Masovni egzodus stanovništva iz Hrvatske (ali i njezinih južnih susjeda iz bivše Jugoslavije) doista poprima višestruko zabrinjavajuće, po nekima čak i prijeteće razmjere po opstanak države.
Na tu kritičnu činjenicu već godinama stručno upozoravaju naši ponajbolji demografi, a u posljednje vrijeme povremeno o tome prigodničarsko populistički (čitaj: izborno oportunistički) ponešto, ali manje uvjerljivo od prvih, prozbore i političari.
Ovdje se ne radi o gastarbajterskom valu kao šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su iz relativno slobodne Jugoslavije u zapadnoeuropske zemlje, ponajviše u Njemačku, na ”privremeni rad” uglavnom odlazili muškarci, odnosno muževi, dok su žene s djecom ostajale u domovini.
Te su obitelji na taj način preživljavale, a ponekad i prosperirale zahvaljujući glasovitoj ”Deutsch-Marki” ili drugim, tada izuzetno dragocjenim devizama zarađenim na razvikanim bauštelama i(li) na nekim ljepšim i sofisticiranijm radnim mjestima, ovisno o potrebama tržišta i o zanatu, odnosno profesionalnim kompetencijama samog gastarbajtera.
U suvremenoj fazi iseljavanja osim mladih stručnjaka (medicinske, IT ili druge struke koja se danas traži u Irskoj, Njemačkoj i drugdje), ponajviše odlaze čitave obitelji, od kojih se mnoge uopće nemaju namjeru ikada više trajno vratiti u Hrvatsku
U suvremenoj fazi iseljavanja osim mladih stručnjaka (medicinske, IT ili druge struke koja se danas traži u Irskoj, Njemačkoj i drugdje), ponajviše odlaze čitave obitelji, od kojih se mnoge uopće nemaju namjeru ikada više trajno vratiti u Hrvatsku.
Najnovija istraživanja Eurostata pokazuju da je iz Hrvatske u posljednjih pet godina iselilo 14% stanovništva, dok je prosjek takvih migracija u EU mnogo niži – tek 3,8%.
Naš tisak pod možda senzacionalistički pretjeranim naslovima (na primjer: ”Hrvatska umire”) ukazuje na demografsku katastrofu i naizgled nezaustavljive negativne trendove. Sve se to potkrepljuje neporecivim objektivnim podacima o tome kako se, recimo, ove godine zatvorilo šest škola, a u njih 117 nije upisan ni jedan novi učenik.
Iz moje prekrasne i nekada kruhom prebogate Slavonije već nekoliko godina svakodnevno odlaze autobusi puni onih koji idu ”trbuhom za kruhom”.
U sve većem broju odlaze i mladi kojima se teško uklopiti u postojeće politički kontaminirano stanje i sveprisutnu korupciju, te stoga jedva preživljavaju.
Poput onog pametnog mladog Slavonca koji već godinu vozi Uber po Zagrebu, a za medije je nedavno izjavio: ”Ako si mlad i pošten, to ne možeš gledati. Mladi pošteni ljudi, kad to vide i kad se ne mogu zaposliti, izgube vjeru u život i u državu. Onda ili padnu u tešku depresiju i propiju se ili odu u Njemačku, Irsku, Zagreb.”
Nije pretjerano reći da je u ratu stradali istok Hrvatske danas u velikoj mjeri opustošen i zbog dodatnih masovnih iseljavanja. To bi trebalo ozbiljno zabrinuti i na konstruktivne korake pokrenuti sve dobrohotne Hrvate, Srbe, Mađare, Slovake i ostale stanovnike tog strateški važnog područja svima nam drage zajedničke domovine.
Bio sam zapanjen kada sam prije neki dan malo pažljivije zavirio u procjenu broja stanovnika koje je objavio Državni zavod za statistiku (DZS) te uz pomoć naših demografa počeo komparativno analizirati gubitak stanovništva po županijama uspoređujući brojčano stanje 2007. i 2017. godine.
Nije pretjerano reći da je u ratu stradali istok Hrvatske danas u velikoj mjeri opustošen i zbog dodatnih masovnih iseljavanja. To bi trebalo ozbiljno zabrinuti i na konstruktivne korake pokrenuti sve dobrohotne Hrvate, Srbe, Mađare, Slovake i ostale stanovnike tog strateški važnog područja svima nam drage zajedničke domovine
To je bio desetljeće strahovitog gubitka stanovništva za čitavu Hrvatsku.
U tih deset godina je Vukovarsko-srijemska županija izgubila toliko stanovnika koliko ih ima cijeli Vukovar.
Usput: ovaj tekst pišem dok slušam govor vukovarskog gradonačelnika Penave na masovnom protestnom skupu kojim se traži veća učinkovitost represivnih institucija i pravosudnih organa u progonu počinitelja ratnih zločina. Kao pravdoljubivom građaninu mi je žao što se na skupu ignoriraju srpske žrtve predratnih i poratnih zbivanja u herojskom gradu.
Vratimo se našoj temi iseljavanja. Vukovarski demograf Dražen Živić ispravno dijagnosticira stanje u zaključku da je za izrazitu depopulaciju ratom pogođenih područja kriva politika, jer razorne ratne posljedice nisu nadomještene pametnim investicijama i planskim razvojem.
Prema Živiću: ”Slavonske županije i ostale koje su bile pogođene ratom danas plaćaju danak lošoj, sporoj i neadekvatnoj poslijeratnoj obnovi. Mi smo strategije razvoja počeli donositi kad je gruda loših demografskih pokazatelja već krenula”.
Razlozi depopulacije su složeni, a fenomen masovnog iseljavanja treba sagledati ne samo u društveno-političkom nego i u kulturno-mentalitetskom kontekstu.
Ovih nas je dana na fenomen masovnog iseljavanja ”s Balkana” jednim opširnim i analitički utemeljenim člankom podsjetio i poznati austrijski dnevni list Der Standard, koji je standardovski zaključio kako su glavni razlozi masovnog egzodusa ”želja za bijegom od neslobode, ovisnosti o strankama i niskih plaća”.
Po mom skromnom mišljenju Der Standard ispravno konstatira kako: ”Mnogi ljudi jednostavno više ne žele živjeti u društvima u kojima sve ovisi o političkim strankama, u kojima vlada snažna društvena, a nema individualnih sloboda. U jugoistočnoj Europi život određuju obiteljske konvencije, pripadnost naciji i(li) religiji, dakle kolektivni entiteti.”
Masovni egzodus stanovništva iz Hrvatske (ali i njezinih južnih susjeda iz bivše Jugoslavije) doista poprima višestruko zabrinjavajuće, po nekima čak i prijeteće razmjere po opstanak države
Članak ističe ono što svi mi koji svojom glavom razmišljamo već dugo i dobro znamo, ali nažalost ne uspijevamo promijeniti – da je, naime, u našim južnoslavenskim zemljama uobičajeno da se ljude zapošljava po stranačkoj pripadnosti te da se stoga ne cijene sposobnost i profesionalnost.
Europska komisija stanje u državama regije, posebice i u (ne)europskoj Hrvatskoj, opisuje kao state captur, odnosno ”zarobljena država”. A zarobljena/e je/su od stranačkih struktura te stoga građanin kao pojedinac ne može računati na pravednost na sudovima i u javnim službama.
”Samo oni koji se tome pokore mogu opstati” je vjerojatno odviše pesimističan zaključak austrijskog Standarda.
Ostati i opstati možemo i moramo, ali će nam zato trebati mnogo više analitičke pameti i građanske hrabrosti da se odupremo svim opet rastućim tendencijama etno-religijske homogenizacije naroda i države te odlučnije nego do sada krenemo u smjeru stvaranja građanske države.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osječani se ponose svojim Pravednikom među narodima
- O prolaznosti vremena uz početak nove godine
- Nogometno navijanje i religioznost imaju slične učinke
- Treba moliti za progonjene kršćane
- Otišao je Gordon Fee, velikan duha, riječi i znanosti
- Visoko obrazovanje bez etike i izvrsnosti?
- Jože Pogačnik – jedan od najvećih umova na ovim prostorima
- Ekumensko zvanje mora se ostvarivati u pomirenju
- Ron Sider: Uvjerljivi borac protiv siromaštva i promotor društvene pravednosti
- Velika Gospa je blagdan poganskog podrijetla
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.