Jacqueline Bat
Neki dan, skrolajući po novostima, naiđoh na zidu mog Facebook prijatelja Aleksandra Dizdara status koji me vratio mojim promišljanjima o identitetu i (vlastitom) integritetu, kojima se periodički vraćam, u različitim životnim fazama, uvijek kritički propitujući vlastite smjernice, koje sam odgojno, religijski, kulturološki stekla.
Piše Aleksandar ovako:
”Kako u publicističkoj, tako i u umjetničkoj prozi, svako malo sretnemo se s tekstovima koji obrađuju razbijene identitete. Pametni su to sadržaji, često na razini eksperata kojima se vjeruje. Onda se pitam, zašto sam u nevjerici? U svijetu koji se nužno globalizira, identitet postaje sve manje važan. K tomu, uz osobni, često ga se razvrstava na politički, vjerski, nacionalni, ovakav i onakav, što nerijetko dovodi do sukoba. Svoj sam identitet zgurao u jedan drugi pojam koji nije inačica, ali sam njime puno zadovoljniji. Naravno, radi se o integritetu, jednostavnoj ljudskoj čestitosti prema drugima i prema sebi. Nije to lako postići, ali se barem trudim i prilično sam nesretan kad negdje zglajzam. Jer, ako kojim slučajem nekoga povrijedim, to nije zbog njegova identiteta, nego zbog eventualne slabosti u mojemu integritetu”.
Aleksandar je čovjek u mirovini, dvadesetak godina stariji od mene, s kojim često dijelim misli o literaturi i (među)ljudskim odnosima. Zapravo, sve je počelo sa slikarstvom, jer nas dvoje dijelimo istu ljubav prema kistu, Aleksandrovi pasteli slavonskih i baranjskih krajeva, koloristički dinamični, minuciozno naslikani i poetični, kao i prozračna lakoća njegovih akvarela su me privukli FB prijateljstvu prije nekoliko godina. Otada do danas, Aleks me često inspirira i svojom mišlju i izričajem, i svojom sposobnošću da bude okrenut najvrednijem u odnosu s ljudima, i u odnosu prema životu općenito.
Nadam se da i ja njemu u našem virtualnom druženju dajem sličan uzvrat.
Izgradnja vlastitog integriteta je dugotrajna, i često mukotrpna, zahtijeva kritičko promišljanje svih odgojno i kulturološki stečenih kolektivnih identiteta, da bismo naučili da svaki od njih ima svoje postulate i dogme, i ne voli propitkivanje istih, dapače, traži od ”pravovjernog” sljedbenika da ih nikad i ničim ne dovodi u pitanje, ne voli virkanja preko ograde, pogotovo ako ti se ono što vidiš dopadne, a nije u skladu s dogmom
Dakle, identitet i integritet, dva pojma koja rijetko kod pojedinaca bivaju podjednako razvijena, osobito kad je riječ o kolektivnim identitetima, što su ova pandemijska svjetonazorska preslagivanja jasno pokazala.
I nije to neobično, jer izgradnja vlastitog integriteta je dugotrajna, i često mukotrpna, zahtijeva kritičko promišljanje svih odgojno i kulturološki stečenih kolektivnih identiteta, da bismo naučili da svaki od njih ima svoje postulate i dogme, i ne voli propitkivanje istih, dapače, traži od ”pravovjernog” sljedbenika da ih nikad i ničim ne dovodi u pitanje, ne voli virkanja preko ograde, pogotovo ako ti se ono što vidiš dopadne, a nije u skladu s dogmom.
I sama sam se, do punine vlastitog integriteta, probijala mukotrpno i uz stalan rad i propitkivanje.
Prve godine života provela sam, zbog bolesti majke, s bakom i dedom, najviše na predivnom otoku Rabu na kojem sam i prohodala.
Imala sam tek koju godinicu kad su me počele fascinirati osobnosti mojih najbližih, često bih ih promatrala iz prikrajka, kad su mislili da ih ne gledam, i pokušavala im se što više približiti, tako što bih, birajući dane, radila sve na njihov način, pokušavala ući u njihov lik i razmišljanja, pa bih tako, već budeći se ujutro najavljivala ”danas sam mali deda” ili ”danas sam susjeda Perica”.
I zorno bih, odjećom, gestama, govorom, evocirala lik odabrane drage mi osobe, osjećajući da je tako iznutra spoznajem, da postaje dio mene dok je glumim.
Kao maloj, zanimljivo mi je bilo otkriće, da i u bliskoj obitelji, o nekim važnim temama, koje bismo odraslim rječnikom nazvali poljima identifikacije, meni važni ljudi imaju različita mišljenja. Znali su oko toga i žestoko polemizirati.
Ja, pak, odmalena volim postavljati pitanja. Srećom, deda mi je bio čovjek širokih vidika, pa kad bih ga, neovisno o tematici pitala, on bi mi strpljivo objasnio, pokazao. No uvijek uz popratnu uputu:
”Ja sam ti rekao sve što znam, ali ti pitaj i druge ljude. Deda nije najpametniji na svijetu. Mene je život naučio tako, no netko drugi možda ima drugačije mišljenje, i život ga je naučio nečemu što ja ne znam. Kasnije, kad budeš znala čitati, moći ćeš i sama vidjeti što su drugi ljudi napisali o onom što te zanima. Sama ćeš vidjeti tko ima bolje razloge za svoje objašnjenje, i tako ćeš stvoriti svoje mišljenje. Koje se može i promijeniti kako budeš odrastala”.
S povratkom u Zagreb i u roditeljsku kuću, naišla sam, pak, na sasvim drugačije postulate autoritarnog odgoja. Mišljenje odraslih, pogotovo mame i tate, nije se smjelo propitkivati. Naravno, zadala sam im brojne glavobolje, pogotovo u adolescentsko doba, jer za mene je ograda uvijek značila prepreku koju moram prijeći da vidim što je iza.
Horizonti me zanimaju, ne ograde. U mom je obiteljskom stablu nekoliko naroda, s pripadajućom identitetskom i svjetonazorskom simbolikom. Ima tu križeva, petokraka, Davidovih zvijezda, ima i različitih jezika i narječja.
Dok sam bila dijete, svoju sam dvozavičajnost doživljavala kao podijeljenost, dugo sam mislila da voleći Zagreb, izdajem Rab, i obrnuto. Naravno tome su pridonijeli i članovi obitelji koji su ”navijali” za jedno ili drugo, ono što im je bilo draže.
Moje su mlade godine prošle u toj podvojenosti, u preispitivanju različitih ”nultih institucija” s kojima su se zavičajno, kulturološki, svjetonazorski, identificirali moji voljeni ljudi. Tražila sam svoju nišu, i u svakoj od njih bih našla nešto vrijedno, s čim se mogu identificirati.
No našla sam i hrpu ograda, postulata i dogmi koje ako si ”pravi” ovaj ili onaj, nebitno, ne smiješ propitkivati. Naišla sam na identitete koji se žive u suprotnosti prema onom različitog identiteta, i na toj suprotnosti, opreci, često i netrpeljivosti prema onom koji je različit i tvoj identitet propitkuje, zapravo na tim oprekama je počivalo zbijanje redova i jačanje kolektivnog identiteta.
A niti jedan mi, uz iskreno unutarnje nastojanje, nije smanjio želju za propitkivanjem dogmi, niti probudio u meni potrebu za oprekom. Već sam u ranoj mladosti bila svjesna da se često mogu bolje razumjeti s ljudima čiji sam jezik naučila, ili oni moj, nego s onima koji govore moj materinji.
Identitet i integritet, dva pojma koja rijetko kod pojedinaca bivaju podjednako razvijena, osobito kad je riječ o kolektivnim identitetima, što su ova pandemijska svjetonazorska preslagivanja jasno pokazala
Osoba me uvijek intrigirala više od kolektiva. Tada još nisam slušala Jespera Juula, nisam znala da je identitet vezan uz vanjsko, uz samopouzdanje i postignuće u profesiji, obitelji društvu, a integritet uz samosvijest, uz poznavanje svojih emocija, mogućnost da komuniciraš svaku svoju emociju i potrebu, da zaštitiš svoje dostojanstvo i čuvaš tuđe, i da znaš da ćeš biti dobro, sam u sebi i sa sobom i ako ti sve izvanjsko oduzmu, ako ratom ili nesrećom izgubiš sve u što si ulagao i novac i emocije.
Integritet je polazište, ono mjesto iz kojeg i kad je najteže, možemo krenuti iznova i ostati psihički zdravi. Svi mi baštinimo neke kolektivne identitete, u njima pronalazimo ono što nas je kulturološki, zavičajno, jezično oblikovalo. Nikad, međutim, ne smijemo postati ljudi mase, izgubiti, ili ne izgraditi vlastiti integritet zbog kolektivnog identiteta.
Nominalno, izjasnila sam se kao Hrvatica rimokatoličke vjeroispovijesti. Istinski sam zavičajnik, volim svoju kulturu i baštinu, i smatram je dragocjenim kamenčićem u čarobnom mozaiku jezika i kultura.
No nemam tu nekih razloga za ponos, kamoli uznositost naspram drugoga koji tu kulturu ne baštini, jer nisam birala ni mjesto rođenja ni materinji jezik, kao ni boju očiju i tjelesnu građu.
Moje je ishodište kontemplacija, i moja je vjera nadkonfesionalna. Nacionalno sam čovjek i dijete Božje, i moja jedina prava domovina je duhovna, nema ni zastava ni granica. Ljudska osoba je jedino polazište kojem mogu u dijalogu pristupiti, neovisno o našim možda različitim identitetima.
Podržat ću ideje koje smatram važnim za opće dobro, za njih ću se i boriti svim demokratskim sredstvima. No strogo se čuvam marširanja u masi kolektivnog identiteta i njegovih parola i dogmi. Da ne bih, kako kaže Aleksandar Dizdar, povrijedila drugoga, ne zbog njegovog identiteta, već zbog slabosti vlastitog integriteta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?
- ”Priče od porculana” su divan vez misli i osjećaja
- Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima
- Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima
- Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?
- Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek
- Oda ljubavi jednom otoku
- Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
- Bastl – arhitekt koji majstorski oblikovao centar Zagreba
- Priče Edit Glavurtić inspirirane prizorima iz stvarnog života
