Olivera Jovanović
Slučajnosti ne postoje. To su nekada samo mali znakovi koji puno znače. Jer ništa nije slučajno. Pa ni kada kupimo cvijet.
Moj otac se upokojio u večeri zimske ravnodnevice. Kažu da je tada zemlja najbliža nebu. Pričestio se dva dana prije i ispustio dušu meni na rukama. Svi mi njegovi bili smo tu, pokraj njegovog kreveta, u našem domu. Osmjehnuo se, pustio suzu i otišao, onako kako je i živio jer život je lijep iako je staza i osmijeha i suza.
Ostavio nam je i uputstvo šta da uradimo kada ode, uz preporuku da to uradimo odmah. Plava fascikla je bila pored kreveta. Plakali smo. Brat je otvorio. Tamo je pisalo pod jedan: Bez panike, molim! Tu nas je usred tuge i suza – nasmijao. Tako je i živio – da život uljepša drugima.
Moj otac je volio cvijet Dianthus – Božji cvijet (lat. Deus – Bog i gr. Anthos – cvijet) u narodu znan kao turski karanfil.
Granulo je proljeće. Sa očevog groba nasmiješio nam se samonikli, raskošnih boja, ni manje ni više nego dianthus. Nijednog više nije bilo u našem vidokrugu, ali taj koji je bio tu, bio je samonikli i pokazao je da slučajnosti ne postoje. I tu pored groba, taj dan bilo je i osmijeha i suza.
Danas je sveti Vasilije Ostroški. Bila sam na liturgiji i vidjela dječaka o kojem sam pisala u prošloj kolumni. Pričestio se. Nasmiješila sam mu se i on se nasmiješio meni.
Upoznala sam i jednu gospođu. Pri izlasku iz autobusa nehotice sam se oslonila na nju i izvinila se. Rekla mi je da se ne izvinjavam, da me je vidjela u crkvi i da sam je u redu za naforu, pustila ispred sebe. Raspričale smo se, a mene je sve podsjetilo na obitelj poklonika svetom Vasiliju Ostroškom.
Brat i ja smo bili redovni putnici kada bi otac vodio svoje parohijane na pokloničko putovanje pod Ostrog, tamo gdje rijeka ljudi uz brdo teče. Mi smo bili maleni i radovali smo se putovanju s odraslima, a odraslima je to putovanje bilo putovanje snova – pokloniti se ispred kivota svetog Vasilija Ostroškog. I družiti se.
Pjevalo se u autobusu, sve se dijelilo, a meni su kao djetetu u sjećanju ostale gurabije (starinski suvi kolač). Bake su dijelile gurabije, a na bratu i meni je bilo da kažemo koja je najbolja. Sve su bile lijepe, ali meni ipak najljepša ona na kojoj bi bila kocka šećera.
Na tom putu svi smo bili prava obitelj, onakva kakvoj smo išli – ostroška.
Naš najstariji sin Vasilije je rođen na Vaskrs. Unesen je u crkvu na znamenovanje na svetog Vasilija Ostroškog. Bilo nam je milo što je znamenovanje baš toga dana i zbog imena koje sam mu dala. Slučajnosti ne postoje.
Vasilije je bio drugi razred osnovne škole kada su nas pozvali na razgovor. Razlog – pobjegao je sa časa fizičkog vaspitanja i sakrio se u trpezariju škole. Došli smo i sjeli sa psihologom i pedagogom.
Vanja je naravno relaksirao situaciju pa je pričao kako Vasilije voli da jede i da je to razlog bijega sa fizičkog u trpezariju, ali i da nije čuo da tako malo dijete bježi sa časa. Tako mali, a već bježi! Uz svo relaksiranje nije nam bilo svejedno.
Procedura je nalagala da sastanku prisustvuje i dijete pa je Vasilije doveden sa časa. Ušetao je, pozdravio se i sjeo za sto na kojem je bila zdjela sa bombonama. Odmah je uzeo jednu što je, uz osmijeh svih prisutnih, potvrdilo Vanjinu tezu bijega.
Čekali smo da nam on ispriča šta se desilo. Pogledao je po nama svima i na pitanje zašto je pobjegao sa časa rekao: ”Pobjegao sam jer je učiteljica bila ćorava na moju bol. Sudario sam se sa drugom koji je naglo stao pri trčanju i zabolilo me. Počeo sam da plačem, a ona je nastavila dalje sa časom, nije me ni pitala kako sam”. Izgovorio je to i pitao da li može da uzme još jednu bombonu.
Naime, Vasilijevu učiteljicu je tih dana mijenjala nova učiteljica koja ih nije poznavala i nije reagovala kako je on navikao da reaguje njihova učiteljica Mirjana.
Nakon Vasilijevog slikovitog opisa situacije razišli smo se. Pazili smo da ne budemo ćoravi na tuđu bol.
Uoči Dana pobjede nad fašizmom 9. maja, vraćajući se s posla, ušla sam u prodavnicu. Onu u koju svakodnevno ulazim. Za oko mi je zapeo rasad cvijeta. Nije ga bilo tu dan prije. Poželjela sam da kupim taj cvjetić i da ga posadim na balkon. A cvjetić je bio ni manje ni više nego tek propupali dianthus – turski karanfil.
Presrećna, s vrata sam se domogla balkona da ga presadim u veću saksiju. Ujutro sam izašla da vidim šta radi dianthus. Procvjetao je prvo jutro, na Dan pobjede nad fašizmom, na dan meni posebno važan – rođendan mog oca. Iste je boje kao onaj iznikao iz njegovog groba.
Još jednom me je pozdravio cvijetom i rekao život je lep. I jeste, meni je drugi put izmamio osmijeh na lice njegov dianthus. Jer slučajnosti ne postoje. I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
- Smisao korizmenog posta
- Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
- Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
- Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
- Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
- Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
- Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
- Kršćanstvo – mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca
- Banetu Bumbaru i onom vremenu kada je sve bilo naše
