Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?

(Opaska uredništva: Dana 5. prosinca gospođa Irena Bratičević, koja se bavi poviješću Dubrovačke Republike, obratila se Autografu ukazujući na nedopuštenu radnju u kolumni Jacqueline Bat ”Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?” objavljena 20. studenoga. Kolumnistici Bat se zamjera nekorektno preuzimanje ”iz teksta Ivana Salečića objavljenog 20. travnja 2021. godine na portalu ideje.hr pod naslovom ”Koncept hrvatstva baziran na Zrinskom i Frankopanu je – uvrnut. Postoji drugi, uspješan. Ali se potiskuje. Zašto?”. Jacqueline Bat je našem uredništvu rekla da je pisala svoj članak koristeći mnoge izvore tijekom niza godina čitanja o Dubrovačkoj Republici i da preuzima odgovornost zbog nesavjesnoga rada u tome što nije navodila izvore. Hladne glave treba ukazati i na to da ni gospodin Salečić u svom eseju ne citira izvore. Koga je on sve trebao citirati mi ne znamo, ali zaključujemo da pisati povijest bez navođenja izvora nije dobra praksa makar se tekst karakterizirao kao publicistika, a ne kao znanstveni rad. Jacqueline Bat je zamoljena da preradi svoj članak i ona je to učinila navodeći potrebne izvore gdje to treba. Ja se u ime gospođe Bat i Autografa ispričavam čitateljima i zahvaljujem gospođi Bratičević na intervenciji. Slijedi ispravljena kolumna Jacqueline Bat. Drago Pilsel, 11. prosinca 2022.).

Nedavno sam, nakon nekoliko godina, ponovo bila u Dubrovniku. Zahvaljujući sjajnom domaćinu, ponovo sam se prisjetila svih činjenica o vještini i diplomaciji Dubrovačke Republike, kao i lukavstvima kojima je dubrovačka vlastela pribjegavala u trgovini i pomorstvu te tako uspjela sačuvati neovisnost sve do francuske aneksije 1808. godine.

Dubrovnik je i prvi u Europi ukinuo ropstvo 1416., što je Engleska učinila 150 godina kasnije, točnije 1569., a SAD tek 1888. Dubrovačka Republika je u 13. stoljeću napravila i jedan od prvih srednjovjekovnih kanalizacijskih sustava, čiji su dijelovi i danas u upotrebi, dok su London i Pariz još grcali u fekalijama.

Nisam se jednom zapitala zašto Dubrovačka Republika u udžbenicima zauzima tako skromno mjesto, a još više, zbog čega je gotovo prešućivana u nacionalnim narativima, za razliku od urote zrinsko-frankopanske.

Daleko od toga, da plemenita imena Zrinskih i Frankopana, sjajnih upravitelja, prevoditelja i pjesnika, te boraca za pravdu i slobodu, ne bi trebala imati središnje mjesto u hrvatskoj povijesti, nego bi se taj narativ trebao još jače koncentrirati na ono što se oko Zrinskih i Frankopana ne naglašava dovoljno – da su bili veliki promicatelji i zaštitnici reformacijske baštine, prigrlivši protestantizam te su upravo u tom kontekstu učinili najviše za širenje glagoljice i bogoslužja na narodnom jeziku u protestantskom okružju.

Upravo zbog prevođenja Biblije na glagoljicu i održavanja bogoslužja na slavenskom jeziku, kad se reformacija počela širiti iz Njemačke prema Istri i Kvarneru, glagoljaši su bili najspremniji da je prihvate, kao što su to učinili i Zrinski i Frankopani, postavši pritom veliki zagovaratelji i zaštitnici reformacijske baštine.

U nacionalnim narativima upravo se te činjenice prešućuju ili spominju tek uzgred, a zapravo bi ih trebalo apostrofirati, jer je hrvatski identitet šarolik, i u smislu kršćanske baštine, nikako nije isključivo katolički, već je i protestantski. A čini se, da se upravo to, što bi trebalo dovesti do pune svjesnosti o uključivosti različitih identiteta hrvatskih državljana kroz povijest, i stvoriti podlogu za društvo sklono uključivosti, prešućuje.

Bernardin Frankopan, za kojeg se govorilo da i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi, 1521. godine povjerava petorici svećenika da cijelu Bibliju prevedu na hrvatski jezik s namjerom da je izda na glagoljici. Vjerojatno i jest prevedena jer hrvatski protestanti navode da su je koristili kao predložak, iako nije sačuvana.

Frankopani su u početku bili naklonjeni Rimu i papi, i vjerni suradnici Habsburške Monarhije, toliko da su i caru Žigmundu Luksemburškom (druga je dinastija u pitanju) koji je dao pogubiti Jana Husa pružili dvor u Modrušu.[i] Međutim, kako jača apsolutizam Habsburgovaca, postaju sve nezadovoljniji, no nikako samo iz političkih, nego i iz vjerskih razloga jer postaju gorljivi zaštitnici protestanata, nasuprot Habsburgovcima koji su im bili zakleti neprijatelji.

U Zagrebu je, vidljivo je iz arhiviranih dokumenata, već 1534. bilo puno protestanata, a katolički biskup Matija Bruman, koji je stolovao na Kaptolu, od 1534. do 1563. godine, bio je naklonjen protestantizmu, održavao je živi dijalog s protestantskom zajednicom u Zagrebu, što je Habsburgovcima izrazito smetalo.

Ubrzo je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao Juraj Drašković kojeg je Habsburška Monarhija ubrzo imenovala banom, što mu je dalo veliku moć da provede sustavnu katoličku obnovu, kako katolički pisci vole zvati protureformaciju, iako se nije radilo samo o jačanju katoličkog kadra već i o kanonskim osudama, konfisciranju protestantske imovine i zabrani tiskanja crkvenih knjiga.[ii]

Osim političkih motiva, a to je snažno zamjeranje caru Leopoldu zbog potpisanog mira s Osmanskim Carstvom, protiv kojeg su se Zrinski i Frankopani borili, imali su i snažan vjerski motiv, u zaštiti reformacijske baštine, od ”katoličke obnove” koju su Habsburgovci uz podršku Rima provodili na teritoriju svoga carstva, a koja je uključivala i zatvaranje tiskara, konfiskaciju protestantske imovine i zabranu bogoslužja protestantima, te postavljanje monarhiji sklonih nadbiskupa, kao Jurja Draškovića, kojemu dugujemo i cjelovitu obnovu Trakošćana, nakon što dolazi u posjed Trakošćana kupivši ga, zajedno s 42 pripadajuća sela od kralja Maksimilijana I.

Centralizacija Habsburške Monarhije uključivala je i oduzimanje moći lokalnim magnatima, velikašima koji su bili protiv vizije jake srednjovjekovne monarhije,[iii] pa se udruživanje s mađarskim plemićima u svrhu osamostaljenja od monarhije, smatralo komplotom protiv cara, s ciljem svrgavanja s vlasti u jednom dijelu carstva.

Zrinski i Frankopani, pritom, nisu ništa lošije prošli od plemstva drugih zemalja koje je na bilo kojem dijelu Rimskog Carstva kojem je pripadala i Habsburška Monarhija, kad je pokušalo mikro-urote protiv makro-sila toga vremena.

O ovim i drugim stvarima prije mene je pisao Ivan Salečić na portalu ideje.hr (”Koncept hrvatstva baziran na Zrinskom i Frankopanu je – uvrnut. Postoji i drugi, uspješan. Ali se potiskuje. Zašto?”).

Glavosjeci su bili uobičajen način obračuna s urotnicima. Zrinskim i Frankopanima zacijelo nije bilo od pomoći što je baš u vrijeme njihove urote u Engleskoj zaista i došlo do svrgnuća pa i smaknuća kralja u pobuni Olivera Cromwella.[iv]

U feudalnoj monarhiji, suveren vlada ”u Božje ime”, on je jamac stabilnosti, koju održava plemićka struktura koja ga podupire.[v] U početku, dok su bili lojalni Habsburgovcima, i Zrinski-Frankopani su uživali te benefite.[vi]

Svrgavanje vladara na nekom dijelu njegova carstva je veliki politički rizik, donosi i vrlo izgledne ratne opasnosti, pogotovo u krhkom i nepovoljnom miru sklopljenom s Osmanskim Carstvom kako bi monarhija imala snage za druge ratove koje je vodila. Na lokalnoj razini, to znači i gubitak privilegija za dvoru odano plemstvo, i jasno je da su svi feudalni suvereni na urote protiv sebe gledali neprijateljski.

No tu se radi o široj geopolitičkoj slici, a ne o sentimentalnoj priči da car nije volio neki dio svoga carstva. Djeca u francuskim školama ne uče da neki njihov car nije volio Alsace kojeg je u povijesti Francuska nekoliko puta prepuštala drugima ili, na primjer, da neki njemački car ”nije volio” Könisberg, koji je više puta u povijesti prepuštan drugim vladarima pa je i danas Kaliningrad.[vii]

Ne mogu se oteti dojmu da smo žrtve tih vlastitih narativa u kojima ne možemo vidjeti širu geopolitičku sliku u kojoj trebamo naći najpogodniju nišu za sebe, već sve gledamo iz svoje osobne, uske perspektive, pa se i danas vidimo kao žrtve ”velikih europskih sila”. Kako je Matoš rekao, Hrvatima su uvijek drugi krivi.

Što, pak, s Dubrovačkom Republikom? Da smo i nju uključili u nacionalne narative o samostalnosti između velikih carstava i sila, bismo li danas imali pragmatičniju i uspješniju diplomaciju i bolje se pozicionirali u međunarodnim odnosima?

Hrvatska povijest, koja se odvijala između interesa velikih carstava i dinastija, nikako nije jednoznačna, a još manje je isključivo žrtvoslovna. Imamo u svojoj povijesti, kao u slučaju Dubrovačke Republike, izuzetno spretne diplomacije i gospodarstva, i uspješnih vojskovođa i ratnika.

Znači, Dubrovačka Republika i bitka kod Lepanta – što bi trebalo znati i sustavnije učiti o dubrovačkoj diplomaciji u tom ključnom povijesnom trenutku najveće bitke između Osmanskog Carstva i kršćanske Europe?

Nije tajna da je Dubrovačka Republika svoju samostalnost vladavine čuvala i vještom diplomacijom i svojevrsnom dvostrukom špijunažom.[viii] Ideološki i politički, Dubrovnik se upire u kršćansku Europu, no ekonomski, znatno više ovisi o Turcima kojima plaća godišnji danak za nenapadanje i trgovačke koncesije koje pokrivaju zemlje od Bosne do Afrike.[ix]

Iako je de iure neutralna mikro republika s velikim akvatorijem na području čitavog Sredozemlja, Dubrovačka Republika je zbog plaćanja danka za nenapadanje Visokoj porti u Istanbulu, de facto u vazalskom odnosu s Turcima.

Vjerski povezani s jednima, a ekonomski ovisni o drugima, Dubrovčani svoj mir plaćaju i nekom vrstom dvostrukog informiranja Venecije i Istanbula o tome što se zbiva na drugoj strani, pazeći pritom da te informacije ne budu one koje mogu dovesti do sukoba i da općenito ne budu prevelike težine, dakle one koje su i jedni i drugi mogli saznati i iz drugih izvora.[x]

Međutim, u bitci kod Lepanta, naravno, to ne vrijedi. Položaj turskog vazala podrazumijevao je da se Dubrovnik angažira na osmanskoj strani, o čemu ih Istanbul službeno i obavještava, no naravno za Dubrovčane nije dolazila u obzir druga strana u tom ratu nego kršćanska. Naravno, trebalo je sudjelovati u Kršćanskoj ligi sa svojom flotom, a da pritom Turci to ne saznaju, i ne progutaju Dubrovnik kao uvertiru.

I što radi Dubrovačka Republika i njena diplomacija u nastojanju da se izvuče iz ovog nebranog grožđa bez političke i ekonomske štete, boreći se na strani kojoj kulturološki i vjerski pripada?

Pregovore s Turcima oko sudjelovanja u bitci vodi grof Frano Gundulić.[xi] Naravno da ide u rat s njima, ima li išta normalnije od toga? No napominje i da je dubrovačka flota neodržavana, da je trenutno na različitim pozicijama u akvatoriju i treba mu vremena da brodove okupi u Dubrovniku, jer su neki i na oceanima.

Međutim, kaže, ima tridesetak brodova u Španjolskoj iz trgovačke flote, i odmah će dati nalog da se vrate i stave Turcima na raspolaganje. Nije puno, ali eto, to je ono što se može. Turci pristaju, nemajući ionako prevelikih očekivanja od neutralnog ekonomskog vazala, osim da bude na njihovoj strani.

Nakon sastanka, Gundulić daje nalog svim brodovima u Sredozemlju, ali ne da se vrate, nego da krenu za Španjolsku. Nakon toga, obraća se papi Piju V. s molbom da španjolskom kralju Filipu II. pošalje poruku koja glasi: ”Hitno konfiscirajte sve dubrovačke brodove koji se nalaze u Španjolskoj za potrebe Svete lige u bitci kod Lepanta”.

Papa, shvaćajući delikatnost položaja Dubrovnika, pristaje. Za osmanlijskog vladara, ništa ne bi trebalo biti sumnjivo, Dubrovčani su bijesni jer im je brodove zaplijenio Papa.

Ipak, Gundulić uvodi i dodatne osigurače; traži da dubrovački brodovi plove pod španjolskom zastavom, i da budu logistika, ne izravno bojna flota nego podrška bojnim brodovima, da ne ispadne da je Gundulić lagao, ako Turci otkriju, rekavši da brodovi ne mogu biti bojni jer su trgovački i neodržavani.[xii]

Tako postiže da Turci za dubrovačko dobrovoljno sudjelovanje u bitci kod Lepanta ne znaju, a Papa i Habsburgovci jako dobro znaju.

Nakon bitke kod Lepanta razmjena zarobljenika odvijala se na nekoliko mjesta, a jedno od njih je bio i Dubrovnik. I zarobljeni, i oni koji su ih zarobili, i oni koji su ih željeli otkupiti, dolazili su i pregovarali u Dubrovniku, predstavnici najvećih sila onog vremena. Ali tek nakon 40-dnevne karantene, koju je Dubrovnik među prvima u Europi uveo zbog kuge koja je harala.[xiii]

Nakon bitke kod Lepanta, zapravo, počinje elitni i poslovni turizam u Dubrovniku. Osmansko Carstvo još će dugo ugrožavati Europu, sve do opsade Beča, koju je razbio poljski kralj Jan Sobjeski. No malo je poznato da je vođa obrane Beča tada bio austrijski feldmaršal Frano Gundulić, najstariji sin književnika Ivana Gundulića, koji je Turke uspješno zadržavao pred Bečom, dok Jan Sobjeski ne stigne s vojskom.[xiv]

Pitam se, hoće li i kada biti mjesta u školskim kurikulumima za ove dimenzije hrvatske povijesti, barem upola koliko ima za Zrinske i Frankopane?

Iako, kad je o njima riječ, ipak mi je drago da ih se apostrofira kao čuvare hrvatskog identiteta.[xv] Jer, Zrinski i Frankopani, kao veliki zaštitnici reformacijske baštine i protestantizma u Hrvatskoj, bolje nego itko svjedoče o tome da hrvatski identitet nije samo katolički. I da je slojevitiji i dublji od pojednostavljenih i subjektivnih narativa koji nas prikazuju kao vječite žrtve velikih sila.

____________________________________

[i].      Kršćanska adventistička crkva u Republici Hrvatskoj, ”Zrinski i Frankopani − zaštitnici hrvatskog identiteta i protestantske reformacije”, https://adventisti.hr/zrinski-i-frankopani-zastitnici-hrvatskog-identiteta-i-protestantske-reformacije/.

[ii]       Vidi ref. 1.

[iii]      Bajkovec, Ivan, ”Pobuna, urota ili otpor: Zrinski 17. stoljeća”, https://repository.ffri.uniri.hr/islandora/object/ffri:1506.

[iv]      Salečić, Ivan, ”Koncept hrvatstva baziran na Zrinskom i Frankopanu je – uvrnut. Postoji i drugi, uspješan. Ali se potiskuje. Zašto?”, https://ideje.hr/koncept-hrvatstva-baziran-na-zrinskom-i-frankopanu-je-uvrnut-postoji-drugi-uspjesan-ali-se-potiskuje-zasto/.

[v]       Salečić, I. Vidi ref. 4.

[vi]      Imbrišak, Josip, ”Odnos Frankopana i Habsburgovaca krajem 15. i početkom 16. stoljeća”. Pleter, V, 2022: 77-89. https://hrcak.srce.hr/clanak/396092

[vii]     Salečić, I. Vidi ref. 4.

[viii]    Miloš, Petra, ”Odraz stvarnih odnosa moći između Dubrovačke Republike nakon Velikog potresa” u ”Dubrovnik u ponovljenom Jakete Palmotića Dionorića”, diplomski rad, FFZG, 2020.

[ix]      Salečić, I. Vidi ref. 1.

[x]       Cvjetinović, Goran, ”Karika obavještajne mreže Dubrovačke Republike i kultura samozaštite – denuncijacija Malom vijeću”, doktorski rad Sveučilišta u Zagrebu, 2015.

[xi]      Seferović, Relja, ”Fran Gundulić i njegovo izvješće papi Grguru XIII: primjer diplomatskog umijeća”, predavanje, Dubrovačke knjižnica, Saloča od zrcala, 2. prosinca 2019.

[xii]     Salečić, I. Vidi ref. 4.

[xiii]    Salečić, I. Vidi ref. 4.

[xiv]    Salečić, I. Vidi ref. 4.

[xv]     Krušelj, Valentina, ”Prikaz Zrinsko-frankopanske urote u hrvatskim udžbenicima povijesti od 1918. do danas”, završni rad, FFZG, Odsjek za povijest, 2018.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Literati šlampavoga kroja
• Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
• ”Prekomjerno granatiranje” temom turizma
• Dario Kordić, njegovi kumiri i moralni deficit
• ”Teška ljeta” – ljepota koja inspirira u moru bezobličnosti
• Viša instanca Hraniću: Pokaj se, ispričaj se ili odlazi!
• Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?
• ”Priče od porculana” su divan vez misli i osjećaja
• Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima
• Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima

» Svi tekstovi ovog autora