I Marko Veselica će biti zaboravljen

Marko Veselica nije se uspio politički nametnuti početkom devedesetih u razdoblju transformacije hrvatske političke scene iz monolitnog jednostranačja u pluralističko višestranačje.

U tom je trenutku iza njega bilo ukupno gotovo 12 godina robije.

Stoga se ni nije mogao nositi u bitki za prvog čovjeka nacionalnog bloka s Franjom Tuđmanom koji je već bio osigurao podršku komunističkog establišmenta za osnivanje i vođenje HDZ-a. Osim toga, treba i to priznati, Veselica je ipak imao manje smisla za praktičnu politiku od Tuđmana.

Obojica su na javnu scenu stupila početkom sedamdesetih, za vrijeme hrvatskog proljeća, nepotrebne i neodgovorne avanture u koju su Hrvatsku krajem šezdesetih gurnuli politički krajnje nesposobni vođe tadašnjeg SKH.

Prošlotjedni tekstovi koji su popratili njegovu smrt u 81. godini nakon teške bolesti vjerojatno su posljednji koji su se o njemu pojavili u mainstream hrvatskim medijima. Teško da već danas itko mlađi od 40 godina uopće zna tko je Marko Veselica, a za desetak godina vjerojatno će otići u potpuni zaborav

Raditi ono što su proljećari radili u vrijeme kada je Tito bio u Belom dvoru, Brežnjev u Kremlju, a Đoko Jovanić u Zagrebu, bilo je čisti avanturizam koji je završio onako kako je jedino i moglo završiti – nacionalnom polukatastrofom.

Ni činjenica da su neke njegove tadašnje, ali i kasnije političke procjene bile pogrešne, ipak nimalo ne mijenja na stvari kada se ocjenjuje ljudska veličina Marka Veselice.

Ključno je ovdje da je on odrobijao gotovo cijelih 12 godina samo zato što je nešto rekao i zbog toga što je nešto napisao.

Ne dolaze ovdje u obzir ni izmotavanja branitelja komunističkog režima da su morali biti tvrdi prema hrvatskoj emigraciji jer je ona koketirala s terorizmom.

Veselica s terorizmom veze nije imao, a zaglavio je na dugogodišnjoj teškoj robiji. To bi trebali imati na umu i svi oni koji govore o divnim osamdesetima, novom valu i navodnoj općoj toleranciji koja je tada vladala.

Veselica je, naime, na robiji 1981. završio samo zato što je dao jedan novinski intervju. I to uglednom njemačkom tjedniku Der Spiegel.

Veselica s terorizmom veze nije imao, a zaglavio je na dugogodišnjoj teškoj robiji. To bi trebali imati na umu i svi oni koji govore o divnim osamdesetima, novom valu i navodnoj općoj toleranciji koja je tada vladala

Nije bio u javnosti priznat ni tijekom devedesetih. Takozvana ljevica ga nikada nije voljela, možda zato što ih svako spominjanje njegove sudbine podsjećalo na njihovu lošu savjest.

Nije ga volio niti javno spominjao ni Franjo Tuđman jer mu je krajem osamdesetih bio politički takmac, a mjesta za dva oca nacije definitivno nije bilo.

Možda je za Marka Veselicu na kraju i bolje što nije bio talentiran za operativnu politiku pa i zbog toga izgubio političku utakmicu s Tuđmanom za vodstvo HDZ-a.

Visoka politika, naime, na neki način i zaprlja ljude, a od svakodnevne pragme nužne za preživljavanje na vlasti izvorna polazišta lako izblijede.

Tako da će Veseličina najveća ostavština – da se usudio govoriti dok su se drugi bojali i bio spreman za to platiti cijenu – ostati potpuno čista.

I to ga definitivno u najpozitivnijem smislu odvaja od višestoljetne tradicije sramotne hrvatske šutnje. I po tome će biti upamćen, ma kako na žalost možda malobrojni bili oni koji će ga pamtiti.

Ali ta zaboravnost će definitivno biti na hrvatsku štetu, nikako ne na Veseličinu.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Proljeće 2019. donijelo dašak optimizma u Hrvatskoj
• Komunizam je mrtav, Marx možda i nije
• Truli kompromis pri suočavanju s prošlošću
• Vučićev posjet još jedna propuštena prilika
• Granični spor i hrvatsko zaostajanje potrajat će godinama
• Davor Bernardić između dviju vatra
• HDZ pred političkim minskim poljem
• Nikada veći nered u vladajućoj većini

» Svi tekstovi ovog autora