Nema u cijeloj povijesti ljudskog roda knjige koja je nadahnula više luđaka nego što ih je nadahnula Biblija. Na primjer, u američkim planinskim zabitima neki pentekostalni župnici na misama plešu i pjevaju sa zmijama u rukama i to je, tvrde, izraz njihove vjere u Isusa Krista.
Njihova je vjera u Krista tako snažna da im čegrtuše i vodene mokasine ne mogu ništa, a ako ih koja od ovih opasnih otrovnica ipak ugrize i ambulantna kola dođu po njih, oni odbiju pomoć. Ne žele ići u bolnicu.
Natečeni i modri, u bunilu citiraju Evanđelje po Marku: “U ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi.”
Kratko nakon toga, treba li uopće reći, umru od otrova.
Masovna histerija oko slaboumne izmišljotine da će transrodne osobe ulaziti u krive zahode otkrila mi je da sam precjenjivao pamet naših katolika
Do prije mjesec ili dva ovako sam nešto doživljavao egzotičnim. Mislio sam kako takvog fanatizma u našem svijetu, srećom, nema. Vjerovao sam kako su naši katolici razumniji od brđana s Apalači gorja koji od moonshinea, domaćeg kukuruznog viskija s visokim postotkom alkohola, imaju zastrašujuće vizije.
No, fertutma oko Istanbulske konvencije, jednoga, realno, beznačajnog dokumenta o kojem u normalnoj prilici ne biste razgovarali dulje od pet minuta, papira koji nam baš ništa, ni dobro ni loše, neće donijeti, neugodno me je zatekla.
Masovna histerija oko slaboumne izmišljotine da će transrodne osobe ulaziti u krive zahode otkrila mi je da sam precjenjivao pamet naših katolika.
Hrvatsku je uhvatilo vjersko mahnitanje, sveti bijes koji smo kao pojavu poznavali samo iz pripovijesti o Cortésovu pokolju Indijanaca i križarskom osvajanju Jeruzalema.
Ljudi padaju u vatru kiteći tako živopisnim detaljima razvrat koji će uskoro nastupiti, uzbuđujući se sve neobuzdanijim, gotovo pornografskim fantazijama o muškarcima u haljinama, da ja kojiput posumnjam da se možda ne drogiraju, puše travu, šmrču kokain, žvaču gljive, po crkvama se pucaju halucinogenim hostijama.
Za cijenjenog liječnika i sveučilišnog nastavnika Matka Marušića do prije koju godinu nitko vjerojatno ne bi rekao da će tvrdo braniti tradicionalne obiteljske vrijednosti, već i stoga što sam nije bio najuzorniji katolički muž. Jednom se razveo i ponovno oženio, a danas bi malne bičevao grešnike.
Ja na to ne da nisam uplašen, nego bih nestrpljivo povikao: “Pa šta se više čeka!? Daj amo te pedere, nabijem ih!”
Jednom ozbiljan znanstvenik, danas je kao nekakav bradati propovjednik u prašnjavim sandalama i poderanom habitu, što na sajmovima napola plaši, a napola nasmijava seljake stravičnim vizijama smaka svijeta.
Katolici opisuju homoseksualni odnos s nekom zbunjujućom, čudnom gorljivošću i nasladom, a od te prljave opačine, kako se čini, najviše je stradao bogati Zapad.
Neobično je to, premda se svi do jednoga predstavljaju kao antikomunisti, katolički aktivisti zgađeni su dekadencijom zapada kako su valjda samo Josif Visarionovič Staljin, Pol Pot i Mao Ce Tung bili zgađeni.
Željki Markić kapitalizam je možda i truliji i pokvareniji nego što je bio pokojnom Edvardu Kardelju.
Ružu Tomašić ni činjenica da je živjela u Kanadi ne priječi da je prikaže očajnim mjestom za odgoj djece i mirni obiteljski život. Čitala je negdje o nekom muškarcu koji je nakon više desetljeća braka i sedmero djece otkrio šestogodišnju djevojčicu u sebi, kao da je to na ulicama Toronta i Vancouvera gotovo svakodnevan prizor.
Željki Markić kapitalizam je možda i truliji i pokvareniji nego što je bio pokojnom Edvardu Kardelju
Na sve strane šetaju šezdesetogodišnji muškarci s kikicama, lizalicom u ustima, u kratkim Hello Kitty haljinicama i bijelim cipelicama.
Željka Markić se opet javlja primjerom iz Švedske, gdje se navodno u vrtićima jednako odgajaju djevojčice i dječaci.
Čak i da u ovim bezobzirnim, neodgovornim lupetanjima ima zrno istine, teško je dokučiti što bi prosječnog Hrvata ustvari trebalo onespokojiti. Pa sve su te zemlje i sretnije i berićetnije od naše.
Zar nije idiotski kad Ruža Tomašić upozorava da bi nas mogla zadesiti sudbina Kanade, a Željka Markić izbezumljeno prijeti da ćemo postati Švedska?
Ja na to ne da nisam uplašen, nego bih nestrpljivo povikao: “Pa šta se više čeka!? Daj amo te pedere, nabijem ih!”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Mustafu su voljeli i u Splitu, gdje inače ne vole nikoga
- U R. Srpskoj netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet!
- Vodotoranj za deranje penzionera i namrštenih branitelja
- Kakav posao – evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću!
- Nikad neću shvatiti zašto dobri ljudi glasaju za ološ
- Drže li naši katolici da su trudnice zapravo glupače?
- Khuen Héderváry jedva da se razlikuje od Andreja Plenkovića
- Milanović će se jednog dana pojaviti odjeven kao Indijanac
- Teško je reći tko je u aferi “Klub” ispao najveći debil
- Rijeka se ne zove Fiume samo zahvaljujući partizanima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.