličnu analizu, doktorat Davorke Budimir, pod naslovom ”Političke elite u postsocijalizmu: obrasci regrutacije i obilježja političke elite u Hrvatskoj nakon 1990. godine”.
Pa će mu biti jasno zašto se Max Weber okreće u grobu, a Milanović šizi na ovoj strani svijeta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
- Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
- Političari kakve, očito, zaslužujemo
- Finska premijerka Sanna Marin: hm, ta nova politička kasta
- Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
- Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
- Što hitnija europeizacija Ukrajine
- Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir
