Milan Rakovac
Ala, ljubi moji, je Šan Šilveštro, i zadnji bot morete u guštu nositi pašaporto na Dragonju i povidati bale doganjeru da nimate niš za prijaviti, ma za ča? Zato ča jur sutra nissun badera nissun, poderemo levarse fin’ a Stavanger i valje na polo Nord.
Ma ča je to nas trefilo? Kako da se je tornala naša KundK? No ti pol creder, tanta liberta? Moreš poj kud ćeš, ka’ i naše drage i škrbne Šavrinke ča su hožievale po seli kupujući jaja, valje do Pule, pak ala na noge u Trst prodati jaja, a ni frontalieri ni doganjieri ni jugoslavienski ni talijanski nisu imali košience ni kuraja ih frmati.
A od sutra jur moreš voziti bačvu terana simo i tamo i pršute i krodige ma vero i Mariju Đovaninu cilu vriću.
I na staro lito naši iz Foruma Tomizza i šindaki i đornališti na Plovaniji slave te nove slobode pak piju šampanj mladen litu.
Šaljem mojim ljudima ove pozdrave na granicu koje više nema:
Poštovani i dragi zbore, okupljen na ovom sveistarskom parlamentu.
Ovo ima biti naša domaća, istarska zdravica, napitnica, podoknica slobodi kretanja. Nazdravljamo sebi samima, svoji svome, tri historijska etnosa, Talijani, Slovenci i Hrvati, te jednako autentični naši Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Romi, Srbi…
Mi iz Foruma Tomizza i svi okupljeni u ovoj čarobnoj noći dočekali smo dugo čekanu slobodu da idemo jedni k drugima, svoji svojima – baš onako kako nas je učio div Dragonja. Baš onako kako je živio i pisao Fulvio Tomizza. U jednoj posveti napisao mi na svom slovensko-hrvatskom ”Brate moj, smo ali nismo”. A smo, smo, brate moj, passemo da oggi qua-e-la, su-e-so e gnente piu la sbiraria che controla ‘de che mantello che son vest’.
Veliki beogradski i zagrebački pjesnik Branko Miljković upitao se bio ”Hoće li Sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, pa propevala je noćas Sloboda.
Na ta čudovit večer so čakale generacije, najlepše Silvestrovo v našem življenju, v naših spomimni, v naši skupni zgodovini. I sad ča, ma mi propio lipo inkantani zakantajmo svin grlon naše traaajnaninenaaaajjj da se čuje do vrhi Šavrinije i Ćićarije i Krasa, od vale Devina do Mošćeničke Drage do punte Kamenjaka do vale Zabodarski.
Ovo je naša agora što nas nosi gore iznad zvijezda, do Empireja, ovo je Istra galaksija, ovo je noć renesanse naše convivenze i fratelanze, čvrstih temelja naše opstojnosti, postojanosti i čovječnoj dosljednosti…
No tek sad nas čeka povijesni posao da napravimo novi pokret – GENS UNA SUMUS, to znamenito šahističko geslo na ovim sam stranicama već (zlo)rabio.
Uvijek se u ovakvim prilikama sjetim, kako mi je (za HTV! Altroke privatamiente) Enzo Bettiza na hrvatskom, lakonski odrezao svoju POLITIČKU poziciju: nisam ja ni Hrvat, ni Talijan, ni esule – JA SAM PONOSITI BAŠTARDO.
Trebamo vlastitu povijest – ONU SADAŠNJU I BUDUĆU, uzeti u vlastite ruke. Jer sloboda kretanja koju smo sada svi ovdje stekli gotovo da nam nalaže kontinuiranu akciju da steknemo nekadašnje slobode uzajamnosti, povjerenja, zajedništva.
Naučili smo mi ovdje da nismo vrijedni povjerenja naših država, jer ne padamo u nacionalne ekstaze. I Rim je gledao ovdašnje Talijane ispod oka, kao i zatim Beograd (plus Ljubljana i Zagreb) ne samo Talijane, nego i Slovence i Hrvate.
S raspadom Jugoslavije nešto se i među nama ovdje promijenilo. Slovenija i Hrvatska zavadile su se prvi put tamo još od doba kneza Sama i kneza Višeslava, a srž sporova postala je granica u Istri, kopnena i morska.
Mislim da smo se Istrani tada našli u škripcu između dviju nacionalnih vlasti, ali i pokazali svojim susjedima i svojim vlastima da je naš suživot jedina spasonosna formula za obje države. Uključiv tu i goldonijevske ribarske svađe – jer su uglavnom i ostale interna ribarska stvar: barufe pescadore.
Kao i smiješna natezanja oko terana, pršuta, malvazije – imaju li pravo na pridjev izvorni ISTARSKI proizvodi iz Padne ili Marušići.
Sada bez graničnih kontrola, imamo priliku razviti EuroIstru kakvu većina populacije, od Kobarida i Tržiča do Voloskog i Premanture i Unija oduvijek održava kao modus convivendi.
Sada više nema nikakve prepreke da jedni s drugima uspostavimo našu dvojinsku baštinsku maksimu convivenza-fratelanza, kao temelj evropskog socio-političkog uređenja širokog prostora Istre, odnosno nekadašnjega Österreichisches Küstenland ergo Julijske krajine – Venezie Giulie.
Najteži nas posao čeka s medijima i u medijima, koji naprosto slijede banalni egoistični poredak, baveći se samo samima sobom, pa je ”normalno” da Glas Istre ne zanima što se događa u Portorožu, a Primorske novice što je novoga u Buzetu. A Buje i Piran, Ilirska Bistrica i Kastav su za ljude životno važniji od Zagreba i Ljubljane.
Istra, mega Istra, Istra galaksija sada ima šansu da realno dominantno stanje u populaciji demos-vs-nacion, agora-vs-klauzura, društveno, politički, medijski, kulturalno promovira, organizira, plasira u javnost.
Možemo li se upustiti u avanturu uređenja vlastitoga životnog prostora? Moramo! Hoćemo li? Hmmm…
Stvarnost životnu, everyday’s life, smo uredili više-manje solidno, jer zbilja je svejedno, no skoro svejedno, jesi li Hrvat ili Bošnjak ili Srbin ili Slovenac u Kopru ili Puli. Ali nije baš svejedno ako si Sirijac, Afganistanac, Senegalac. Jer onda te čeka cro-schengenska nepropusna policija na euro-granici sa Srbijom, BiH, Crnom Gorom, a ako te ona propusti čeka te rezilna žica na granici koje nema…
Volevo dir, sara rose-e-fiori pasar da-Trieste-fin-a-Zara, in v svojo hišco v Umagu al’ na Mljetu boš šou kot da greš iz Divače v belo Ljubljano, i po špiežu u koparske šoping centre z muoje Badierne ka’ i da si poša u Rovinj, pak nazad doma – a pun kofano deterdženta, tolminskih želodčev in zaske e tutto quanto, ma ča da samo to nan je dosti, gente mia (by Guido Miglia)?!
Istra je Evropa, samo EU je sve manje Evropa, no EU ipak (za sada?) dopušta, ako si šengenac, slobodno kretanje. A to je za nas Istrane kolosalna novica, jer zapravo još od 1918. nas dijele i razdvajaju, a sada kao da imamo neocesarske slobode.
Jasno da šengenska klauzura jest samo za odabrane, ok, ali ako su nas već pripustili u svoje ”elitno” društvo, valjda ćemo se znati izboriti za svoja demokratska prava, to jest, da živimo zajedno Talijani, Slovenci, Hrvati, plus vsi manjšinci, plus imigranti.
Naravno da je riječ o povijesnom procesu, no dobili smo povijesnu priliku da počnemo taj proces.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dubravka Ugrešić u raljama mužjačkim
- Rex blues, moj Galebe*
- Je li nebo plavo baš za sve narode?
- Kriegsluftballons: mozak ljudske vrste otišao na kvasinu
- Čovječanstvo se roji jer se kraja boji
- Četvrti balkanski rat(ovi)
- Istra od rta Kamenjak do Nord Capa
- Antihistory & postprimitives
- Furešti i domaći & Tananai de barufanti tutti quanti
- Crna Internacionala
