Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara

Damir Grubiša

Ova je hrvatska vlada ostvarila europski rekord u smjeni ministara zbog muljanja s imovinom: čak je 13 ministara odstupilo, što milom, što silom – javnog mnijenja, naravno, od svojih dužnosti zbog netransparentnog prikazivanja svoje imovine.

Riječ je o imovini koja nije zanemariva, i koja razotkriva u prvom redu drugo lice mnogih naših ministara, osim njihove javne funkcije.

Psihoza koja je nastala oko imovine dužnosnika uzela je maha, izrekao je to jedan od preostalih ministara u Plenkovićevoj vladi, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, inače sveučilišni profesor ekonomije. Dosada nije poznato hoće li i njega zahvatiti ”psihoza oko imovine dužnosnika”, ali ne bi nas čudilo da se ovaj broj poveća za još koju jedinicu.

Ova je hrvatska vlada ostvarila europski rekord u smjeni ministara zbog muljanja s imovinom: čak je 13 ministara odstupilo, što milom, što silom – javnog mnijenja, naravno, od svojih dužnosti zbog netransparentnog prikazivanja svoje imovine

Kakva je to psihoza i je li ona samo proizvod senzacionalizma medija, ili je to doista ozbiljniji problem? Svojevremeno je Davor Ivo Stier u svojem političkom manifestu pod imenom ”Nova hrvatska paradigma” naveo Milovana Đilasa i njegovu ”Novu klasu”, knjigu u kojoj je razotkrio kako se formirala nova, privilegirana kasta komunističkih funkcionara: nakon pobjede nad nacizmom i provedene klasne revolucije zasjeli su u stanovima stare, buržoaske posjedničke klase i tako pokradenu imovinu prisvojili.

Problem je u tomu, što se sada, kako vidimo, povijest ponavlja. A kada se ponavlja, ona se uvijek ponavlja kao farsa, kako je to rekao Karl Marx.

Ova trinaestorica političara koji su se istaknuli svojim imovinskim karticama upravo su predstavnici ”nove nove klase”, dakle najnovije klase političara. Oni su većim dijelom bili ”bebe” kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nahrupila ”nova klasa” kapitalističke pretvorbe, kada su eksponenti nove kvazielite ušli u stanove one Đilasove nove klase i, za razliku od komunističke vrhuške, prisvojili i sredstva za proizvodnju pretvorivši se u nove kapitaliste.

Oni koji su poželili igrati se kapitalista završili su kao Kutle, Todorić i mnogi drugi, jer se kapitalistička pretvorba pretvorila u ortačko-klijentelističku krađu društvene imovine, a druga generacija, ”najnovija klasa”– današnji četrdesetogodišnjaci i pedestogodišnjaci osigurali su svoju egzistenciju političkim angažmanom koji im je omogućio stjecanje ogromne imovine koja predstavlja statusni simbol i zaštitni znak ove najnovije klase vlastodržaca.

Nije nikakav senzacionalizam u pitanju, kako to kaže Ćorić koji je kao znanstvenik-ekonomist dobro upućen u mehanizme stvaranja novih Glembajeva. Sve je razotkriveno iznošenjem u javnost ogromne imovine koji rečeni ministri nisu mogli steći normalnim radom, već samo pripadanjem jednoj strukturi u kojoj se trguje političkim utjecajem i imovina stječe kroz raspolaganje privilegiranim informacija i stvaranjem klijentelističke mreže koja to podupire.

Ova trinaestorica političara koji su se istaknuli svojim imovinskim karticama upravo su predstavnici ”nove nove klase”, dakle najnovije klase političara. Oni su većim dijelom bili ”bebe” kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nahrupila ”nova klasa” kapitalističke pretvorbe

Zato treba vrlo ozbiljno shvatiti tu ”psihozu”, koju stvaraju sami ti pripadnici najnovije klase svojim istupima: za njih nije ništa neobično da su zgrnuli ogromna bogatstva, ali se čude – čuđenju javnosti.

No najbolje je to opisao izvjesni Krešimir Žunić, šef državne agencije za promet i posredovanje nekretninama: ”Pa što će premijer misliti o meni, majke ti, kako sam sposobna čovjeka napravio”, a nema, na svoju sramotu, ni djelić imovine kakvu posjeduju ostali njegovi drugovi, ministri na vlasti.

Baš je takav iskaz primjer i obrazac ovakve ”vlasničke (marksisti bi rekli: sitnosopstveničke) psihoze” koja je, izgleda, zahvatila dobar dio političke klase – one na vlasti.

Svojevremeno je još Max Weber govoreći o pozivu političara pisao da se politike moraju kloniti poduzetnici, jer oni imaju na umu samo parcijalni interes i nisu u stanju boriti se za opći interes. Uvijek stavljaju svoj privatni interes ispred ”općeg dobra”.

U društvu u kojem je mjerilo sposobnosti imovina – kako ispadapo Žuniću, politika se srozava na trku za imovinskim probitkom i privilegijama, i tako je i kod nas nastaje najnovija klasa političara.

U takvoj situaciji povjerenstva za sukob interesa imaju vrlo ograničen domet, a isto tako i jedina institucija koja bi trebala suzbijati korupciju, nazvana po svojem akronimu romantičnim imenom uskoka. Naravno da Uskok ne može intervenirati u ovim slučajevima ogromno akumulirane imovine jer ona nije stečena ilegalnim sredstvima, već netransparentnim metodama političkog klijentelizma, trgovine utjecajem, razmjenom usluga, raspolaganjem privilegiranih informacija – a sve su to neuhvatljive kategorije za čuvare zakona, a izvan domašaja povjerenstava za sukob interesa.

Hrvatska po međunarodnim pokazateljima spada u srednje korumpirane zemlje. Ali borba protiv korupcije, koja je pokrenuta u doba priprema za članstvo u Europskoj uniji, u međuvremenu je posustala i čak u odnosu na međunarodne obveze Hrvatska zaostaje

Hrvatska po međunarodnim pokazateljima spada u srednje korumpirane zemlje. Ali borba protiv korupcije, koja je pokrenuta u doba priprema za članstvo u Europskoj uniji, u međuvremenu je posustala i čak u odnosu na međunarodne obvezeHrvatska zaostaje.

Prvi korak u odlučnom zaokretu u borbi protiv korupcije bilo bi, stoga, obuzdavanje gramzivosti ove najnovije političke klase. Nažalost, kod nas ni institucija povremenih izbora nije garancija da će se iz politike doista ukloniti takvi gramzivi političari.

Zasada, dok ne dođu neka bolja vremena, preostaju nam samo otvoreni, slobodni, aktivni mediji koji razotkrivaju ”sposobnost” naših političara u zgrtanju ogromnih, nesrazmjernih materijalnih bogatstava.

Kao što je svojevremeno rekao Thomas Jefferson, između slobodnih medija i vlade, slobodni mediji su dragocjeniji – i potrebniji – za demokraciju….

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
• Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
• Kako vjerovati političarima?
• Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike
• Budućeg predsjednika birati u parlamentu ili ne?
• Raspad klijentelističko-koruptivne Hrvatske
• Izbori koji nisu ni slobodni, niti pošteni
• Sraz građanske i podaničke Hrvatske
• Kandidati za predsjednika teže diktatorskim ovlastima
• Donijeti zakon o zabrani neoustaške propagande

» Svi tekstovi ovog autora