Hrvatski ”beskrajni dan”

Komedija Beskrajni dan (Groundhog Day) Harolda Ramisa sigurno je jedan od najuspješnijih filmova kod hrvatskih gledatelja, prikazan bezbroj puta na svim vodećim kanalima. Sjajni Bill Murray igra neviđeno antipatičnog i bahatog TV voditelja vremenske prognoze, koji jednom godišnje mora izvještavati iz američkog gradića u kojem prema nacionalnoj tradiciji simpatični svizac na točno određeni datum dobiva ulogu ”pravog” meteorologa.

 

Kako to često biva u dobrim američkim filmovima, u ime kozmičke pravde – i odlične zabave – snježna mećava omete povratak snobovske TV zvijezde u velegrad, i tako se naš junak, ponajviše ”kažnjen” zbog svojeg odvratnog karaktera, nađe u vremenskoj klopci, budeći se jutro za jutrom u hotelskoj sobi, proživljavajući stalno jedan te isti dan, koji uopće nije htio doživjeti ni jednom, a kamoli više puta. I kako pristojna dramaturgija nalaže, Bill Murray u tih bezbroj istih dana prolazi kroz proces učenja o sebi samom, da bi na kraju, nakon mnogo smijeha i peripetija, doživio značajnu transformaciju nabolje.

 

Osvrnuvši se na 2013, a i na mnoštvo godina prije nje, Hrvatska, a zapravo svi mi, proživljavamo istu takvu vremensku klopku, samo bez holivudske dramaturgije i smijeha, i bez procesa učenja. Da je ovo klasična politička kolumna, sada bih trebala natenane secirati poteze hrvatske Vlade ili, bolje rečeno, njihov dramatični nedostatak.

Zašto već godinama u Hrvatskoj proživljavamo ne beskrajni dan, već beskrajnu, jednu te istu godinu, zatvoreni u vremenski stroj vlastite nemoći? Sigurno zato što nam je politička klasa, ako i stavimo na stranu pljačku i korupciju, uglavnom i neovisno o ideološkoj orijentaciji, nekompetentna i kukavička, i boji se povući bilo kakav potez koji bi ugrozio izborni rezultat za sljedeći mandat

 

”Nemoj pasti u zamku i govoriti o vrijednosnim stavovima hrvatskih građana – na nama novinarima je da prozivamo hrvatsku politiku za stanje u kojem se zemlja nalazi”, često govori jedna moja kolegica, sjajna politička komentatorica. Oni su izabrani, i oni su najodgovorniji. I doista, ta formula u tradicionalnom poimanju demokracije sasvim stoji, samo što postoji i drugi preduvjet funkcioniranja istog tog sustava – a to je osobna odgovornost za vlastiti život, ali i za život zemlje u kojoj živiš.

 

Pa zašto onda već godinama u Hrvatskoj proživljavamo ne beskrajni dan, već beskrajnu, jednu te istu godinu, zatvoreni u vremenski stroj vlastite nemoći?

 

Sigurno zato što nam je politička klasa, ako i stavimo na stranu pljačku i korupciju, uglavnom i neovisno o ideološkoj orijentaciji, nekompetentna i kukavička, i boji se povući bilo kakav potez koji bi ugrozio izborni rezultat za sljedeći mandat.

 

Ali i zato što se hrvatski građani i naše civilno društvo – izuzev kada su u pitanju konzervativne udruge uz blagoslov i pomoć Crkve – nisu organizirali i iznjedrili novu političku elitu, za koju bi imalo smisla izaći na izbore.

 

Uglavnom, tzv. obični ljudi pokušavaju pobjeći iz zamke beskrajne godine, uzdajući se u vlastite snage i odlaze u svijet, ili se pak kolektivno odajemo najdražem sportu – tko nam je sve kriv za našu situaciju, koga bi sve trebalo strpati u zatvor (neki već predlažu i prijeke sudove), koja je vlast najodgovornija za sadašnje stanje, tko sve želi ugroziti davno stečena radnička prava, kako su investitori, a naročito strani, uglavnom svi ”zločesti”, jer možda će i plaćati plaće, ali žele i odličnu zaradu od onog što su uložili, dok ovi pak odgovaraju da radnici traže kruha preko pogače, tko nas sve želi ekološki uništiti, kako su nas glave došle i neviđena korupcija i pljačka u privatizaciji, kako i točno koga politički kadrovira svaka vlast – sve uvijek samo djelomično neosporno i točno, dok istovremeno ništa od toga ne nudi izlaz iz vremenskog stroja hrvatske beskrajne godine.

 

Potom i u medijima shizoidno mahnitamo – jedan dan svi plaču nad brojem nezaposlenih, drugi se dan prebrojavaju radna mjesta u sivoj ekonomiji, a treći pak dan ustanovljuje da su svi skijaški aranžmani prodani, i da servisi skijaške opreme rade dan i noć ovih dana, jer je potražnja golema.

Živimo u zemlji u kojoj je aktualna vlast najviše razočarala vlastite pristaše, a potom i sve ostale, ali u kojoj glavna opozicijska stranka nije u stanju na tome politički kapitalizirati, ne uspijevajući zasjati ni u jednom trenutku. Ali zato kapitaliziraju konzervativni i populistički pokreti, kako to obično i biva u takva opasna vremena, u kojima sa scene sve više nestaje bilo kakva kompetentna politička klasa s liderskom snagom

 

Ipak, svi najviše počnu vikati ako je na vidiku bilo kakva promjena, a univerzalno vlada također najsnažnije uvjerenje da smo ekskluzivni u svojom pehovima i nedaćama za koje, naravno, nismo nimalo odgovorni – kao da druge zemlje bivšeg Istočnog bloka nisu proživjele slične transformacije, ali su ipak nešto od sebe učinile.

 

Ponekad glas u javnosti dobiju oni koji su, uzdajući se u vlastite sposobnosti, postigli uspjeh izvan Hrvatske, kao znanstvenici, umjetnici ili poduzetnici. Kratko vrijeme su uzdizani u visine, a onda jalna javnost pronađe neki način da zatre njihove glasove, jer previše podsjećaju na mogućnost da je uspjeh moguć – bez prevare, zloupotrebe ili dodijeljenih beneficija.

 

Živimo u zemlji u kojoj je aktualna vlast najviše razočarala vlastite pristaše, a potom i sve ostale, ali u kojoj glavna opozicijska stranka nije u stanju na tome politički kapitalizirati, ne uspijevajući zasjati ni u jednom trenutku. Ali zato kapitaliziraju konzervativni i populistički pokreti, kako to obično i biva u takva opasna vremena, u kojima sa scene sve više nestaje bilo kakva kompetentna politička klasa s liderskom snagom.

 

I zato ulazimo u novu godinu kao zemlja u kojoj manjine gube prava, i još uvijek se drže mise za zločinca Antu Pavelića, a Crkva je neugodno zatečena otvorenošću pape Franje. Ali zato nikada ne razgovaramo o individualnoj odgovornosti svakog od nas, nigdje nema ni osobnog ni nacionalnog ogledala – već su svuda retrovizori koji traže tuđe pogreške, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti.

 

U nedavnom intervjuu tjedniku Globus ruska zelena aktivistica Jevgenija Čirikova je rekla: ”Značenje Kremlja je preuveličano. Nije on problem. Ruske su glave problem i ono što je u njima. Taj mentalitet treba mijenjati. Kremlj nastaje tamo gdje ima podlogu za to.”

 

I hrvatska beskrajna godina ima svoju podlogu – a to smo svi mi. I zato nam želim izlazak iz vremenskog stroja, i suočavanje s vlastitim mogućnostima i izazovima na osobnoj, a onda i na nacionalnoj, društvenoj razini. Jedino tako 2014. može kliknuti, i pretvoriti se u istinski novu godinu za sve nas.

 

(Prenosimo s tportala)