Prije pedeset godina, 1964., kada je Nelson Mandela u Pretoriji na svojem suđenju održao antologijski trosatni govor ”I am prepared to die”, a filozof i pisac Jean-Paul Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost jer nije želio biti ”transformiran” njome, New York je bio domaćin Svjetskoga sajma.
Iskoristivši prigodu, Isaac Asimov, predavač biokemije na bostonskom sveučilištu i plodni autor žanra znanstvene fantastike, predvidio je kako će svijet tehnološki izgledati za pola stoljeća, dakle 2014., naravno, izbjegne li se pogibelj tada prijetećeg nuklearnog rata.
Vidio je on svojim dalekovidnim okom tostere, satelitske komunikacije, e-čitače, LED svjetiljke, bežične veze… ali i to da će psihijatrija postati najvažnijom granom medicine u 2014. jer će nas opsjedati dosada koja će u našem duševnom tkivu ostavljati ozbiljne mentalne, emocionalne i društvene posljedice.
Nisam se nikada mogao dovoljno iščuditi tomu žilvernovskom duhu posađenom u rijetkim pojedincima koji su u eteru vlastite vizije nepogrešivo risali inovacije kojima u njihovu dobu još nije bilo ni traga, znajući na vlas točno kako će izgledati pola stoljeća poslije. Za mene je ta zadivljujuća sposobnost bila ravna jednom delfskom tronošcu ili nizanju mračnih centurija. Pače i više od toga…
Nisam se nikada mogao dovoljno iščuditi tomu žilvernovskom duhu posađenom u rijetkim pojedincima koji su u eteru vlastite vizije nepogrešivo risali inovacije kojima u njihovu dobu još nije bilo ni traga, znajući na vlas točno kako će izgledati pola stoljeća poslije.
Za mene je ta zadivljujuća sposobnost bila ravna jednom delfskom tronošcu ili nizanju mračnih centurija. Pače i više od toga jer profesor Asimov, uvjeren sam, nije se nadnosio nad otrovna isparenja iz tektonskih pukotina i žvakao ne manje otrovno bršljanovo lišće, niti se bavio divinacijom kako bi “vidio” budućnost.
No dopuštam si mogućnost da je u prigodi Sajma čvaknuo jednu pilulu za lilulu zvanu “morfogen”, o kojoj je znao reći da bistri um i čisti iz njega mentalno smeće. Da bi bolje vidio u budućnost, dakako. Samo to i ništa više.
Nove 2014. dotaknula se i Baba Vanga, slijepa bugarska proročica, pravim imenom Vangelija, i prezimenom Gušterova, koje kao da je ispalo iz košarice proskripcija jednoga Davida Ickea. Rastegnula je ona svoj slijepi pogled sve do 3797. godine, kada će na zemlji potpuno izumrijeti život, a ljudi se preseliti na druge zvjezdane sustave. Premda je navodno prorekla smrt princeze Dijane, rušenje njujorških “blizanaca”, Lepoj Breni brak sa Slobodanom Živojinovićem itd., nisam bio posebno impresioniran njezinim “proroštvima” za 2014., uvertira kojih je trebala biti započinjanje Trećeg svjetskog rata u studenome 2010. te njegov završetak u listopadu 2014.
Posljedica rata te godine, napose kemijskog, navodno će biti pojava boleštine gore od kopnice, uz neizbježne poplave koje će nositi “rijeke leševa”.
Trabunja baba so far.
Iako sam nevježa za predviđanja dalje budućnosti – razdoblja od pol stoljeća kao Asimov ili do potkraj sljedećeg tisućljeća kao Baba Vanga – nije mi teško zanijeti se u duhu i uz malu pomoć internetske arhive kvalitetno proricati barem kada je riječ o kiflici našoj u A.D. 2014. Toliko se makar mogu propeti na prste i nadviriti iznad ograde.
Kao što se pouzdano dade predvidjeti, ah!, pusta željo moja, da na pjesmi Eurovizije neće nastupiti hrvatski predstavnik/ica jer to je obznanjeno od HRT-a i općepoznato, i da će izmučen višemjesečnom kaznioničkom torturom, s još svježim žuljevima od palice golfa, k nama ponovno i Radimir doći, jednako je lako predvidjeti da će se dogoditi nastavak masovnog odleta naših mladih obrazovanih ptića u tuđa gnijezda na Zapadu. Dok će s nama ostati razbijene ploče i glave
Nije nužno posjedovati sibilinske moći da bi se predvidjelo, primjerice, da će ministar financija u nekoliko navrata tijekom 2014. javno poručiti građanima da ne budu zabrinuti glede novog zaduženja jer “sve je to u sklopu proračuna i znači redovito zaduženje” ili da je plasirao obveznice “po relativno povoljnim uvjetima, bez obzira na pad kreditnog rejtinga zemlje” jer u veljači sljedeće godine na domaćem tržištu dospijeva obveznica u iznosu od 667,9 milijuna eura (glavnica i kupon), a u travnju će državi za isplatu kupaca euroobveznica trebati 512,5 milijuna eura, i tako dalje, nizbrdo.
Kao što se pouzdano dade predvidjeti, ah!, pusta željo moja, da na pjesmi Eurovizije neće nastupiti hrvatski predstavnik/ica jer to je obznanjeno od HRT-a i općepoznato, i da će izmučen višemjesečnom kaznioničkom torturom, s još svježim žuljevima od palice golfa, k nama ponovno i Radimir doći, jednako je lako predvidjeti da će se dogoditi nastavak masovnog odleta naših mladih obrazovanih ptića u tuđa gnijezda na Zapadu. Dok će s nama ostati razbijene ploče i glave.
Neizbježno, kao i Mundijal.
Da bismo ondje naše “herojima” zvali, one koji za novac neizbrojiv tek okruglu, kožnatu mješinicu po tratini zelenoj gone kao da novu kozmičku igru stvaranja kroje.
Zaboravit ćemo k’o od šale u toj histeriji piva i urlika nacionalnoga heroje neke prave, samozatajne do iznemoglosti, poput Vinkovčanke Dubravke Glavaš koja je u veljači 2013. preuzela otkaz svoje prijateljice s posla u Unidalu d.o.o. jer je znala da je samohrana majka s dvoje male djece, da je opterećena otplatom kredita i da će zbog toga otkaz za nju značiti puno više nego za nekoga tko nema obitelj.
Nju bez posla sada nitko neće premda njezin čin iz najčišćeg naslijeđa je Krista, za kojeg je osamdeset i šest posto domaćih potpisom vlastoručnim zajamčilo da se u nj vruće ufa.
Stoga će oniksa, zlata i prelature biti sve više, duha sve manje. Jao si ga drukčijim i drugim!
Bit će igara 2014., predviđam, mnogo, i još više. Kruha sve manje.
Nije potrebna kristalna kugla za saznanje da će nam i 2014. korporativni marketing i dalje brendirati duše konzumentske posvojnim zamjenicama “moj”, “tvoj” i “vaš” ili prilogom “zajedno”, iako ništa od svega toga neće biti vaše niti će oni išta dijeliti s vama dok će reklame, kao i do sada, biti jedino mjesto gdje će se moći vidjeti ljudi zadovoljni i nasmijani. U trajanju od desetak sekundi
Zato i nije teško pogoditi da će i dalje ostati iznimno popularna nacionalna prehrambeno-sportska disciplina “pregib u pâsu” koja korisnicima donosi niz blagodati zbog gipkog lakopasnog savijanja gornjeg dijela trupa preko strane kontejnera i uranjanja u Ali-babinu špilju boja, mirisa i okusa bez straha od razbojnika.
Niti je potrebna kristalna kugla za saznati da će nam i 2014. korporativni marketing po tko zna koji put brendirati duše konzumentske posvojnim zamjenicama “moj”, “tvoj” i “vaš” ili prilogom “zajedno”, iako ništa od svega toga neće biti vaše niti će oni išta dijeliti s vama dok će reklame, kao i do sada, biti jedino mjesto gdje će se moći vidjeti ljudi zadovoljni i nasmijani.
U trajanju od desetak sekundi.
Koliko će trajati i najavljen izlazak iz recesije.
Stavio bih ruku u vatru da će i u godini novoj premijer i dalje ostati pod hipnozom snažnom nepomično zagledan u vlastiti odraz, njemu najmiliji, na površini mirnog jezerceta. Možda se i nagne nad vodom dubokom i pokuša poljubiti svoj lik.
To bi silno razveselilo vođu oporbe koji strahuje da bi nesposobna premijerova vlada mogla mijenjati identitet “hrvatskog čovjeka”. Ja, pak, ne mislim tako jer radi se o tvrdom dijamantu, najtvrđem.
Tri dimenzije toga dijamantnog identiteta, prostornu (do Drine), vremensku (od stoljeća sedmog) i transcendentnu (do Rajske Djeve), nitko još nije uspio ni načeti a kamoli promijeniti. Geni su to kameni. Mogu se multiplicirati, ali ne i transformirati. I Sartre je, izgleda, učio od nas.
Lako je biti prorok i vidjeti kroz hrvatsku 2014. Jednostavno, futur nove ispisan je slovima perfekta stare, bagaža iz stare samo prekrcana u novu. Slijed već viđen iz godine u godinu. Nepodmazan optimizmom.
Tako nam je pao grah.
Hrvatski kobno.
Još tekstova ovog autora:
- Oružje za veselje
- Fleksibilna bijeda
- Daleki spas
- Sućut u doba klanja
- Digitalnom bukom do ekstremnoga otuđenja
- Snažan udarac komunikativnom beščašću
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.