Magdalena Maršavelski
Čovjek može bez vode četiri dana, bez hrane četrdeset i možda još koji dan više, ali koliko se vremena može bez interneta – pitanje je koje je na virtualnim mrežama predmet recentnih komentara, nakon što smo se u dugim danima pandemije još više vezali za naše internetske instrumente.
Ovisnost je ovisnost i treba je ozbiljno shvatiti, upozoravaju nas brižni psiholozi. Tek iskustva onih koji su odlučili samovoljnom apstinencijom ispitati koliko smo otporni i jaki u odricanju od naših svakodnevnih internetskih navika – nisu ohrabrujuća.
Na jednom se blogu, primjerice, konstatira da je jednotjedna apstinencija besmislena. Osmog dana ćete se, kao alkoholičar za flašom, bez razmišljanja vratiti svojim navikama.
Po mnoštvu drugih priloga o ovoj temi, moguće je i mjesec dana i dulje odoljeti teškom iskušenju, ali to će, prije ili kasnije, završiti prvom prigodom kada se hitno i bez odlaganja odlučite vratiti svom inboxu i sveznajućem Googleu.
Ima doduše i onih koji nas pokušavaju uvjeriti da im je uspjelo u potpunosti okrenuti leđa pametnim uređajima, ali nam njihove tvrdnje zvuče lažno, neiskreno i neuvjerljivo.
Uostalom, pitamo se zašto bismo se trebali odricati nečega s tako sjajnim blagodatima. Još ima generacija koje se prisjećaju kakav je bio život u pred-internetsko vrijeme i pitaju se kako su se uopće snalazili u njemu.
Pisalo se pisma i čekalo red u pošti i banci, čitalo dnevne novine o situaciji u dalekom svijetu i osvrte o događajima prethodnog dana. Tipfeleri na pisaćem stroju brisani su posebnim korektorom i nije bilo baš uputno maltretirati ukućane do kasne sate bukom stare Olimpije, premda ste možda baš tada imali svoje najkreativnije trenutke.
Telefoniralo se u drugi grad, ne daj Bože u drugu državu, samo uz ozbiljan razlog, jer su telefonske minute bile preskupe. Kupovale su se DVD kazete, fotografiralo se uglavnom u posebnim zgodama, u pretincu automobila su bili planovi puta, a u kuhinji dragocjene sveske s receptima.
Tijekom devedesetih, veselili smo se prvim mobitelima i SMS porukama koje smo izmjenjivali i s našim osnovcima, pa smo u svako doba mogli provjeriti gdje se to zadržalo naše dijete koje je odavno krenulo doma.
I dakako, nije nam nedostajao internet, jer ga nije ni bilo.
Ukratko, vrijeme prije vladavine Njegovog veličanstva Interneta zauvijek je nestalo za 55 posto stanovnika Zemljine kugle. To nam vrijeme izgleda kao davna prošlost, premda je od naše fascinacije prvim pametnim uređajima prošlo tek dvadesetak godina.
Sada se, čim otvorimo oči, žurimo vidjeti što se sve dogodilo za tih sedam sati našeg odsustva provedenih spavajući, daleko od interneta. Preletimo pogledom udarne vijesti o ratu u Ukrajini, brzo provjeravamo stanje na našoj e-pošti, pogledamo WhatsApp, Facebook, zavirimo u neke Instagrame, nekim zgodnim stikerom poželimo dobro jutro posebnoj osobi.
I to sve dok ispijamo prvu, na brzinu pripremljenu kavu i obavljamo ostalu uobičajenu jutarnju rutinu. Ne moramo žuriti tamo gdje su nas očekivali, jer smo dogovorili da to obavimo Skypeom.
U doba pandemije bili smo uz naše pametne uređaje, na sigurnoj razdaljini od opasnog mikrosvijeta. Aktivirane su neke od aplikacija, sve potrebno kupljeno je online i uredno i po propisanim pandemijskim pravilima dostavljeno, pa smo se konačno mogli koncentrirati na posao, kojeg još treba privesti kraju. Ako nam nije uspjelo nešto nabaviti – ništa zato.
Tu je Amazon koji će nam sve što potražimo poslati na kućni prag, brižljivo spakirano i po povoljnoj cijeni – od primjeraka nedostupnih izdanja knjiga, rijetkih notnih tekstova, lijekova za naše tajanstvene bolesti, atraktivnih pakiranja Mozartovih kugli za rođendan prijateljici, najnovijih sofisticiranih tehnoloških alata i sve potrebno i nepotrebno što nam reklame, kojima se ne može umaći, uporno nude.
Armija od milijun i petsto tisuća zaposlenika Amazona brine da to sve dobro funkcionira, da se ne bi izgubio slabo plaćeni posao, ali i da se šefu Jeffu Bezosu – do nedavne Forbesove liste najbogatijeg čovjeka u povijesti – svakih 60 minuta račun poveća za dodatnih sedam milijuna dolara.
Život se na svim razinama promijenio, pravila ponašanja su se promijenila, mi smo se promijenili. Mnogima nije draga bespovratno ugrožena privatnost, dok je drugima baš zgodno dijeliti svoju intimu, dokumentiranu silnim selfijima, na veliko oduševljenje brojnih followersa.
Tek što smo otvorili neku web stranicu, u naš će obični život, uz iritirajuće uporne reklame, nepozvani nahrupiti brojni celebritiji, influenceri, političari, slavni sportaši, starlete i oni koji to pokušavaju biti sa svojim uzbudljivim životima, sastancima, rastavama, vjenčanjima, putovanjima, skandalima, proslavama i još mnogo toga što spada u sferu intime.
I sve to zgodno posloženo skupa s izvješćima o ratnim razaranjima, nestašici plina i stopama inflacije. Dekoncentrirani i iritirani, vraćamo se našoj realnosti, ali opet, za svaki slučaj, idemo baciti pogled na stanje naše e-pošte.
Dakako, očarani smo blagodatima našeg nasušnog interneta, kojih je teško i nabrojati. Prije dvadesetak godina nismo ni sanjali da će nam stručna literatura na svim jezicima i iz svih krajeva svijeta biti tako lako dostupna, da će nam digitalni svijet nuditi tako bajkovite mogućnosti, informacije iz prve ruke i kontakt s kolegama iz struke na drugom kraju svijeta.
Nismo ni sanjali da našim pametnim ekranima, pod maksimalno ugođenim svjetlom i podešenom veličinom slova možemo pratiti tek izašle tekstove u The Guardianu ili da, svrativši na YouTube, odabrati točno određenu glazbu bilo kojeg žanra u nekoj od vrhunskih izvedbi – od Bacha do najnovijeg repertoara aktualnih muzičkih zvijezda.
Jasno – ne ide bez interneta! Nema natrag! Uživajmo u obilju njegovih blagodati, ali – oprez, oprez!
Ekrani na uređajima ne mogu zamijeniti knjigu, niti se skupocjeno vrijeme formativnog razdoblja adolescenata zapletenih u nevidljive www mreže dade lako nadoknaditi.
Korisnik s druge strane zavodljivog pametnog ekrana odlučuje koje će tipke aktivirati i kako će provesti dragocjeno vrijeme, koje tako brzo i bespovratno izmiče, a mi jednog dana shvatimo da nam nedostaje dječja graja i pitamo se gdje su nestali smijeh i jurnjava za loptom.
Ipak, pametni ekrani su u našoj službi, poslušni, korisni, zabavni, zavodljivi, ali – kao u bajkama braće Grimm – oni mogu biti i zločesti i otrovni i pogubni. Konačno, sve na ovom svijetu ima i drugu stranu, pa i onu najmračniju.
Napustivši virtualni svijet, suočavamo se s kaosom u našem realnom svijetu, koji sliči scenariju nekog lošeg SF filma i svjedočimo događajima koji zazivaju apokaliptične noćne more. Jer znamo da se pritiskom na famozni crveni gumb, kojim nam se u zadnje vrijeme opasno prijeti, homo sapiens iz vremena tehnoloških čudesa, može vratiti milenijima natrag i naći se u prethistorijskim špiljama u kojima će svojim crtežima isprobavati svoje umjetničke dosege.
Ipak, umjesto tih crnih misli, potražimo na internetu završni čin nekog sportskog natjecanja, kada se sviraju himne i kada nam, tronuti do suza, barem na kratko, naš kaotični svijet izgleda ujedinjen, harmoničan, human i pravedan.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- ”Kilometar 101” – kardiogram ruskog društva
- Vrhunci u dvorani Lisinski: doživljaji za pamćenje
- Ostaje nam besmrtna, neuništiva nada Krležinih riječi
- Plácido Domingo u Lisinskom. Aplaudirati ili ga bojkotirati?
- Klimatske promjene – zločini i odgovornost
- Muratova Nobelova medalja zasjala za ukrajinsku djecu
- Je li Finska – Sibeliusova zemlja čudesa – u opasnosti?
- Bulgakov – Prvi čovjek Kijeva koji pripada cijelom svijetu
- Je li bezumni ruski režim strahom i torturom preradio čovjeka
- I 700 godina nakon smrti Dante je ostao trajna inspiracija
