Katarina Kruhonja
Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja proglašen je prije dvije godine državnim spomendanom.
Stidljiv politički potez nakon dvadeset godina prešućivanja da je Domovinski rat u Hrvatskoj završio na miran način. Nevjerojatnim mirovnim procesom u kome su surađivali politika, međunarodne mirovne snage, hrvatske institucije, mirovne organizacije… A iznijeli ljudi, obični ljudi.
Nije se radilo samo o mirnom prijenosu vlasti nad teritorijem. Radilo se poduhvatu koji je uključivao, tada gotovo suludu, ideju da bi ljudi trebali ponovo živjeti zajedno.
Nakon teškog međusobnog ratovanja, i to prljavog, nedopuštenog, obilježenog masovnim kršenjima ljudskih prava, progonima i ratnim zločinima.
Nakon pet godina potpuno prekinutih komunikacija i izbrisanih sjećanja na zajednički život. Ako sjećanja, onda onih bolnih iskustava razornog tsunamija koji preplavljuje nepovjerenjem, strahom od onog drugoga, kida veze, ubija zajedništvo.
Kako su pronašli svoje mjesto u zajednici na kome se osjećaju dobro i na kome i danas pridonose izgradnji društvene povezanosti i suradnje. U ratom ranjenom društvu. Usprkos politike koja je, zapravo, prepreka
U tim okolnostima mirovni je poduhvat uspio. Bez ispaljenog metka. Nema ga u udžbenicima. Nema ga u postavu Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru. Tek se povremeno naši najviše rangirani političari pohvale na međunarodnoj političkoj sceni kako imamo know how. Znaju li?
Dva desetljeća ljudi iz mirovnog pokreta drže nogu u vratima, da se taj dio naše povijesti sačuva. Nastojimo dovući političare na obljetnice. Proglašen spomendan! Uspjeh!? Može biti. Bit će kada postane nacionalni praznik proslave mira!
Imamo li što slaviti?
Ove sam godine u Vukovar otišla slaviti s radošću. Preplavila me nakon što sam pročitala publikaciju ”Lica mirne reintegracije: Priče običnih ljudi u neobična vremena”.
Barbara Matejčić je prepričala sedam priča o tome kako su ”obični ljudi” proživjeli to vrijeme, što navode da im je pomagalo, što su ponijeli… Neki od njih su tada bili djeca, danas rade s djecom.
Kako su pronašli svoje mjesto u zajednici na kome se osjećaju dobro i na kome i danas pridonose izgradnji društvene povezanosti i suradnje. U ratom ranjenom društvu. Usprkos politike koja je, zapravo, prepreka.
”No učionica je znala zahtijevati i dovitljivosti i mudrost. Recimo, kada je ušla u razred maturanata i na ploči zatekla veliko slovo U. Još je bila nova u školi. Zastala je, brzo se sabrala, kao pred izvođenje jedanaesterca i na ploči iz to U ispisala brojku 2. Okrenula se prema razredu i upitala: ‘Je li i vi slušate U2, kao i ja?’ Razred je zapljeskao. Svakakva smo rješenja pronalazili da bismo se razumjeli, i što je najvažnije, da bismo razumjeli sve naše različitosti i naše boli.” (Iz priče Ljiljane Radobuljac.)
Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja proglašen je prije dvije godine državnim spomendanom
Za Ivana Habuleka mirna reintegracija znači upravo to: povratak kući i povratak u Borovo.
”Njezini su se nadali da će se vratiti u Baniju, ali za obnovu kuće mogli su dobiti 5.000 kuna, a ne bi imali od čega živjeti, cijelo je selo zamrlo. ‘Da uložim u kuću i da se onda okačim o prvo drvo?’ zaključio je tu zamisao njezin otac. Možda se u Srijemu nisu baš najbolje snašli, ali na Baniji se ne bi imali kako ni snalaziti. To je razlika između mirne reintegracije i vojne operacije.” (Iz priče Slađane Tribulin.)
”Ne sjeća se da je ijednom te prve godine sjalo sunce dok je išla od Sotina do škole u Vukovaru i nazad. Vječito je bilo sumorno i hladno Sunce je sjalo u Njemačkoj i u Medulinu. Ne u tom opustošenom kraju.
Kada danas – nakon što je završila Filozofski fakultet u Zadru, predavala njemački u vukovarskim školama, zadovoljno se skrasila u Gradskom muzeju Vukovar i u stanu s pogledom na Dunav – prođe Vukovarom i sretne nekoga iz mreže divnih ljudi koju je s godinama izgradila, pomisli: da je grad razrušen kao što je bio te ’98., ali da poznaje sve te ljude, ne bi joj bilo sumorno i pozdravila bi ih: Ćao, zdravo i bok.” (Iz priče o Gorani Kušić.)
Njihove ”obične” priče ohrabruju. Daju novi pogled na mirnu reintegraciju kao na živi mirovni proces koji je sada već u rukama mlade generacije.
Njihove priče nam govore o tome kako niti nevidljivog – ili bolje neprepoznatog, društvenog tkanja opstaju, jačaju, šire se, daju sigurnost, zadovoljstvo, povezuju sa životom. Slaviti mir je slaviti život.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ja se za put politike nenasilja obvezujem
- Može li 25. obljetnica usprkos MEĐUTIM biti i prekretnica?
- Kako nestaje duh slobode u lokalnoj samoupravi
- Znamo kako demokracije umiru
- Pravo na pobačaj ne bi trebalo biti predmetom dijaloga
- Zalažem se za život i podržavam DOSTA
- Birati (zauzetost za) MIR
- Radost slobode od logike i spirale nasilja!
- Nužna je solidarnost, suosjećanje i suradnja s izbjeglicama
- Svojoj djeci ne smijemo ostaviti u naslijeđe nedovršen rat
