Ivica Grčar
U četvrtak 9. ožujka u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljen je dokumentarni film pod naslovom ”Pravosudna mafija”, autora Darka Petričića.
U filmu se objavljuje niz od ranije poznatih činjenica o nepoštenim sudskim postupcima i ponašanju nemoralnih sudaca, zatim o zakulisnim postavljanjima sudaca, utjecaju tzv. sigurnosnih tajnih policijskih provjera na izbor i imenovanja sudaca, o manipulacijama u Državnom sudbenom vijeću, kao i općenito o korupciji i nepotizmu u kompromitiranom hrvatskom pravosuđu.
Stanje u hrvatskom sudstvu stalno se pogoršava, a film pod naslovom ”Pravosudna mafija” je dokument vremena u kojemu se stanje u hrvatskom pravosuđu trajno pogoršava, neovisno o mogućim kritikama na profesionalne i umjetničke razine same izvedbe ekranizacije teme filma.
Režimski su mediji, međutim, uglavnom ignorirali prikazivanje tog filma. Ignoriranje je sukladno ”pravilu” u tzv. mainstream medijima: ”što mi ne popratimo – to se nije ni dogodilo”. Gotovo svaki PR-ovac (glasnogovornik) svojim poslodavcima u slučaju objavljivanja za njih nezgodnog medijskog priloga najčešće savjetuje da ne reagiraju.
To ”pravilo”, međutim, postaje sve manje djelotvorno, jer svakim danom je sve više objavljenih informacija najviše na neprofitnim medijima o moralnom raspadu hrvatskog sudstva i pravosuđa u cjelini.
Prema istraživanjima koje redovito svake godine provodi EU agencija Eurobarometar, više od 80 posto građana Hrvatske nema povjerenje u hrvatsko pravosuđe, osobito ne u hrvatsko sudstvo.
Stoga je nereagiranje na medijske kritike pravosuđa ipak sve uzaludnije.
Da parafraziram Marina Mrčelu, suca Vrhovnog suda koji je pokušao u medijskom istupu omalovažiti nepovjerenje javnosti u hrvatsko sudstvo tvrdnjom da se ”radi samo o pogrešnoj percepciji javnosti” suprotnom tvrdnjom: percepcija javnosti o (ne)moralu hrvatskih sudaca i (ne)moralnosti cjelokupnoga hrvatskog pravosudnog sustava definitivno je stvorena. A stav javnosti bi se u demokratskim zemljama morao uvažavati, a ne ignorirati.
Jednostavno, Republika Hrvatska je zemlja čiji građani nemaju temeljna ljudska prava, primjerice, pravo pristupa sudu i pravo na nepristranu sudsku zaštitu.
Nastaviti s predlaganjima pravosudnih ”kozmetičkih” reformi više definitivno nema smisla.
U biti, dva su moguća načina provođenja reforme pravosuđa, odjednom korjenitim (revolucionarnim) promjenama, ili propisivanjem uvjeta nakon čije primjene i provedbe bi započele postupne promjene u pravosuđu.
Najvažnije bi bilo ukinuti doživotno imenovanje sudaca i ponovno vratiti reizbor sudaca svakih četiri ili pet godina (tako da i suci kao i sva ostala zanimanja snose odgovornost za svoj (ne)rad, osobito pred obveznicima poreza, ali i pred ukupnom javnosti). Na taj način bi i sami suci postupno prihvatili da im naredni reizbor i karijera više ovise o dojmu javnosti o njihovu radu, a manje o mišljenjima i skrivenim interesima onih ”odozgo”.
Regulirati bi trebalo i dodjeljivanje predmeta u rad sucima na potpuno javni način dostupan online uvidom.
Po mojem mišljenju trebalo bi propisati ukidanje Ustavnog suda, a osnovati ”zamjenski” odjel pri Vrhovnom sudu za ustavnopravna pitanja. U tom odjelu Vrhovnog suda bi troje karijernih sudaca i dvoje najistaknutiji sveučilišnih znanstvenika donosilo ustavnosudske odluke, a najbitnije ustavnopravne odluke bi se trebale donositi dvotrećinskom većinom glasova na sjednicama svih sudaca Vrhovnog suda.
Svakako bi trebalo ukinuti i povlastice, osobito mirovinske povlastice (bivših) sudaca Ustavnog suda, i to od dana donošenja propisa o ukidanju Ustavnog suda s povratnim djelovanjem i na prije stečene povlastice (bez obveze vraćanja primljenih, a uglavnom nezasluženih mirovinskih i ostalih povlastica).
Ukidanje Ustavnog suda (a i povlastica) stvorilo bi uvjete za rješavanje problema utjecaja ”odozgo” (osobito političkog) na zakonodavne i sudbene vlasti. Ujedno bi se ostvarile i značajne proračunske uštede (ne samo prestankom proračunskih troškova Ustavnog suda, već i smanjivanjima troškova provođenja ustavnopravno upitnih odluka.
Ipak, određeni broj ”najviših” sudaca otišao je predaleko u tzv. premrežavanju hrvatskog sudstva stranački podobnim kadrovima, zbog čega bi se ipak moralo iz sudbenih vlasti udaljiti dužnosnike kao što su kompromitirani: Miroslav Šeparović, Đuro Sessa, Ivan Turudić, više članova i ranijih i sadašnjeg sastava Državnog sudbenog vijeća, i još poneki.
Sva javna sudska ročišta bi se morala moći online pratiti, čime bi se na najmanju moguću mjeru svelo da suci subjektivno prepravljaju sudske zapisnike (suci nikada ne bi znali tko sve online prati ročište).
Vratiti državno pravobraniteljstvo za zastupanje države kao stranke u sudskim postupcima.
Ukinuti Državno odvjetništvo ovakvo kakvo je sada i osnovati javno tužilaštvo bez obveza zastupanja države. Javno tužilaštvo kao zbilja neovisnu instituciju sa svim pravilima reizbora javnih tužitelja. Za svako tužiteljstvo osnovati javni nadzor rada, osobito javni nadzor provođenja postupaka unutarnjeg nadzora rada dužnosnika i službenika javnog tužiteljstva.
Izdvojiti iz Ministarstva pravosuđa službu sudske uprave u samostalnu i neovisnu službu sudske uprave. Pritom valja upozoriti na praksu da se, u pravilu, suci iz sudskih uprava predlažu i imenuju (najčešće) za predsjednike i članove izbornih povjerenstava koja nadziru izbore u Hrvatskoj, zbog čega je upitnost neovisnosti službe sudske uprave o tijelima izvršne vlasti (Ministarstva pravosuđa) tim naglašenija.
Propisati da se svi sudski postupci u kojima se pojavljuju suci kao stranke obvezno moraju popratiti posebnim stručnim i javnim nadzorom.
Odvjetnici su u velikoj mjeri sami pridonijeli tome da više ni oni ne mogu jamčiti na zakonu utemeljenu zaštitu pravnih interesa svojim klijentima. Osobito bi trebalo promijeniti propise prema kojima se može bez sudske odluke zahtijevati da odvjetnik potajno obavi tzv. ”dubinsku analizu” financijskog poslovanja svojeg klijenta, pa to poput doušnika dostavi financijskim vlastima.
Ako se pogleda prijedloge reforme hrvatskog pravosuđa sa stvaranjem uvjeta za postupne promjene bez revolucionarnosti, postavlja se pitanje zbog čega je od mijenjanja nesređenoga stanja u sudstvu kao uvjeta za prijem Republike Hrvatske u EU odustala međunarodna zajednica?
Sigurno bi u javnoj raspravi uoči određivanja reforme sudstva bilo možda i boljih prijedloga.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tajna vršnjačka nasilja u domu za nezbrinutu djecu
- Sprdnja s dignitetom sudaca i službenika u pravosuđu
- Imamo Hrvatsku bez sudbene vlasti
- Oportunistički žurnalisti i mediji Ministarstva istine
- Faraonov edikt za dimnjačarski reket u Zagrebu
- Etički i zakonski upitne presude o štrajku u pravosuđu
- Ministar pravosuđa i Udruga sudaca obmanjuju javnost
- Reforma pravosuđa: ping-pong Milanovića i Jandrokovića
- Kako Državno sudbeno vijeće umrežava hrvatsko sudstvo
- Država protiv ”atipičnog rada” dostavljača Wolta