Slobodan Šoja
”Gnjev mi, boginjo, pjevaj, Christiana, Daytonu sina, zlosrećnog štono Bosanci u hiljadu uvališe jada…”
Ovog ažuriranog početka Homerove ”Ilijade” u kojem je Christian zamijenio ”Ahileja, Peleju sina”, a Bosanci Ahejce sjetio sam se ovih dana jer ne prestajem razmišljati o čudnovatom ”događanju naroda” u Sarajevu, 25. jula ove godine, kad se nekoliko hiljada nezadovoljnih Sarajlija okupilo ispred zgrade OHR (Office of the High Representative) u kojoj stoluje međunarodni visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Nijemac Christian Schmidt.
Demonstranti su ga htjeli zaplašiti i odvratiti od najavljene namjere da nametne novi Izborni zakon u BiH, namjere koja je očigledno mogla poremetiti neke njihove namjere.
Zarobljen u svojoj tvrđavi pokraj Miljacke, gledajući izvan zidina njemu nimalo naklonjen i krajnje isključiv svijet povišene temperature, Schmidt se pitao šta radi u jednoj nesrećnoj i melanholičnoj zemlji u kojoj želi toliko toga uraditi za dobro stanovnika, a oni mu ne dozvoljavaju jer žele živjeti po svome, pa makar to bilo naopako.
U svijetu opšteg siromaštva i stalne nesigurnosti koju rastaču tvrdoglavost, sebičnost, strah i bahata mržnja čiju iznenadnu erupciju je upravo snažno osjetio, njemački diplomata se osjećao slično kao francuski konzul u Travniku Pierre David koji je, kako Andrić veli, ”u vršenju svoje dužnosti bačen u ovu zemlju i prisiljen da živi pod izuzetnim okolnostima”, sa neprijateljskom svjetinom oko sebe, ljudima koji ga ne razumiju i nemaju namjeru razumjeti, jer on u stvari njih ne razumije.
U jednom pismu koje sam pronašao u rodnoj kući maršala Marmonta u francuskom gradiću Châtillon-sur-Seine, David je Marmontu, tadašnjem gospodaru Dalmacije, pisao iz Travnika 8. aprila 1807. godine: ”Kako je mučno činiti, protiv njegove volje, usluge narodu koji vas mrzi”.
Davidovu sudbinu doživio je tog 25. jula 2022. godine Christian Schmit. Ispunjen sasvim drukčijim navikama, mjerilima i ponašanjima, ozbiljno shvatajući svoj posao, naoružan strpljenjem, kao i ozbiljnim i iskrenim namjerama da bude efikasan i koristan svim građanima, užasnut surovošću guste bosanske mentalne magle, njene iracionalnosti i hladnoće, gledajući kolektivnom ludilu u lice, Schmidt je bio zbunjen, potišten, usamljen, a iznad svega gnjevan. A taj gnjev je važan za našu priču, a bogami možda i za zemlju!
U mislima su mu mogle odzvanjati riječi Mehmed-paše, travničkog vezira, koji je u ”Travničkoj hronici” nimalo lijepo Davidu govorio o lokalnim stanovnicima. Ono što je Andrić zapisao prije osamdeset godina živi, nažalost, i dalje: ”Bosanci nit imaju osećanja časti u srcu ni pameti u glavi. Oni se takmiče u međusobnim svađama i podvalama, i to je jedino što znaju i umeju”.
U takvoj Bosni, velikoj zagonetki između Zapada i Istoka, ideja mira lako se pretvara u povod za rat, a pokušaji dogovora u sebičnu prevaru. Glas razuma i trpeljivosti postaje razlog za prijekore i oholost, a pružena ruka smatra se nepovjerenjem i znakom slabosti.
Sve je to doživio i tek će doživjeti Christian Schmidt. Zlo se ovdje brzo i pojavljuje i nestaje, a ljudi omađijani ludilom žive u prividnom miru na tankoj i uvijek isukanoj oštrici na kojoj se sijeku i lome naša prokletstva i naše nesreće.
Dok mu je sve to prolazilo kroz glavu, Schmidtov pogled se među ”protestantima” posebno zaustavio na političarima i političkim liderima koji su se uvukli u mase. Kakva nadrealna scena! Otkud oni tamo? Kako sam doživio tu ”čast” da mi politički lideri demonstriraju pod pendžerima i ne sviraju mi serenade već podvikuju i uče me zanatu? Da nisu došli od mene zatražiti da ne uradim ono što su oni trebali uraditi, a nisu uradili, pitao se šef OHR-a.
”Travnička hronika” mu nije izlazila iz glave: ”Niko od stranaca nije mogao zamisliti kako izgleda i dokle može da ide ovaj napad skupnog ludila koji s vremena na vreme obuzima stanovništvo ovih kasaba, izgubljenih i stešnjenih među visokim planinama”.
Zaista čudan i sulud neki protest, čudno okupljanje i vrlo čudan povod. Kako vrijeme prolazi, sve se više ostvaruju šaljiva, a zapravo ozbiljna proročanstva nadrealista.
U jednoj predratnoj epizodi ”Top liste nadrealista” skupština, predsjedništvo, vlada i tri vladajuće stranke, ljubomorne na dobar život rudara, odlučile su se na štrajk uz povike ”dosta nam je svega”, ”dosta nam je šuplje”, ”hoćemo da živimo kao rudari”. Na kraju je potpredsjednik vlade predložio: ”Idemo pred rudnik da mirno i dostojanstveno razvalimo okno!”
Na ovaj skeč je pomalo ličilo nedavno okupljanje oko zgrade OHR-a.
Povod za demonstracije bio je potpuno banalan i neiskren, a u svojoj suštini licemjeran i pun rđavih namjera, dakle štetan po državu. Od početka su ga pratili spinovi, ali oni koji u sekundi zapale mase. To je naravno i bila namjera spin doktora.
Prvi spin je bio da Schmidt planira izmijeniti Izborni zakon tako što će, poslije lobiranja iz susjedne Hrvatske, izaći u susret svim zahtjevima HDZ-a BiH. Pošto je sve veći broj građana alergičan na ovu stranku i smatra da je borba protiv nje, kao i prevara HDZ-a BiH, velika patriotska dužnost, prirodno je bilo očekivati da će se kod njih razviti gnjev i mobilizacija. Ona je najvećim dijelom izvela ljude na ulicu, premda je povod bio lažan, a istina potpuno drukčija.
Na kraju, Hrvati iz BiH su se u ogromnoj većini osjetili kolektivno prevareni, a njihovo razočarenje je vidljivo umanjilo njihovo povjerenje u zajedničku državu. O toj strašnoj posljedici niko od naših sebičnjaka ne razmišlja. Kad bi HDZ BiH vodio neko drugi i pošteniji, ta bi partija na sljedećim izborima dobila 95 posto hrvatskih glasova, a poslije ovih demonstracija smiješi joj se veći procent nego dosad.
Drugi spin je bio da Schmidt namjerava legalizirati diskriminaciju Hrvata u kantonima gdje Hrvati ne prelaze tri posto stanovništva. To je u sekundi izazvalo strašnu teledirigiranu konsternaciju svih. Istih onih koji su zaboravili da BiH od 2009. godine toleriše i propagira diskriminaciju i rasizam jer niko ne želi provesti presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Sejdić i Finci. Dvanaest godina podstiču diskriminaciju bez ijedne riječi osude, a sad preko noći postaju najveći borci protiv nje! Nešto tu ne štima.
Navodna briga o diskriminaciji Hrvata užasno je licemjerna i podla. Ona u sebi krije namjeru da se HDZ BiH prevari i da neke druge partije preuzmu kontrolu u federalnom Domu naroda s ciljem izbacivanja HDZ-a BiH iz vlasti.
To je bilo jasno i stranim diplomatama koji kroje sudbinu BiH. Oni su procijenili da bi to izazvalo potpunu blokadu političkog života poslije izbora i željeli su to osujetiti. Ne zato što simpatišu HDZ BiH, dapače, već zato što se ne može prenebregnuti činjenica da većina hrvatskog naroda bira HDZ BiH i da je bolje spriječiti neprincipijelnu prevaru nego dobiti paralizu političkog života.
Trećim spinom (koji je najgluplji, a koji se najčešće pominjao) tvrdilo se da Schmidt i međunarodna zajednica uvođenjem diskriminacije Hrvata planiraju vratiti Bosnu u srednji vijek! To što je ona u tom vijeku još od 1995. godine, kad je zvanično uveden rasizam i diskriminacija, to nikoga ne zanima. Uzgred, mi smo poslije rata vraćeni u doba robovlasništva pa bi skok u srednji vijek za nas sve bio napredak!
Svjestan neviđenog političkog licemjerja i lažne suosjećajnosti prema Hrvatima, kao i planova da se zapravo prevari isti narod prema kome se javno demonstrira empatija, kao Andrićev Chaumette des Fossés, Schmidt je spoznao da su Bosanci ”nepouzdani, oholi, sirovi i podmukli” te je došao do zaključka (s kojim se ne želi pomiriti) da se u Bosni ”gubi i ponos i razum i uložena snaga, a ne dobija ništa”.
Pitao se zašto on, kao stranac koji nema nikakve veze s Bosnom, želi više dobra toj zemlji u koju je iznenada bačen nego oni koji se o njoj verbalno brinu? Stoga je s razlogom osjetio samo gađenje i gnjev. Ali ta njegova srdžba nije dolazila od straha ili nelagode. On je samo konačno shvatio u kakvu je zemlju došao i s kakvim ljudima treba raditi, a želi nešto uraditi.
Da ne želi ništa uraditi ne bi bio tako ljut, do te mjere da je sljedećih dana galamio na političare i udarao šakom po stolu. Kad bi samo znao koliko naših ljudi bi željelo biti na njegovom mjestu i to isto uraditi!
Drugi diplomati bi na njegovom mjestu hladno izrazili čuđenje i zabrinutost te uz vrhunsku večeru i još bolje vino u sljedećoj sekundi zaboravili šta se dogodilo. Zato je mene Schmidtov gnjev oduševio i ohrabrio. Čekamo ga četvrt vijeka. Čekamo da neko zagrmi na nedodirljive, čekamo da ih neko kazni. Nadamo se da gnjev neće biti uzaludan i da se običan svijet neće razočarati.
Ako sam dobro razumio gnjev visokog predstavnika i njegove izjave nije nemoguće da on ipak nametne Izborni zakon koji će osujetiti prevaru Hrvata. To bi bilo veoma dobro. Ne zbog HDZ-a BiH već zbog klime u zemlji. Za razliku od nas, svijet zna dobro ono što se mi pravimo da ne znamo: povjerenje u jednoj višenacionalnoj državi se najteže dostiže prevarama.
Znaju oni, kao što je to davno osjetio Des Fossés, da ”sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj kao aveti sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen”.
Nadajmo se da će Christian Schmidt, poput Ahileja, biti nepobjediv, naročito ako nikom ne bude pokazivao petu već pesnicu kojom će gnjevan nastaviti lupati po stolu. Poželimo mu dug i uspješan gnjev!
P.S.
Savjet visokom predstavniku: prividna diskriminacija ne samo Hrvata već i svih ostalih naroda koji su u manjini u bilo kom kantonu, može se lako zakonski riješiti. U kantonu gdje broj pripadnika nekog naroda ne prelazi tri do pet posto, umjesto delegiranja u Dom naroda obezbijedio bi se po automatizmu i prioritetno identičan broj mjesta u kantonalnim skupštinama, bez obzira na rezultate izbora.
Glas tog manjinskog naroda mnogo snažnije bi se čuo i bio svrsishodniji u lokalnim skupština nego u Domu naroda. Mnogo je važnije da dva Hrvata više sjede u Bosansko-podrinjskom kantonu u Goraždu nego da se u klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH ponovo pošalju Edim Fejzić i Anel Šahinović koji se izjašnjavaju kao Hrvati islamske vjeroispovijesti i koji za ove četiri godine nisu apsolutno ništa uradili osim što su duboko uzdrmali međunacionalno povjerenje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- O Ukrajini će se uskoro govoriti kao o novoj Palestini
- Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi
- I ZAVNOBiH i Dayton mogu od BiH napraviti ozbiljnu zemlju
- Mat Ukrajini u dva poteza
- B-H izbori: dobili smo što smo tražili i zaslužili
- Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis
- U vezi Rezolucije Bundestaga o BiH: jedno moje ”hm”
- BiH je zemlja koja mnogo sanja, a živi nepodnošljivu javu
- Zašto je Charles de Gaulle i dalje opasan i nepoželjan?
- Dok teško ranjena Ukrajina krvari, u BiH najteže tek dolazi
