Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini

Prigoda koju su stvorili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i srbijanski mu kolega Boris Tadić u Vukovaru, odnosno riječima isprike potonjega kod masovne grobnice na Ovčari (Josipović je bio i u Paulin Dvoru, u Varivodama i drugdje), što su mnogi zaboravili u komentarima nakon ovogodišnjeg obilježavanja 25. godišnjice ”Oluje” (mi stalno izmišljamo neki ”nulti, prvi korak”, kao da povijest počinje vladajućima), potiču me da ovdje postavim važno pitanje i potaknem na razmišljanje.

Pitam se i pitam vas: kada će stići to pravo pokajanje koje se zaziva na tim važnim i visokim političkim gestama? Trebamo li čekati da generacija onih koji su bili akteri belaja, svi, dakle, nestanu, kao što se dogodilo u mojoj rodnoj Argentini ili kajanje i pomirenje može nastupiti ako ne baš sada, onda ubrzo?

Ispričat ću, stoga, kako je išlo u Argentini i kako je bilo s mojom, tamo, matičnom Crkvom koja se bila uprljala i to prejako. Naime, noć prije nego što je argentinski general Jorge Rafael Videla zajedno s admiralom Juliom Masserom i zapovjednikom zrakoplovnih snaga komodorom Raulom Agostijem pokrenuo vojni udar i preuzeo vlast u Republici Argentini, vrh Argentinske biskupske konferencije se sastao s članovima Vojne hunte.

Kako je 24. ožujka 1976. na sam dan vojnog udara izjavio tadašnji predsjednik argentinskog episkopata mons. Tortolo, ujedno i vojni biskup, Crkva je željela doprinijeti ”uspostavljanju reda u državi”. Od tog su trena biskupi stali podržavati vojni režim koji je vladao Argentinom do 10. prosinca 1983., kada je ponovno vraćena vlast demokratski izabranim vladarima, a pod kojem je mučeno, ubijeno ili nestalo oko 30 tisuća građana, među kojima i 200 beba rođenih u tamnici.

U jednom svom pismu vjernicima argentinski su biskupi 15. svibnja 1976. poručili da ”organi sigurnosti ne mogu djelovati bez greške i da je potrebno prihvatiti stanovite drastične rezove koje zahtijeva složenost situacije kako bi se obranilo opće dobro i kako bi se zemlja spasila od marksističkih rješenja”

Crkva je krajem 1975. najavljivala da se, kako reče generalni vikar vojske, mons. Victorio Bonamín na jednoj večeri u luksuznom hotelu Plaza: ”približava jedno razdoblje pročišćenja”. Naime, oružane su se snage voljom parlamenta za vrijeme predsjednikovanja Perónove udovice Isabel Martínez de Perón, već tada godinu dana borile u prašumi i šumama pokrajine Tucumán, gdje su se lijeve terorističke paravojne snage uspješno na više mjesta bile utaborile zadavši vojsci teške udarce.

Spomenuti je biskup u jednoj propovijedi 5. siječnja 1976. izjavio da je u ”Božjim planovima bilo zapisano da Argentina nije mogla izgubiti svoj ponos i svoju veličinu, te da ju je spasio njen naravni branitelj – vojska”.

Argentinsko se društvo lagano dijelilo između onih koji nisu marili ili su podržavali tlačenje siromaha i ljevičara koji su željeli promjene i koji su sve više bili prisutni u institucijama civilnog društva, primjerice, na sveučilištu. No silovitost i sistematičnost kršenja ljudskih prava nakon što su generali u ožujku 1976. zauzeli vlast (bilo mi je tada 14 godina) pokazalo je da se sukob s ljevicom duže planirao i da je jedan od ciljeva bio potpuno ju razoriti ne mareći za ljudske gubitke.

Građanski rat ili ”prljavi rat”, kako ga se nazvalo u argentinskoj publicistici osamdesetih, poprimio je vrlo ružne oznake. Jedna od onih koja je karakterizirala tadašnje argentinsko društvo je bila sljepilo. Tako se i moglo dogoditi da Argentina 1978. organizira i dobije Svjetsko nogometno prvenstvo slaveći, između ostalog i to što je za dolazak do četvrtfinala vlast od Perúa kupila utakmicu koju je, kao što se i dogodilo (6:0), trebala dobiti razlikom od šest golova da bi išla dalje.

I potpisnik ovih redaka se nalazio među onima koji su slavili pobjedu i golove Marija Kempesa protiv Nizozemaca (3:2) na stadionu River Platea udaljen koji kilometar od Škole za mehaniku mornarice u čijim su se podrumima u isto vrijeme izvodila danas svima dobro poznata mučenja i žena i muškaraca, i civila i svećenika kidnapiranih pod sumnjom da su ”surađivali” s ljevičarima ili sami bili u njihovim redovima.

Sljepilo je bilo zahvatilo većinu društva pa i same biskupe koji ”nisu željeli priznati” pa su prešutjeli činjenicu da su eskadroni smrti pod nadzorom vojnih vlasti ubili i dva biskupa: mons. Enriquea Angelellija, pomoćnog biskupa u pokrajini La Rioja, koji je zaustavljen, izvučen iz vozila, pretučen i ubijen 4. kolovoza 1976. u blizini lokaliteta Punta de los Llanos, i mons. Carlosa Poncea de Leóna, biskupa grada San Nicolás u pokrajini Buenos Aires, izrešetanog 11. srpnja 1977.

Biskupi su prešutjeli ta ubojstva, ali i smaknuće dvadesetak svećenika i redovnika i desetak bogoslova, među kojima i ubojstvo troje svećenika i dva bogoslova palotinca koji su 4. srpnja 1976. strijeljani u središtu grada Buenos Airesa u župi koju su vodili. Svećenici koji su mjesecima bili kidnapirani i zlostavljani, a kasnije oslobođeni, njih 48, nikad nisu tada dobili javnu potporu svojih biskupa. Izdvajam trud tadašnjeg provincijala isusovaca u Argentini, Jorega Bergoglija (papa Franjo), koji se trudio i uspio izvući iz zatvora dvojice svojih svećenika.

Do dana današnjega se ne zna ništa za sudbinu petnaestak svećenika, redovnika i redovnica i bogoslova, nestalih, kao i tisuće drugih građana i građanki.

S druge pak strane, crkveni su ”velikodostojnici” vrlo glasno širili potporu vojnom režimu i često izjavljivali stvari zbog kojih su mnogi vjernici napustili Crkvu. Evo nekih primjera:

– U jednom svom pismu vjernicima argentinski su biskupi 15. svibnja 1976. poručili da ”organi sigurnosti ne mogu djelovati bez greške i da je potrebno prihvatiti stanovite drastične rezove koje zahtijeva složenost situacije kako bi se obranilo opće dobro i kako bi se zemlja spasila od marksističkih rješenja”.

– Apostolski (papinski) nuncij u Argentini, mons. Pio Laghi je 27. lipnja 1976. izjavio da se pravda mora uvažavati ”dokle je moguće” i da su ”Crkva i oružane snage pobratimljene u spašavanju zemlje od agresivne strane ideologije”, ali da ”Crkva daje potporu vojnim snagama u poštivanju ljudskih prava” (?!).

Biskupe je najviše zanimalo kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini. Međutim, njihova je Komisija za pravdu i mir sredinom rujna iste godine, više od mjesec dana nakon ”Oluje”, iako je znala za svirepa ubojstva srpskih civila ipak ih je ignorirala, kao i opetovana obećanja dana Ivanu Pavlu II. da će promovirati pravdu i mir, slogu i jedinstvo, solidarnost i ravnopravnost

– Biskup grada Mendoze mons. Olimpo Maresma je 9. rujna 1976. rekao da su ”zlo i neprijatelji ukorijenjeni u samome biću Argentinaca”, i da ”rat protiv njega mora biti sveukupan”.

– Predsjednik tadašnje Argentinske biskupske konferencije (mons. Tortolo) je 17. listopada 1976. u obraćanju vojnim snagama kazao da vojnici imaju samo dvije mogućnosti za biranje: ”biti vjerni ili izdajnici Boga i domovine”.

– Mons. Plaza, pomoćni biskup u gradu La Plata i generalni vikar policije je u svibnu 1977. rekao da postoje ”loši Argentinci koji odlaze iz zemlje kako bi se izvana organizirali protiv nje i koji su unutar Argentine podržani od onih koji šalju protudržavne vijesti prema van i koji optužuju oružane snage za sustavno kršenje ljudskih prava”.

– Mons. Antonio Quarracino, biskup grada Avellanede, pored Buenos Airesa i budući nadbiskup Buenos Airesa (prije Jorgea Bergoglija – pape Franje) te kardinal, u prosincu 1979. izjavio je da u ratu ”argumenti i granice etike ulaze u prostor sjena i mraka”.

– Generalni vikar vojske mons. Bonamín je u ožujku 1981. u predsjedničkoj palači, govoreći pred vođom vojne hunte Videlom, izjavio da će ”članovi Vojne hunte biti glorificirani od budućih generacija”.

– Kasniji je vojni biskup mons. Medina 11. travnja 1982. rekao da je ”ponekad fizička represija potrebna, nužna i legitimna”.

– Kardinal Juan Carlos Aramburu, nadbiskup Buenos Airesa je 19. studenog 1982. u izjavi za talijanske novine Il Messagero rekao da u Argentini ”nema masovnih grobnica” i da svakom lešu pripada odgovarajući lijes, odnosno, da su optužbe o ratnim zločinima lažne i da se ”sve dogodilo prema propisima”.

– Već spomenuti je mons. Plaza prilikom suđenju bivšim vojnim vođama 21. svibnja 1985. (nakon povratka demokracije) istaknuo: ”To je svinjarija, to je revanšizam ljevičarskih snaga, to je Nüremberg naopako, proces u kojem kriminalci sude onima koji su pobijedili terorizam”.

Ipak, djelovanjem raznih komisija za utvrđivanje istine o događajima za vrijeme vojne vlasti su razotkrile istinu na vidjelo dana pa su se neki biskupi počeli javno i zgražati. Među njima i spomenuti nuncij, Pio Laghi koji je 27. travnja 1995., baš u doba kada su se hrvatske oružane snage pripremale na obračun s vojnicima i civilima u tzv. Krajini, rekao: ”Kako sam mogao pretpostaviti da sam imao posla s monstrumima koji su bili sposobni ljude bacati u rijeku (Río de la Plata, op. D. P.) iz helikoptera i aviona i činiti slična stravična djela? Mene se optužuje da sam sve to prešutio, a moj jedini grijeh je taj da nisam znao što se stvarno događa!”

Isti je nuncij tom prilikom kazao da je povodom ”nesreće” biskupa Angelellija u La Rioji zatražio zračni prijevoz od generala Suáreza Masona (jednog od zloglasnih mučitelja, op. D. P.), ali da su mu kardinal Primatesta i drugi biskupi rekli da se ne radi o ubojstvu već o prometnoj nesreći jer im je tako saopćila vojska.

Godine su prolazile, a s njima su se množile geste kajanja Ivana Pavla II. Sredinom 1995., biskup grada Santa Fé, Edgardo Storni je izjavio da ”Crkva ne treba napraviti ispit savjesti niti moliti oprost od argentinskog društva”. Ali je taj oprost bio neminovan i izrekao ga je konačno u gradu Córdobi, pred oko 100 tisuća vjernika okupljenih na središnjoj proslavi jubilejske 2000. godine u Argentini predsjednik Argentinske biskupske konferencije, nadbiskup grada Paraná, mons. Estanislao Karlić, porijeklom Hrvat.

Vjeran konkretnosti Papine geste kajanja, Karlić je precizno izrazio crkveno kajanje zbog ”neodgovorne šutnje crkvenog vodstva kada su mnogi kršćani sudjelovali u ugnjetavanju sloboda, u mučenjima, u političkim progonima u ideološkoj nepopustljivosti, u bitkama i u ratu koji je proizveo toliko besmislenih smrti u zemlji”.

Sljepilo je bilo zahvatilo većinu društva pa i same biskupe koji ”nisu željeli priznati” pa su prešutjeli činjenicu da su eskadroni smrti pod nadzorom vojnih vlasti ubili i dva biskupa: mons. Enriquea Angelellija, pomoćnog biskupa u pokrajini La Rioja, koji je zaustavljen, izvučen iz vozila, pretučen i ubijen 4. kolovoza 1976. u blizini lokaliteta Punta de los Llanos, i mons. Carlosa Poncea de Leóna, biskupa grada San Nicolás u pokrajini Buenos Aires, izrešetanog 11. srpnja 1977.

Crkvenom kajanju su prisustvovali argentinski ministar obrane Ricardo Lopez Murphy i zapovjednik Glavnog stožera Oružanih snaga general Ricardo Brinzoni, koji su sa svoje strane zatražili od rodbine nestalih da prihvate pomiriteljsku ruku vojske i da se ”zajednički nađe jedna maramica nad kojom će i jedni i drugi zajedno plakati”.

Oni koji su sačinjavali episkopat 2000. godine nisu bili posvećeni kada je Argentina ušla u diktaturu. Znači da je trebalo čekati da biskupi koji su kumovali zločinima umru ili budu umirovljeni kako bi episkopat donio jedan tako iskren pokajnički dokument.

Za očekivati je da će se slično dogoditi i u hrvatskom slučaju.

I to bi trebao biti odgovor onima koji se pitaju hoće li se ikad hrvatski katolici ispričati i javno pokajati zbog ratnih zločina Tuđmanove vlasti i politike u kojima su sudjelovali, jer, oh, Bože, što li priječi hrvatske biskupe da se u posebnoj izjavi ispričaju za zločine ustaša i drugih Hrvata, od Jadovna do Jasenovca?!

Ali također je istina da su argentinski biskupi učinili ovaj korak nakon što ih je Papa javno i izričito na to pozvao.

Imajući u vidu da se u pojedinim biskupskim kajanjima, kao što je bilo ono kardinala Josipa Bozanića (te iste jubilejske 2000. godine), nema ni riječi o konkretnim zlodjelima Hrvata katolika, moguće je vjerovati da sadašnji hrvatski biskupi još uvijek nemaju namjeru priznati krivnju ni vlastitu ni svojih vjernika.

Teško je očekivati da će ”najvažniji” čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji Tuđmana naziva ”velikim graditeljem”, učiniti išta značajno u priznanju grešnosti režima, ali i katolika u njemu čija je politika prouzročila na desetke tisuća mrtvih, ranjenih i raseljenih osoba, kako u Drugom tako u Domovinskom ratu.

Argentinski primjer valjan je, važan i poučan za Hrvatsku. Ma što biskupi šutjeli o tome.

Možda će mi se predbaciti što previše i prečesto prozivam hrvatske katolike. A zašto ne bih?! Ta, ja se pozivam na same hrvatske biskupe.

Oni su, po mom mišljenju, u najjačem dokumentu hrvatskog episkopata od samostalnosti na ovamo, onog iz svibnja 1995., u povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svjetskoga rata (u Europi) kazali da je ”nužno tražiti i poštovati istinu o žrtvama”, jer ”nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem, napisali su biskupi: ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?” A zatim: ”Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Biskupe je najviše zanimalo kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini. Međutim, njihova je Komisija za pravdu i mir sredinom rujna iste godine, više od mjesec dana nakon ”Oluje”, iako je znala za svirepa ubojstva srpskih civila ipak ih je ignorirala, kao i opetovana obećanja dana Ivanu Pavlu II. da će promovirati pravdu i mir, slogu i jedinstvo, solidarnost i ravnopravnost.

Generalni vikar vojske mons. Bonamín je u ožujku 1981. u predsjedničkoj palači, govoreći pred vođom vojne hunte Videlom, izjavio da će ”članovi Vojne hunte biti glorificirani od budućih generacija”  

Svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju, preuzima njihovu krivnju na sebe. I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni.

Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora (Zoran Milanović je upravo rekao da mu se za to, govoreći za eventualnu reakciju vlasti u BiH jer će odlikovati postrojbe HR H-B, fućka), dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli kao što to čine i danas i koji su cijelo desetljeće (a onda i dalje nakon razdoblja Račanove vlade) servisirali HDZ-ovski režim.

Biskupi su 1995. željeli da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. ”Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama (…) iako se nakon Drugoga svjetskog rata počast odavala samo žrtvama jedne strane”, napisali su biskupi 1995., ”požurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krvnicima!”

To vrijeme nikako da dođe. Ili sam, pak, ja u krivu?

Želimir Puljić, predsjednik HBK, Josip Bozanić i društvo svojim ponašanjem pokazuju da nisam u krivu. To vrijeme kajanja nikako da dođe!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Neka prestane mržnja! Slovo o mom bratu i ubijenima na Daksi
• Sad je čas da Plenković obračuna s neoustaštvom u Hrvatskoj
• Apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua u Jasenovcu
• Što dobivate vi, koji već sedam godina pratite Autograf?
• Nasrtaji na građane od strane Milanovića moraju prestati!
• Smatra li Zoran Milanović da je i papa Franjo samodopadan?
• Naša homoseksualnost je u Bogu, kao i naša heteroseksualnost
• Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
• Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
• Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?

» Svi tekstovi ovog autora