Slučaj Jamala Khashoggija, saudijskog novinara izmrcvarenog, iskasapljenog, zadavljenog, prepiljenog, potopljenog u bunaru ili kako već umorenog u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, nadilazi svaku moguću ljudsku maštu.
Ni režiseri filmova o Jamesu Bondu niti maštoviti autori špijunskih romana ne bi mogli zamisliti grozniji scenarij jednog ubojstva.
Petnaest krvnika, propisno opremljenih sredstvima za mučenje i motornom pilom za rezanje kostiju, za tu priliku pristiglih s putnim nalozima u Istanbul, okomilo se na, po izgledu dobrodušnog, saudijskog disidenta i raščetvorilo ga u prostorijama jednog diplomatsko-konzularnog predstavništva, u prostorijama čiju eksteritorijalnost jamči Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. i Bečki ugovor o konzularnim odnosima iz 1963. godine.
Slučaj Khashoggi ne silazi s novinskih stupaca i portala svjetskih medija. Doduše, vrijeme je gentleman – kaže jedna talijanska poslovica – i s vremenom se javno mnijenje naviklo na tu grozotu, a novi događaji pomalo potiskuju u zaborav taj krvavi pir vampira u 21. stoljeću.
Kada se stišaju prosvjedi i kada svijet opet zapadne u indiferentnost izazvanu drugim uznemirujućim zbivanjima, nastupit će opet ”business as usual”, uobičajeni poslovi i transakcije u kojima jedan ljudski život baš ništa ne znači
Ima li taj ”slučaj”, nazovimo ga tako prividno neutralno, neki presedan u povijesti?
Ambasade i konzulati su, doduše, od rađanja moderne diplomacije u renesansi često znali poslužiti kao mjesto neoskvrnutog azila za progonjene, disidente, neprijatelje režima, s izuzetkom atentatora na šefa države, terorista i ratnih zločinaca.
Najviše je prašine digao u povijesti diplomacije slučaj kardinala Józsefa Mindszentyja, koji se nakon sloma mađarske revolucije 1956. sklonio u američku ambasadu i tu proveo 15 godina, usprkos prosvjedima i galami sovjetskog režima.
U novije vrijeme imamo slučaj Juliana Assangea, protagonista afere Wikileaks, koji živi u ekvadorskoj ambasadi od 2012. godine.
Ali to su slučajevi u kojima eksteritorijalnost služi kao zaštita od upada službi zemlje domaćina na tlo koje uživa međunarodnu zaštitu i koje pruža utočište osobi koja je progonjena u vlastitoj zemlji.
Nijedan slučaj u novijoj povijesti diplomacije ne govori o takvom masakru državljanina vlastite zemlje pod krinkom diplomatsko-konzularne zaštite.
No vrijeme je gentleman – kaže jedna talijanska poslovica – i s vremenom se javno mnijenje naviklo na tu grozotu, a novi događaji pomalo potiskuju u zaborav taj krvavi pir vampira u 21. stoljeću
Točno je da su konzulati, kao i ambasade, posebno totalitarnih država, često djelovali i djeluju kao špijunski centri ili kao ekstenzije policijske vlasti, pa je tako za disidente sovjetskog režima i njihovih saveznika odlazak u konzulat vlastite zemlje bio pothvat visokog rizika. I u diplomaciji bivše Jugoslavije konzulati su bili poznati više kao policijske ekspoziture, pa su se tako i regrutirali kadrovi koji su bili slani u te urede.
Jedini presedan koji mi pada na pamet je slučaj koji opisuje Niccolò Machiavelli u svojem ”Vladaru” kada je Cesare Borgia, sin zloglasnog pape Aleksandra VI., dao raščetvoriti svog namjesnika u Ceseni jer ga je potkradao. Ali to su bila, usprkos blještavilu i sjaju renesanse, ipak okrutna vremena.
A ovo tu, danas, trebala bi biti vremena ogromnog ekonomskog, znanstvenog, tehnološkog i kulturnog napretka, doba ljudskih prava i poštovanja ljudskog života, a ne srednjovjekovno barbarstvo okrutnog ubojstva u diplomatskoj mizansceni.
Jednim potezom je medijski razvikani prestolonasljednik saudijskog trona uništio svoj imidž reformatora i naprednjaka koji ženama dopušta da voze automobile, koji je otvorio kina – nezamisliv napredak za krajnje srednjovjekovnu apsolutističku monarhiju – i oglobio svoju rodbinu, navodno zbog korupcije, prethodno ih otevši i zatočivši u najluksuznijem rijadskom hotelu dok nisu platili ”globu”, a zapravo otkupninu.
Ovim barbarstvom kronprinz Muhamed Bin Salman razotkriva monstruozni režim, a s njime i dioništvo licemjernih svjetskih političara i moćnika koji će, izgleda, zažmiriti na ovaj ”dječački nestašluk” zbog, pogađate, nafte i velikih narudžbi koje će usrećiti globalne gospodare ovog našeg planeta.
Američki predsjednik Trump se, nakon početnog oklijevanja, probudio i napustio taktiku uspavane ljepotice da bi se, na valu zgražanja u cijelom svijetu, osudi pridružio i on, ali s figom u džepu. Ta figa je otjelovljena u ugovorima o nafti, u ugovoru o nabavci američkog oružja, u ideji stvaranja ”arapskog NATO-a” sunitskih zemalja protiv šijitskog đavla Irana; zbog toga će kronprinz dobiti malo po prstima, ali ne previše.
Nakon bure, kada se stišaju prosvjedi i kada svijet opet zapadne u apatiju izazvanu drugim uznemirujućim zbivanjima, nastupit će opet ”business as usual”, uobičajeni poslovi i transakcije u kojima jedan ljudski život baš ništa ne znači, baš kao što ne znače ni životi stradalih civila u Jemenu, Siriji, Palestini i drugim krajevima svijeta u kojima ljudski život sada ne vrijedi ni probušenog centa.
Slučaj Jamala Khashoggija, saudijskog novinara izmrcvarenog, iskasapljenog, zadavljenog, prepiljenog, potopljenog u bunaru ili kako već umorenog u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, nadilazi svaku moguću ljudsku maštu
A kronprinz, popularni MBS, odradit će svoj domaći zadatak, odrubit će nekoliko glava prvim okrivljenima koji će se, kao na sovjetskim procesima tridesetih godina, zakleti u Alahovo ime da su to sve izveli na svoju ruku, po vlastitoj kreativnoj inicijativi i svojem čvrstom uvjerenju.
Nama neće preostati ništa drugo nego da biramo tko nam je bliži – lažni reformator, a zapravo gospodar života i smrti u svojoj zemlji i u bliskoj okolini, autokrat i diktator Erdogan, koji je tim slučajem i svojim ”pravednim gnjevom” zabašurio čistke svojih protivnika ili fanatični ajatolasi u srednjovjekovnom Iranu.
Možemo tome dodati i milozvučnog diktatora Asada, šefove država u bližoj okolini, generale kao što su al Sisi, Haftar, emire koji iza petrodolara i ispod svojih kaftana kriju naoštrene jatagane ili pak bliskoistočne gospodare rata i mira koji otimaju zemlju Palestincima…
Izbor je, doista, impresivan. A diplomacija je, kao nikad dosad od završetka Drugog svjetskog rata, sve impotentnija i anakronija pred novim gospodarima života i smrti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Demokracija i solidarnost na kušnji
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Politika u doba koronavirusa
- Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
- Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska
- Banalnost zla u hrvatskoj verziji
- Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
- Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
- Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
- Kako vjerovati političarima?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.