autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini

Autor: Drago Pilsel / 17.08.2020. Leave a Comment

Drago Pilsel

Drago Pilsel

Prigoda koju su stvorili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i srbijanski mu kolega Boris Tadić u Vukovaru, odnosno riječima isprike potonjega kod masovne grobnice na Ovčari (Josipović je bio i u Paulin Dvoru, u Varivodama i drugdje), što su mnogi zaboravili u komentarima nakon ovogodišnjeg obilježavanja 25. godišnjice ”Oluje” (mi stalno izmišljamo neki ”nulti, prvi korak”, kao da povijest počinje vladajućima), potiču me da ovdje postavim važno pitanje i potaknem na razmišljanje.

Pitam se i pitam vas: kada će stići to pravo pokajanje koje se zaziva na tim važnim i visokim političkim gestama? Trebamo li čekati da generacija onih koji su bili akteri belaja, svi, dakle, nestanu, kao što se dogodilo u mojoj rodnoj Argentini ili kajanje i pomirenje može nastupiti ako ne baš sada, onda ubrzo?

Ispričat ću, stoga, kako je išlo u Argentini i kako je bilo s mojom, tamo, matičnom Crkvom koja se bila uprljala i to prejako. Naime, noć prije nego što je argentinski general Jorge Rafael Videla zajedno s admiralom Juliom Masserom i zapovjednikom zrakoplovnih snaga komodorom Raulom Agostijem pokrenuo vojni udar i preuzeo vlast u Republici Argentini, vrh Argentinske biskupske konferencije se sastao s članovima Vojne hunte.

Kako je 24. ožujka 1976. na sam dan vojnog udara izjavio tadašnji predsjednik argentinskog episkopata mons. Tortolo, ujedno i vojni biskup, Crkva je željela doprinijeti ”uspostavljanju reda u državi”. Od tog su trena biskupi stali podržavati vojni režim koji je vladao Argentinom do 10. prosinca 1983., kada je ponovno vraćena vlast demokratski izabranim vladarima, a pod kojem je mučeno, ubijeno ili nestalo oko 30 tisuća građana, među kojima i 200 beba rođenih u tamnici.

U jednom svom pismu vjernicima argentinski su biskupi 15. svibnja 1976. poručili da ”organi sigurnosti ne mogu djelovati bez greške i da je potrebno prihvatiti stanovite drastične rezove koje zahtijeva složenost situacije kako bi se obranilo opće dobro i kako bi se zemlja spasila od marksističkih rješenja”

Crkva je krajem 1975. najavljivala da se, kako reče generalni vikar vojske, mons. Victorio Bonamín na jednoj večeri u luksuznom hotelu Plaza: ”približava jedno razdoblje pročišćenja”. Naime, oružane su se snage voljom parlamenta za vrijeme predsjednikovanja Perónove udovice Isabel Martínez de Perón, već tada godinu dana borile u prašumi i šumama pokrajine Tucumán, gdje su se lijeve terorističke paravojne snage uspješno na više mjesta bile utaborile zadavši vojsci teške udarce.

Spomenuti je biskup u jednoj propovijedi 5. siječnja 1976. izjavio da je u ”Božjim planovima bilo zapisano da Argentina nije mogla izgubiti svoj ponos i svoju veličinu, te da ju je spasio njen naravni branitelj – vojska”.

Argentinsko se društvo lagano dijelilo između onih koji nisu marili ili su podržavali tlačenje siromaha i ljevičara koji su željeli promjene i koji su sve više bili prisutni u institucijama civilnog društva, primjerice, na sveučilištu. No silovitost i sistematičnost kršenja ljudskih prava nakon što su generali u ožujku 1976. zauzeli vlast (bilo mi je tada 14 godina) pokazalo je da se sukob s ljevicom duže planirao i da je jedan od ciljeva bio potpuno ju razoriti ne mareći za ljudske gubitke.

Građanski rat ili ”prljavi rat”, kako ga se nazvalo u argentinskoj publicistici osamdesetih, poprimio je vrlo ružne oznake. Jedna od onih koja je karakterizirala tadašnje argentinsko društvo je bila sljepilo. Tako se i moglo dogoditi da Argentina 1978. organizira i dobije Svjetsko nogometno prvenstvo slaveći, između ostalog i to što je za dolazak do četvrtfinala vlast od Perúa kupila utakmicu koju je, kao što se i dogodilo (6:0), trebala dobiti razlikom od šest golova da bi išla dalje.

I potpisnik ovih redaka se nalazio među onima koji su slavili pobjedu i golove Marija Kempesa protiv Nizozemaca (3:2) na stadionu River Platea udaljen koji kilometar od Škole za mehaniku mornarice u čijim su se podrumima u isto vrijeme izvodila danas svima dobro poznata mučenja i žena i muškaraca, i civila i svećenika kidnapiranih pod sumnjom da su ”surađivali” s ljevičarima ili sami bili u njihovim redovima.

Sljepilo je bilo zahvatilo većinu društva pa i same biskupe koji ”nisu željeli priznati” pa su prešutjeli činjenicu da su eskadroni smrti pod nadzorom vojnih vlasti ubili i dva biskupa: mons. Enriquea Angelellija, pomoćnog biskupa u pokrajini La Rioja, koji je zaustavljen, izvučen iz vozila, pretučen i ubijen 4. kolovoza 1976. u blizini lokaliteta Punta de los Llanos, i mons. Carlosa Poncea de Leóna, biskupa grada San Nicolás u pokrajini Buenos Aires, izrešetanog 11. srpnja 1977.

Biskupi su prešutjeli ta ubojstva, ali i smaknuće dvadesetak svećenika i redovnika i desetak bogoslova, među kojima i ubojstvo troje svećenika i dva bogoslova palotinca koji su 4. srpnja 1976. strijeljani u središtu grada Buenos Airesa u župi koju su vodili. Svećenici koji su mjesecima bili kidnapirani i zlostavljani, a kasnije oslobođeni, njih 48, nikad nisu tada dobili javnu potporu svojih biskupa. Izdvajam trud tadašnjeg provincijala isusovaca u Argentini, Jorega Bergoglija (papa Franjo), koji se trudio i uspio izvući iz zatvora dvojice svojih svećenika.

Do dana današnjega se ne zna ništa za sudbinu petnaestak svećenika, redovnika i redovnica i bogoslova, nestalih, kao i tisuće drugih građana i građanki.

S druge pak strane, crkveni su ”velikodostojnici” vrlo glasno širili potporu vojnom režimu i često izjavljivali stvari zbog kojih su mnogi vjernici napustili Crkvu. Evo nekih primjera:

– U jednom svom pismu vjernicima argentinski su biskupi 15. svibnja 1976. poručili da ”organi sigurnosti ne mogu djelovati bez greške i da je potrebno prihvatiti stanovite drastične rezove koje zahtijeva složenost situacije kako bi se obranilo opće dobro i kako bi se zemlja spasila od marksističkih rješenja”.

– Apostolski (papinski) nuncij u Argentini, mons. Pio Laghi je 27. lipnja 1976. izjavio da se pravda mora uvažavati ”dokle je moguće” i da su ”Crkva i oružane snage pobratimljene u spašavanju zemlje od agresivne strane ideologije”, ali da ”Crkva daje potporu vojnim snagama u poštivanju ljudskih prava” (?!).

Biskupe je najviše zanimalo kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini. Međutim, njihova je Komisija za pravdu i mir sredinom rujna iste godine, više od mjesec dana nakon ”Oluje”, iako je znala za svirepa ubojstva srpskih civila ipak ih je ignorirala, kao i opetovana obećanja dana Ivanu Pavlu II. da će promovirati pravdu i mir, slogu i jedinstvo, solidarnost i ravnopravnost

– Biskup grada Mendoze mons. Olimpo Maresma je 9. rujna 1976. rekao da su ”zlo i neprijatelji ukorijenjeni u samome biću Argentinaca”, i da ”rat protiv njega mora biti sveukupan”.

– Predsjednik tadašnje Argentinske biskupske konferencije (mons. Tortolo) je 17. listopada 1976. u obraćanju vojnim snagama kazao da vojnici imaju samo dvije mogućnosti za biranje: ”biti vjerni ili izdajnici Boga i domovine”.

– Mons. Plaza, pomoćni biskup u gradu La Plata i generalni vikar policije je u svibnu 1977. rekao da postoje ”loši Argentinci koji odlaze iz zemlje kako bi se izvana organizirali protiv nje i koji su unutar Argentine podržani od onih koji šalju protudržavne vijesti prema van i koji optužuju oružane snage za sustavno kršenje ljudskih prava”.

– Mons. Antonio Quarracino, biskup grada Avellanede, pored Buenos Airesa i budući nadbiskup Buenos Airesa (prije Jorgea Bergoglija – pape Franje) te kardinal, u prosincu 1979. izjavio je da u ratu ”argumenti i granice etike ulaze u prostor sjena i mraka”.

– Generalni vikar vojske mons. Bonamín je u ožujku 1981. u predsjedničkoj palači, govoreći pred vođom vojne hunte Videlom, izjavio da će ”članovi Vojne hunte biti glorificirani od budućih generacija”.

– Kasniji je vojni biskup mons. Medina 11. travnja 1982. rekao da je ”ponekad fizička represija potrebna, nužna i legitimna”.

– Kardinal Juan Carlos Aramburu, nadbiskup Buenos Airesa je 19. studenog 1982. u izjavi za talijanske novine Il Messagero rekao da u Argentini ”nema masovnih grobnica” i da svakom lešu pripada odgovarajući lijes, odnosno, da su optužbe o ratnim zločinima lažne i da se ”sve dogodilo prema propisima”.

– Već spomenuti je mons. Plaza prilikom suđenju bivšim vojnim vođama 21. svibnja 1985. (nakon povratka demokracije) istaknuo: ”To je svinjarija, to je revanšizam ljevičarskih snaga, to je Nüremberg naopako, proces u kojem kriminalci sude onima koji su pobijedili terorizam”.

Ipak, djelovanjem raznih komisija za utvrđivanje istine o događajima za vrijeme vojne vlasti su razotkrile istinu na vidjelo dana pa su se neki biskupi počeli javno i zgražati. Među njima i spomenuti nuncij, Pio Laghi koji je 27. travnja 1995., baš u doba kada su se hrvatske oružane snage pripremale na obračun s vojnicima i civilima u tzv. Krajini, rekao: ”Kako sam mogao pretpostaviti da sam imao posla s monstrumima koji su bili sposobni ljude bacati u rijeku (Río de la Plata, op. D. P.) iz helikoptera i aviona i činiti slična stravična djela? Mene se optužuje da sam sve to prešutio, a moj jedini grijeh je taj da nisam znao što se stvarno događa!”

Isti je nuncij tom prilikom kazao da je povodom ”nesreće” biskupa Angelellija u La Rioji zatražio zračni prijevoz od generala Suáreza Masona (jednog od zloglasnih mučitelja, op. D. P.), ali da su mu kardinal Primatesta i drugi biskupi rekli da se ne radi o ubojstvu već o prometnoj nesreći jer im je tako saopćila vojska.

Godine su prolazile, a s njima su se množile geste kajanja Ivana Pavla II. Sredinom 1995., biskup grada Santa Fé, Edgardo Storni je izjavio da ”Crkva ne treba napraviti ispit savjesti niti moliti oprost od argentinskog društva”. Ali je taj oprost bio neminovan i izrekao ga je konačno u gradu Córdobi, pred oko 100 tisuća vjernika okupljenih na središnjoj proslavi jubilejske 2000. godine u Argentini predsjednik Argentinske biskupske konferencije, nadbiskup grada Paraná, mons. Estanislao Karlić, porijeklom Hrvat.

Vjeran konkretnosti Papine geste kajanja, Karlić je precizno izrazio crkveno kajanje zbog ”neodgovorne šutnje crkvenog vodstva kada su mnogi kršćani sudjelovali u ugnjetavanju sloboda, u mučenjima, u političkim progonima u ideološkoj nepopustljivosti, u bitkama i u ratu koji je proizveo toliko besmislenih smrti u zemlji”.

Sljepilo je bilo zahvatilo većinu društva pa i same biskupe koji ”nisu željeli priznati” pa su prešutjeli činjenicu da su eskadroni smrti pod nadzorom vojnih vlasti ubili i dva biskupa: mons. Enriquea Angelellija, pomoćnog biskupa u pokrajini La Rioja, koji je zaustavljen, izvučen iz vozila, pretučen i ubijen 4. kolovoza 1976. u blizini lokaliteta Punta de los Llanos, i mons. Carlosa Poncea de Leóna, biskupa grada San Nicolás u pokrajini Buenos Aires, izrešetanog 11. srpnja 1977.

Crkvenom kajanju su prisustvovali argentinski ministar obrane Ricardo Lopez Murphy i zapovjednik Glavnog stožera Oružanih snaga general Ricardo Brinzoni, koji su sa svoje strane zatražili od rodbine nestalih da prihvate pomiriteljsku ruku vojske i da se ”zajednički nađe jedna maramica nad kojom će i jedni i drugi zajedno plakati”.

Oni koji su sačinjavali episkopat 2000. godine nisu bili posvećeni kada je Argentina ušla u diktaturu. Znači da je trebalo čekati da biskupi koji su kumovali zločinima umru ili budu umirovljeni kako bi episkopat donio jedan tako iskren pokajnički dokument.

Za očekivati je da će se slično dogoditi i u hrvatskom slučaju.

I to bi trebao biti odgovor onima koji se pitaju hoće li se ikad hrvatski katolici ispričati i javno pokajati zbog ratnih zločina Tuđmanove vlasti i politike u kojima su sudjelovali, jer, oh, Bože, što li priječi hrvatske biskupe da se u posebnoj izjavi ispričaju za zločine ustaša i drugih Hrvata, od Jadovna do Jasenovca?!

Ali također je istina da su argentinski biskupi učinili ovaj korak nakon što ih je Papa javno i izričito na to pozvao.

Imajući u vidu da se u pojedinim biskupskim kajanjima, kao što je bilo ono kardinala Josipa Bozanića (te iste jubilejske 2000. godine), nema ni riječi o konkretnim zlodjelima Hrvata katolika, moguće je vjerovati da sadašnji hrvatski biskupi još uvijek nemaju namjeru priznati krivnju ni vlastitu ni svojih vjernika.

Teško je očekivati da će ”najvažniji” čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji Tuđmana naziva ”velikim graditeljem”, učiniti išta značajno u priznanju grešnosti režima, ali i katolika u njemu čija je politika prouzročila na desetke tisuća mrtvih, ranjenih i raseljenih osoba, kako u Drugom tako u Domovinskom ratu.

Argentinski primjer valjan je, važan i poučan za Hrvatsku. Ma što biskupi šutjeli o tome.

Možda će mi se predbaciti što previše i prečesto prozivam hrvatske katolike. A zašto ne bih?! Ta, ja se pozivam na same hrvatske biskupe.

Oni su, po mom mišljenju, u najjačem dokumentu hrvatskog episkopata od samostalnosti na ovamo, onog iz svibnja 1995., u povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svjetskoga rata (u Europi) kazali da je ”nužno tražiti i poštovati istinu o žrtvama”, jer ”nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem, napisali su biskupi: ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?” A zatim: ”Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Biskupe je najviše zanimalo kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini. Međutim, njihova je Komisija za pravdu i mir sredinom rujna iste godine, više od mjesec dana nakon ”Oluje”, iako je znala za svirepa ubojstva srpskih civila ipak ih je ignorirala, kao i opetovana obećanja dana Ivanu Pavlu II. da će promovirati pravdu i mir, slogu i jedinstvo, solidarnost i ravnopravnost.

Generalni vikar vojske mons. Bonamín je u ožujku 1981. u predsjedničkoj palači, govoreći pred vođom vojne hunte Videlom, izjavio da će ”članovi Vojne hunte biti glorificirani od budućih generacija”  

Svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju, preuzima njihovu krivnju na sebe. I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni.

Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora (Zoran Milanović je upravo rekao da mu se za to, govoreći za eventualnu reakciju vlasti u BiH jer će odlikovati postrojbe HR H-B, fućka), dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli kao što to čine i danas i koji su cijelo desetljeće (a onda i dalje nakon razdoblja Račanove vlade) servisirali HDZ-ovski režim.

Biskupi su 1995. željeli da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. ”Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama (…) iako se nakon Drugoga svjetskog rata počast odavala samo žrtvama jedne strane”, napisali su biskupi 1995., ”požurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krvnicima!”

To vrijeme nikako da dođe. Ili sam, pak, ja u krivu?

Želimir Puljić, predsjednik HBK, Josip Bozanić i društvo svojim ponašanjem pokazuju da nisam u krivu. To vrijeme kajanja nikako da dođe!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Porfirije ”ostaje s nama” jer mu zaista značimo mnogo
  • Vidim sličnost između pape Franje i patrijarha Porfirija
  • Pismo budućem patrijarhu srpskom
  • Kaptolski junoša želi ispraviti papu Franju oko Stepinca
  • Muče me jedno nacističko odlikovanje i klevete o Miri Furlan
  • Mira Furlan: Čiste priče nema, moguća je tek kad umreš
  • Što nam je rekla Medeja, Mira Furlan?
  • Ne dijelimo se više po principu ”mi” i ”oni”, ”mi” i ”vi”!
  • Biskup Banije Košić u jurišu na Turke, Srbe i komuniste
  • Ovi nas potresi moraju pretvoriti u bolje ljude

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: Argentina, Crkva, Democroacia, Drago Pilsel

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.