Nebojša Zelić
Zločinački vojni napad Rusije na Ukrajinu traje već dva tjedna. U ovom trenu najvažnije je da se rat završi. Nažalost, ne izgleda da će se to uskoro dogoditi.
Volodimir Zelenski traži zatvaranje neba iznad Ukrajine da se spriječe još veća razaranja ruskim avionima, ali NATO to ne želi jer bi se time uvukao u sukob s nuklearnom silom i možda pokrenuo nuklearni rat.
U trenutku kada ljudi ginu i gube domove može izgledati hladno i bešćutno odbiti ukrajinsku molbu, ali često u ratu moramo biti vođeni etikom posljedica, a ne etikom dužnosti.
Iako imamo dužnost zaštititi ukrajinski narod od agresora, ipak izbjegavanje posljedice nuklearnog rata treba nadjačati tu dužnost koliko god nam to zvučalo moralno odbojno. A europski građani i građanke tu dužnost svakako imaju.
Građani i građanke europskih država imaju dužnost zaštititi ljude u Ukrajini snažniju od humanitarne dužnosti koju ima svatko na planeti Zemlji kada se nekome krše ljudska prava. Za građanke i građane, odnosno vlade europskih država, ta je dužnost puno snažnija zato jer se dijelom i njihovim novcem financira Putinova vojska.
Unatoč nametnutim sankcijama europske države plaćaju Rusiji za fosilna goriva (najviše plin) oko 285 milijuna dolara dnevno. Drugim riječima, dio novca koji plaćamo za nešto tako moralno neutralno kao što je grijanje našeg stana odlazi u džep autokratu koji upravo provodi agresiju i uzrokuje patnju milijunima ljudi.
Ovo je potvrdio i potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans kada je rekao da svaki građanin i građanka može uvesti sankcije Rusiji tako što će smanjiti temperaturu na radijatorima.
Mi dakle, plaćamo plin agresoru i ne možemo to izbjeći. Plin, za razliku od kakaa, nema oznaku fair trade pa da možemo odabrati, na primjer, norveški plin, a ne ruski.
Također, osvijestiti ovaj problem – problem ruskog plina, nema veze s iracionalnom rusofobijom koja je sve snažnija i sve gluplja.
Kada je Leif Wenar u svojoj knjizi ”Krvava nafta” prije četiri godine iznio prijedlog prema kojem bi trebalo prestati kupovati naftu i plin od autokratskih zemalja njegov argument temeljio se na tvrdnji da su ti ugljikovodici ukradeni od naroda nedemokratskih režima.
Prirodni resursi zemlje po svim pravilima i konvencijama u vlasništvu su svih stanovnika te zemlje, a to vlasništvo se može manifestirati isključivo u demokracijama.
Budući da se Rusija niti ne pravi da je demokratska zemlja (za razliku od nekih članica EU-a) jasno je da autokratsko odlučivanje oduzima građanima i građankama Rusije pravo na demokratsku kontrolu nad vlastitim resursima. Odnosno, riječima Wenara – autokrat poput Putina prodaje drugima ukradenu robu.
Wenar je dakle predložio da bi Europska unija trebala prestati uvoziti ruski plin, naftu i ugljen ne zato da kazni Ruskinje i Ruse, već upravo suprotno – da prestane kupovati robu koja je od njih ukradena.
Jedna od željenih posljedica takve odluke upravo je demokratizacija zemlje – nada da će autokrat izgubiti novce, oslabiti i da će narod biti primoran i osnažen skinuti ga s vlasti.
Demokracija osigurava barem mehanizme kontrole nad vlastitim resursima, ali demokracija jednako tako otežava napad na drugu zemlju.
Da je Rusija demokratska zemlja sigurno bi bilo teže pronaći opravdanje za napad na Ukrajinu i sigurno bi bilo teže zadobiti potreban legitimitet za taj čin.
No mogu li sankcije koje se sada uvode ostvariti taj cilj? Nekoliko je razloga za zabrinutost.
Kao prvo, sankcije često ne uspijevaju motivirati narod da se suprotstavi autokratima već upravo suprotno – ojačavaju prkos i inat koji može još učvrstiti autokratsku vlast.
Pogotovo je to slučaj sada u Rusiji – bojkot ruskog plina se vrlo lako može prikazati kao geopolitička i tržišna igra SAD-a da proda svoj skuplji ukapljeni plin ili onaj dobiven iz škriljevca.
Sankcije vrlo lako mogu biti prikazane kao da su SAD namagarčile Europu prije nego neki moralni čin prema Putinovoj vlasti – više-manje to i je slika sankcija u Rusiji još od pripojenja Krima 2014. godine.
Drugo, može li Europa bez ruskih ugljikovodika? SAD i Kanada mogu, tamo se plin i nafta mogu dobiti iz škriljevca i katranskog pijeska metodama koje su vrlo problematične za okoliš i zdravlje ljudi.
Iz tih razloga je Europa unutar sebe vrlo podijeljena oko takvih metoda izvlačenja plina. Neke zemlje, poput Poljske, imaju velika nalazišta škriljevca i vape za energetskom neovisnošću od Rusije te su spremne dobiti plin na taj načina, a druge su zemlje, poput Francuske, stavile moratorij na izvlačenje plina iz svojih resursa škriljevca.
Može li Europa prestati biti ovisna o autokratskom plinu i osigurati dovoljne količine za svoje potrebe dok traje prijelaz na obnovljive izvore energije.
Pogotovo je to problem ako uzmemo u obzir činjenicu da, po nekim procjenama najveće tržište ugljikovodika u sljedećem desetljeću, Indija nije osudila Putinov napad na Ukrajinu, a Kina s kojom Rusija upravo gradi plinovod Sila Sibira 2 nema nikakve namjere pridružiti se sankcijama. Rusija možda izgubi najvažniju mušteriju, ali lako može naći nove.
Konačno, treći razlog za zabrinutost mogu li sankcije demokratizirati zemlje odnosi se na pitanje zelene energije. Činjenica je da zelena tehnologija ovisi o rijetkim zemnim elementima, a glavni opskrbljivač tih elemenata je – Kina.
Dakle, čak kad bi i Europska unija ubrzala svoj prijelaz na zelenu tehnologiju dijelom i zato da prestane biti ovisna o ruskim ugljikovodicima mogla bi upasti vrlo lako u ovisnost o Kini što nije baš neki uspjeh u demokratizaciji svijeta.
U svakom slučaju, vrijeme je da se Europska unija ulovi u koštac s problemom energije i izbjegavanja ovisnosti o resursima koja im daju diktatori i autokrati. Važan je to korak k mirnijem i slobodnijem svijetu.
No prvo i najvažnije je učiniti sve što je u njenoj moći da zaustavi agresiju na Ukrajinu i zaustavi ubijanje i razaranje od strane Putina.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dužnost da se zviždi – Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
- Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
- Može li nasilje biti opravdano?
- Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
- Zlo negiranja genocida
- Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
- Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
- Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
- Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?
- HDZ-ovci kao u odnosu mafijaša iz Palerma
