Riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić mi je bio poglavar na bogosloviji u Rijeci i profesor više filozofskih predmeta. Polagao sam ispite pred njim. Pratim njegov pastoralni i javni rad. Pročitao sam njegove knjige. Stručnjak je za Nikolaja Berdjajeva. To mi je imponiralo.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev (18. 3. 1874. – 24. 3. 1948.) bio je ruski filozof, kršćanski egzistencijalist i personalist. Prognan 1922. iz Rusije, živio je nekoliko godina u Berlinu, a potom do kraja života u Francuskoj predavajući na Sorboni u Parizu.
U brojnim filozofskim spisima Berdjajev je zaokupljen temom osobe, slobode i objektivacije. Po njemu je glavno obilježje kršćanskoga religioznog iskustva osoba, sloboda i ljubav. Pad je duhovni i kozmički događaj, pripada praiskonu i trajan je. Sloboda je iracionalna i iskonska, izvor je čovjekova stvaralaštva, punine i tragedije. Povijesno kršćanstvo suprotstavilo je Boga čovjeku, moderna misao čovjeka Bogu. Budućnost kršćanstva vidi u bogočovječanskom jedinstvu u Duhu.
Moram kazati ono što Devčić i drugi koji će ugostiti revizionista, inače osuđivanog financijskog prevaranta Romana Leljaka, moraju čuti ako se baš žele baviti promocijom negacije holokausta i genocida nad Srbima i Romima: da nisu kršćani, nisu ono što od njih traže Evanđelje i papa Franjo
Ovaj kraći uvod donosim jer znam da profesor, to jest nadbiskup Devčić sve to savršeno dobro zna, a vjerovao sam da i živi, premda više nisam siguran – ta uhvatio se u kolo s neoustašama!
Devčić, nakon svega što znam o njemu, barem do sada, nije budala ili ipak…
Ne znam što da kažem, kako da se postavim… Zapravo znam. Moram se postaviti oštro. I moram kazati ono što Devčić i drugi koji će ugostiti revizionista, inače osuđivanog financijskog prevaranta Romana Leljaka, moraju čuti ako se baš žele baviti promocijom negacije holokausta i genocida nad Srbima i Romima: da nisu kršćani, da nisu ono što od njih traže Evanđelje i papa Franjo.
Badava im ljubičasta ili crvena kapica na glavi i pektoral na prsima. Badava im doktorske titule, časti i druge razne masti. Tko se bezosjećajno igra sa silnim stradavanjem od ustaša, taj i ne zaslužuje ništa drugo nego da ga nazovemo pogrdnim imenima. Da, meni su svi ti koji se rugaju ubijenim Židovima, Srbima, Romima i drugima u Jasenovcu, jer o tomu je ovdje riječ – zaslužuju najoštriju osudu.
Kontroverzni slovenski ”publicist” Roman Leljak najavio je turneju po Hrvatskoj na kojoj će predstaviti svoju novu knjigu i dokumentarac o ustaškom logoru Jasenovac. Prema njegovim najavama u medijima on negira da je Jasenovac bio logor smrti, a broj žrtava smanjuje na nekoliko tisuća. Knjiga ovog negatora i revizioniste, kako ga nazivaju ozbiljni znanstvenici, bit će među ostalim promovirana u prostorima u vlasništvu Katoličke Crkve i u javnim prostorima.
Leljakova knjiga i dokumentarac, kako izvještava kolega Enis Zebić s Radija Slobodna Europa, bit će predstavljeni na niz lokacija po Hrvatskoj, velikim dijelom u prostorijama u vlasništvu Katoličke Crkve – u Nadbiskupskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u Pastoralnom centru sveti Bono u Vukovaru, u Rijeci u Auli svetog Ivana Pavla II. na Trsatu, ali i u javnim prostorima – vinkovačkom kazalištu, sisačkom Hrvatskom domu i drugdje. Leljak je najavio da će krajem listopada knjigu i DVD predstavljati po Hercegovini.
Bivši, kako navode mnogi izvori, djelatnik jugoslavenske kontraobavještajne službe KOS, a posljednjih godina autor niza publicističkih radova o partizanskim likvidacijama zarobljenih pripadnika endehaških postrojbi i hrvatskih civila u Sloveniji neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, ima novu temu – ustaški logor Jasenovac. Kaže da je prikupio 30.000 do sada nepoznatih dokumenata i da će u knjizi i DVD-u ”Mit o Jasenovcu“ taj mit – demistificirati.
Kontroverzni slovenski ”publicist” Roman Leljak najavio je turneju po Hrvatskoj na kojoj će predstaviti svoju novu knjigu i dokumentarac o ustaškom logoru Jasenovac. Prema njegovim najavama u medijima on negira da je Jasenovac bio i logor smrti, a broj žrtava smanjuje na nekoliko tisuća. Knjiga ovog negatora i revizioniste, kako ga nazivaju ozbiljni znanstvenici, bit će među ostalim promovirana u prostorima u vlasništvu Katoličke Crkve i u javnim prostorima
Prema onome što je najavio tvrdi da je Jasenovac bio samo sabirni i radni logor, a ne i logor smrti, broj žrtava smanjuje za nekoliko desetaka puta, pa umjesto 80.000 do 100.000 ubijenih i umrlih u Jasenovcu, što je brojka oko koje se slažu svi ozbiljni istraživači, on navodi da je broj žrtava svega nekoliko tisuća, a na dijelu logora preko Save u Gradini u Bosni i Hercegovini – svega 128!
Dalje, on tvrdi da u Jasenovcu nije bilo likvidacije djece, međutim znanstveno je verificirana brojka, donosi Zebić, da je u Jasenovcu zbog bolesti, gladi i neljudskih uvjeta života umrlo ili bilo ubijeno 20.101 dijete, u najvećem broju djeca dovedena sa Kozare.
”Ono što radi Leljak uobičajeno je u Hrvatskoj i svijetu kada se radi o revizionizmu”, kaže pak prof. Hrvoje Klasić u izjavi za RSE. ”Uzmete dio nekog dokumenta i zanemarite ostatak ili uzmete jedan cijeli dokument, ali zaboravite tisuću drugih i na temelju toga stvarate svoju konstrukciju. To je vrlo slično Jakovu Sedlaru i upravo to se radilo prilikom snimanja njegovog filma o Jasenovcu”, kaže.
Ali Leljak nije samo amater i neznalica, on je i manipulator. Tako se, na primjer, hvali da je u banjalučkom arhivu našao kuharicu iz Jasenovca sa više od 300 recepata kolača i da će je objaviti, vjerojatno kao dokaz kako se u Jasenovcu dobro jelo, dodaje kolega Zebić koji podsjeća da su činjenice bitno drugačije.
”U vrijeme najveće gladi u logoru Stara Gradiška 1944. godine logorašica Anđela Heder je – da zavara glad – prikupila od drugih logorašica recepte i sakupila ih u malu, rukom izrađenu knjižicu. Knjižica je sačuvana, u siječnju 2013. u jasenovačkom muzeju je priređena mala izložba o autorici, a posjetiteljima su ponuđeni kolači ispečeni po njenim receptima”.
Dosta o Leljaku koji je u vezi s ovim pitanjem sve o sebi rekao poziranjem uz bistu Ante Pavelića u Australiji!
Neću trošiti riječi ni o Bozaniću, Barišiću, Košiću, Hraniću…, dovoljno sam o njima već pisao (premda je ova široka akcija promocije negacionizma zapravo izuzetno zabrinjavajuća i govori o sve većem posrnuću Katoličke Crkve u RH koja stremi rehabilitaciji ustaštva!), ali sam imao potrebu izjaviti da sam konsterniran što moj profesor filozofije Ivan Devčić promovira ustaški revizionizam!
Ustaška NDH bila je čedo fašističke Italije i njemačko-nacističkog Trećega Reicha. Neposredno je nastala Hitlerovom ”Direktivom 25” od 27. ožujka 1941. i pravno je nestala činom njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945. Pune četiri godine ratovala je na strani zla. Bila je Hitlerova saveznica koja je nastavila ratovati na Hitlerovoj strani još i petnaestak dana nakon što se Hitler ubio.
Jasenovački logor smrti postao je ključni simbol za cjelokupnu NDH i nesavladiva je prepreka svakom pokušaju rehabilitacije ustaške države. Negacionisti pokušavaju srušiti ”mit o Jasenovcu” kako bi NDH, kad-tad, bila rehabilitirana.
”Ono što radi Leljak uobičajeno je u Hrvatskoj i svijetu kada se radi o revizionizmu”, kaže pak prof. Hrvoje Klasić u izjavi za RSE. ”Uzmete dio nekog dokumenta i zanemarite ostatak ili uzmete jedan cijeli dokument, ali zaboravite tisuću drugih i na temelju toga stvarate svoju konstrukciju. To je vrlo slično Jakovu Sedlaru i upravo to se radilo prilikom snimanja njegovog filma o Jasenovcu”, kaže
Još i danas se sudi ”urbanistima pakla” (kako ih naziva Danko Plevnik) koji su fanatično masakrirali nevine bilo da se radilo o etnički nepodobnima, katoličkim svećenicima ili homoseksualcima. Zar da odvjetnik zločinaca postane onaj koji ima zapovijed svjedočiti Krista?
Zašto se promocijom i kumstvom negacionizma bavi i čovjek koji je doktorirao proučavajući Berdjajeva?! Zašto nadbiskup Ivan Devčić pomaže da se šire laži o Jasenovcu? Zašto sudjeluje u novoj viktimizaciji žrtava ustaških zločina? Zašto nadbiskup koji je slao svećenike na edukaciju u Jad Vašem negira holokaust u NDH??!!
Da pojasnim ako nekome nije jasno: Aula svetog Ivana Pavla II. na Trsatu (Gospino svetište u Rijeci kojim upravljaju franjevci, koji pak kao da im nije bilo dovoljno što su im subraća opravdano sjedila na optuženičkoj klupi uz Stepinca) je najvažnija crkvena tribina u riječkoj nadbiskupiji. Tvrditi ili misliti da nadbiskup Ivan Devčić nema veze s programom i gostovanjem negacioniste u toj dvorani je ravno tvrdnji da papa Franjo ne zna što se događa u Auli Pavla VI. unutar vatikanskih zidina.
To vam je kao kad neki biskup prešućuje ili premješta svećenika pedofila: sudjeluje u zločinu!
Čestitajući lanjski Božić, nadbiskup Devčić je poželio da se Rijeka dobro pripremi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. te ”da se tom prigodom o našoj domovini puno lijepoga čuje i spozna”.
Čuje li on samog sebe?!
Sada će se o Rijeci i Hrvatskoj itekako čuti zbog zločina negacionizma.
Propada nam sloboda, ona ista koja je bitna tema za filozofiju Nikolaja Berdjajeva. Ne samo što nam ga je Devčić predstavljao filozofom slobode, nego sam čak čitajući Devčića shvatio da smo svi kao Berdjajev, paradoksalno, i zarobljenici slobode.
Berdjajev se uvijek borio za neovisnost koja za njega predstavlja neovisnost duha i misli. Čitav život posvetio je stvaranju i usavršavanju filozofije slobode. Njegova osnovna ideja je da sloboda prethodi egzistenciji.
Berdjajevljeva sloboda usko je povezana s njegovim viđenjem religije. On tvrdi da je Bog prisutan jedino u slobodi i da djeluje jedino kroz slobodu.
Ovim činom riječki nadbiskup zatire slobodu, pljuje Boga jer gazi žrtve holokausta i genocida, postaje zastavnik laži, samog Sotone.
Možda Ivan Devčić ne mari za ono što mu se poručuje u ovoj kolumni. Može li gradonačelnik Vojko Obersnel intervenirati, makar indirektnom sugestijom, da se ova sramota i nečovječnost koja će preplaviti crkvene prostorije diljem Hrvatske ne dogodi baš i u europskoj prijestolnici kulture?
Devčićeva dozvola da se u Rijeci, u prostoru kojim suvereno vlada, dogodi devastacija svega za što se on sam zalagao kao profesor filozofije i etike u meni stvara duboki nemir, neopisivu duševnu rastresenost, bol i tugu.
Možda Ivan Devčić ne mari za ono što mu se poručuje u ovoj kolumni. Može li gradonačelnik Vojko Obersnel intervenirati, makar indirektnom sugestijom, da se ta sramota i nečovječnost koja će preplaviti crkvene prostorije diljem Hrvatske ne dogodi baš i u europskoj prijestolnici kulture?
Mogu li nešto kazati riječki pravoslavci ili Židovi? Ili tamošnji antifašisti predvođeni Opatijcem Olegom Mandićem, koji na ruci nosi logoraški broj koji su mu istetovirali nacisti?
Hoće li reagirati moje bivše kolegice i kolege u Novom listu?
Bože dragi, zar zaista moramo svi sudjelovati u pretvaranju Hrvatske u ogromnu septičku jamu?
Hej, ljudi, pa to više nije ispad tamo nekog Košića koji zagovara ustaški pozdrav ”Za dom – spremni” ili ljubi ruku ratnom zločincu. To se ustašovanje sada događa u Rijeci!
Ustaška Rijeka. Ma, savršen finale.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dejan Jović: ”Tražimo slobodu za sve, a ne samo za Srbe”
- Novost Bleiburga: staviti prst u dupe austrijskom kolegi
- Bleiburg i Katolička Crkva: možemo li pravilno pamtiti?
- Zašto je baka Roza čuvala do smrti Hitlerovo odlikovanje?
- Zbog masakra u Ahmićima i zbog Kordića preplavljuje me sram
- Uskrs je svetkovina naše istine – pravde
- Loša vijest za ustaše: vaša se priča gasi
- Poruka Hrvatima sa groba Adolfa Pilsela u Paragvaju
- Glas arhanđela: najveći sam neprijatelj Novinarskog društva
- Sud u Zadru: tko premlati novinara neće ići u zatvor!
Tako je! Samo iskreno, a ne kao u ovom slučaju licemjerno-blasfemično služenje gospodinu Isusu Kristu, može ovu crkvu učiniti istinskim baštinikom evanđelja.
Na samom kraju kolumne ispisana je bit aktualnog stanja u Hrvatskoj. Ispada da antifašisti ili drukčije rečeno – istinski pošteni ljudi stalno govore sami sebi ukazujući na buđenje zla u našoj domovini. O
stali šute u uvjerenju da ih se to ne tiče ili ako pripadaju toj jadnoj iako vrlo glasnoj i agresivnoj manjini, likuju jer svojom vikom i galamom djeluju kao da su oni Hrvatska, a ne njezini odrodi. To se odnosi i na većinu medija u čijem god da su vlasništvu.