Dvadesetak se mladih katolika okupilo u Splitu prije neku večer. Ispunjeni onom grčevitom, nešto i jezivom veselošću koja se tu i tamo vidi kod vjernika, grozničavo se trudeći odlično zabaviti, u Marmontovoj ulici su uz akustičnu gitaru pjevali o Isusu Kristu, srdačno zovući međunarodno mnoštvo vršnjaka okupljenih na festivalu elektroničke glazbe da im se pridruže.
Nisu ipak naišli na bogzna kako širok odjek. Tek jedan ili dvojica ljubitelja techna u prolazu su prihvatili poziv i kratko zaplesali, ali ne bih rekao ni da su oni prepoznali namjeru organizatora ovog okupljanja.
Gosti su zatresli stražnjicama na ritam, ne mareći za nabožnu liriku, koja je dakako bila na hrvatskom, i nastavili zatim niz ulicu, u toplu srpanjsku noć, dalje za uzbudljivijim sadržajima kojih u gradu nije manjkalo. Neočekivano se otkrilo da je misa, čak i pjevana, rijetko kojem mladiću i djevojci najprivlačniji tulum u gradu.
Gosti su zatresli stražnjicama na ritam, ne mareći za nabožnu liriku, koja je dakako bila na hrvatskom, i nastavili zatim niz ulicu, u toplu srpanjsku noć, dalje za uzbudljivijim sadržajima kojih u gradu nije manjkalo. Neočekivano se otkrilo da je misa, čak i pjevana, rijetko kojem mladiću i djevojci najprivlačniji tulum u gradu
U subotu navečer partijaneri su, neobjašnjivo i zapanjujuće, zaobišli crkve, pa i one klimatizirane.
Studentski duhovnik, glasoviti don Damir Stojić, pobjednički je, doduše, zaključio kako “ima Boga na Ultri”, ali nije se zaista činilo da je njegov evangelički pothvat naročito uspio.
Teško je dokučiti gdje je pošlo po zlu?
Don Damir Stojić detaljno je zamislio kako će posjetitelji Ultre provesti vikend šapćući Zdravomarije.
Imao je realna očekivanja da će mladi koji su se mjesecima radovali festivalu i mukotrpno štedjeli za nj, platili možda i desetak tisuća dolara na prijevoz, hranu i smještaj, koji su sedam, petnaest, dvadeset ili čak trideset sati putovali iz Brazila, Australije i Koreje, iscrpljeni presjedajući u Šangaju i Frankfurtu, na odredištu u Splitu sve to zgađeno odbaciti, prezreti iznenada zavodljive poljudske reflektore i lasere, zaboraviti razvikane di-džejeve, ne bi li klekli pod oltar u Gospi od Zdravlja i predali se u tihoj i skromnoj molitvi.
Nevjerojatno! Kako li se samo ovaj savršeni plan, bez ijednog slabog mjesta, naposljetku izjalovio?
Od vremena do vremena osjetim nešto izdaleka nalik sažaljenju za naše duhovnike.
Na splitsko izdanje festivala elektroničke muzike u posljednjih nekoliko godina došlo je možda i pola milijuna mladih iz cijelog svijeta, a policija je s njima imala manje posla nego s prosječnim pirom u Podstrani, publikom na koncertu Seke Aleksić u disku u Trilju, dernekom na Svetog Iliju u Studencima ili derbijem NK Mračaj – NK Neretvanac
Ne mogu se, za početak, dovoljno načuditi njihovoj predodžbi Ultre kao ovodobne Gomore gdje gologuzi đavli đipaju na stadionu.
Na splitsko izdanje festivala elektroničke muzike u posljednjih nekoliko godina došlo je možda i pola milijuna mladih iz cijelog svijeta, a policija je s njima imala manje posla nego s prosječnim pirom u Podstrani, publikom na koncertu Seke Aleksić u disku u Trilju, dernekom na Svetog Iliju u Studencima ili derbijem NK Mračaj – NK Neretvanac.
Ta rasplesana djeca, većinom iz obrazovanih i boljestojećih obitelji, jer oni iz nižih klasa, nažalost, rjeđe putuju, dosad su se višekratno potvrdila kao izvanredni gosti.
Nesvakidašnje su pristojni i nenasilni. Ne razbijaju, ne pale i ne prevrću.
Priča kaže da piju i dogiraju se, ali ja nisam vidio ni da su posjetitelji Ultre s pivom, vinom ili žesticom neumjereniji od prosječnih hrvatskih muževa, a ni od hrvatskih žena, što potpuno legalno, na recept, zoblju normabele kao pepermint bombone.
Zašto onda don Stojić i njegovi raspjevani gojenci Ultru doživljavaju gnusnim gnijezdom grijeha, pa dolaze u Split kao misionari u Centralnu Afriku ili Amazonu, donijeti Kristov nauk među ljudožderska plemena?
Nije li nešto oholo i neodgojeno da oni sebe drže predstavnicima istinske kršćanske vrline? Otkud uopće vjerovanje da ljubitelji techno muzike nisu čuli za Isusa, jer se Isusa, kao, može upoznati samo iz ploča Marka Perkovića i Dražena Zečića?
Ako ćemo pravo, propovijedi don Damira Stojića nerijetko su otvorena politička propaganda, nacionalističke, zadrte, bezobzirno netrpeljive za drugoga i drukčijega.
Usporedimo li njegove nemilosrdne stavove o Srbima s prirodom pacifističkog, otvorenog i tolerantnog međunarodnog mnoštva na Ultri, Ultra se zapravo čini mnogo kršćanskija. Don Stojićevi misionari s gitarama prije bi o Isusu trebali učiti od posjetitelja Ultre, nego obrnuto
Usporedimo li njegove nemilosrdne stavove o Srbima s prirodom pacifističkog, otvorenog i tolerantnog međunarodnog mnoštva na Ultri, Ultra se zapravo čini mnogo kršćanskija. Don Stojićevi misionari s gitarama prije bi o Isusu trebali učiti od posjetitelja Ultre, nego obrnuto.
Ima doista mnogo mračnijih mjesta koja bi kršćanstvo trebalo rasvijetliti.
Tražite li gnijezda grijeha, pođite pjevati o Spasitelju među lakomim hadezeovcima. Donesite Krista nezaposlenima, gladnima, prestrašenima, zaduženima u švicarcima i bolesnima bez dopunskog zdravstvenog osiguranja. Donesite Ga napokon, ako može, i u hrvatske crkve.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Karamarkov obračun s 88 ruža za druga Tita
- Ivošević kažnjava sve koji mu se ne dopadaju
- Banija je poput Hollywooda, ali bolje snimati u Kaštelima
- Prema Ukrajini smo ispali uskogrudne, sebične kukavice
- Hrvati bi stadion u svakom selu, s hostesama u toplesu
- Zašto se on hvata za prepone?! Da nije genitalni osip?
- Jeste li čuli za bajku o Gabrijeli Žalac i zlatnoj ribici?
- Svečano objavljujem da sam i službeno fan Mladena Grdovića!
- Što radi premijer u vozilu iz filma ‘Povratak u budućnost’?
- Mažoretkinje, hrabre djevojke koje su oslobodile Dubrovnik
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.