I mi svoj Ku Klux Klan za utrku imamo

U dvorištu lokala u Uzdolju i Đevrskama nije zapaljen križ, no te noći na hrvatskom tlu kao da je uskrsnula dijabolična tradicija strašnog Ku Klux Klana. Nastala s ciljem zaplašivanja pripadnika grupe onih ”drugačijih”, pripadnika crne rase s netom ostvarenim pravima na humane životne uvjete, u povijesti je ta grupa istomišljenika doživljena nadasve sramotnom tradicijom Amerike.

Terorizirajući i sijući strah gdje su stigli, nasilnici su se sakrivali iza kapuljača, odjeveni u bijelo, prije procesije paleći križ u dvorištima napadnutih nesretnika.

Za razliku od tih američkih, lokalni se (većinski) obukoše u crno. I jednima i drugima zajedničko je da su nasrnuli na nedužne, posegnuli za nasiljem i zastrašivanjem i doveli u pitanje osnovna ljudska prava.

Kao i ranijima, koji su poslali poruku rasne mržnje, i ovima je pošlo za rukom poslati poruku nacionalne netrpeljivosti. Narušili su pri tome proklamirane vrijednosti suživota, a u okruženju većinske populacije čiji smo pripadnici većina mirno, jutrom se budeći, s večera liježući, pasivno promatra potonuće ljudskih vrijednosti u moru u kojem naša barka plovi bez kormila.

Za razliku od tih američkih, lokalni se (većinski) obukoše u crno. I jednima i drugima zajedničko je da su nasrnuli na nedužne, posegnuli za nasiljem i zastrašivanjem i doveli u pitanje osnovna ljudska prava

U duhu i riječima proklamirane kršćanske vrijednosti tik u susjedstvu – plač djeteta i kuknjava majke. I još jednom svijest da se nad tim nije čuditi, valja poslušati vijesti do kraja i prijeći na sljedeću aktivnost, štivo, sms ili novu kavicu razgovora. ”Jučer izbjeglice, danas ovi Srbi, brate, stalno neke loše vijesti…” I ide već novi dan.

Što je potrebno da čovjek čuje da bi se pokrenuo? Previše informacija zatupljuje i ostavlja čovjeka ravnodušnim – ”Efekt tehnologije na ljudsku inteligenciju bi mogao biti smrtonosan”, kazuju rezultati novijih istraživanja.

”Ugasite svjetlo za sat za planet Zemlju”, instruira se populacija prije nekoliko mjeseci.

Hoće li netko reći ”Upalite svjetlo za Čovjeka bez obzira na to koje boje, nacije, spola, vjeroispovijesti bio” ili ”Upalite svjetlo za pravo na život, na sigurnost, na slobodu”?

Na Međunarodni dan ljudskih prava svi se kunu na ljudska prava, nadležni se slikaju, smiješe, rukuju, da bi tijekom godine (i desetljeća čak) dopuštali da se ona ozbiljno dovedu u pitanje i da se spori oko temeljnih humanističkih vrijednosti oko kojih nema spora u bistroj glavi.

Ako je glava bistra, spora nema oko toga tko je i kako doveo do toga da se otkloni nacistička prijetnja, tko je i kako odigrao paktirajući ”s đavolom”.

Kao da je s vremenskim odmakom neman poslala ”manje crna”, zavodljiva čak. I nije to sve tek ”jalova priča” o povijesti, pobjednicima i gubitnicima ako se pitanje poteže sve te puste godine i ako ostaje neriješeno, a jest tako, nakon čega mladima nije jasno što jesu ideali i što jest humanistička vrijednost i Čovjek.

Da to nije došlo u pitanje, ne bi ”maskiranim nasilnicima, naoružanim palicama i letvama, a jedan je imao i mačetu” palo na pamet da ulete u lokal vlasnika srpske nacionalnosti za trajanja utakmice sa srpskim klubom.

”Nekoliko starijih ljudi, četiri žene i sedmoro djece”, navode novine mete iživljavanja, krša i loma te srijede 21. kolovoza 2019. u 22 sata u inače osamljenom naselju Đevrske blizu Knina.

Nesretni stradalnici liječe se u kninskoj Općoj i veteranskoj bolnici ”Hrvatski ponos”, a svakom tko na ovu temu pročita hrvatske (i sve druge novine) na hrvatskim (i svim drugim kioscima) osjeća sve samo ne ponos zbog onog što se dogodilo te noći u kojoj je u nas zabilježen (još jedan) divljački napad.

Ne samo na nedužne pripadnike srpske nacionalnosti, štoviše na njihovu djecu, već, uz ekstremno zaljuljano klatno uz koje značaj gube sve proklamirane, uljuđene civilizacijske vrednote vladajućih, na sve nas koji držimo do Čovjeka i spremni smo na uvažavanje svačije posebnosti.

Kao da je s vremenskim odmakom neman poslala ”manje crna”, zavodljiva čak. I nije to sve tek ”jalova priča” o povijesti, pobjednicima i gubitnicima ako se pitanje poteže sve te puste godine i ako ostaje neriješeno, a jest tako, nakon čega mladima nije jasno što jesu ideali i što jest humanistička vrijednost i Čovjek

”Radi se o djelu pojedinaca, a ne o klimi u društvu koja potiče nasilje”, komentira premijer države u kojoj je moguće na potezu od Knina već tjednima na staroj magistrali prema moru na više mjesta čitati ”Za dom spremni” i naći crvenom bojom prebojane i srušene one druge spomenike čiji ostaci stoje poput nijemih svjedoka suživota na naš, hrvatski način.

Zbog suživota na naš način strepe ne samo radnici srpske nacionalnosti nakon iskustva na Braču, srednjoškolci – pripadnici manjinske populacije koji su se, po izlasku iz škole u metropoli nakon napada sa strahom ogledali pribojavajući se neće li se nasrtaj ponoviti; ima ogledavanja i drugdje, da se i ne spominju ona stanovnika mirnih manastira u usnulim pejzažima koji su, unatoč svemu, ostali pitomi, čarobno lijepi, nedirnuti neobjašnjivim strahom čovjeka od čovjeka.

Najljepše je kada jedan drugome može pružiti ruku i uputiti otvoren pogled i osmijeh – najefikasnije oružje za ljubav, za komunikaciju i razumijevanje.

Uz obostrano prihvaćanje i povjerenje.

Za početak, osmijeh je preporučljivo uputiti danju i bez kapuljače Ku Klux Klana, crne ili bijele fantomke.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost
• Akcija stadion 1941. i 80 godina poslije
• Odurnom Zekanovićevom seksizmu: neće proći!
• Dižem glas za red i uvažavanje čovjeka u školi i u društvu
• Izdaja je šokantnija kada dolazi iz redova pastira
• Naš čovjek: zbunjen, uplašen, zbijen i neaktivan
• Stazama Medvednice, u vječnom ciklusu života
• Živimo tek prividan mir
• Liječenje ovisnosti je alarmantno. Sve više postaje umijeće mogućeg

» Svi tekstovi ovog autora